Vesti
09.12.2021. 08:05
Nebojša Jevrić

Kolumna

"Ko­so­vo smo iz­gu­bi­li dav­no, ali to od­bi­ja­mo da pri­zna­mo"

kosovo
Izvor: Shutterstock

Raz­go­vo­ri o Ko­so­vu li­če na na­ri­ca­nje, na le­lek i sa­mo se s njim upo­re­di­ti mo­gu.

De­lo Osman­li­ja, fa­ši­sta i ko­mu­ni­sta za­vr­ša­va­ju mon­di­ja­li­sti.

Pre­o­sta­lo vre­me je vre­me za sa­hra­nu.

Za po­ka­ja­nja, za če­tr­de­set­ni­ce i go­di­šnji­ce.

U po­smrt­no ob­ja­vlje­noj knji­zi "Ne­čuj­na zvo­na – hri­šćan­sko na­sle­đe Ko­so­va“ Zo­ra­na Bo­gav­ca, iz ko­je od­lom­ke do­no­si na­ci­o­nal­na re­vi­ja "Sr­bi­ja“, sto­ji: "Ge­no­cid nad ži­vi­ma se sad sme­nju­je sa ubi­ja­njem pre­da­ka: ži­vih Sr­ba na Ko­so­vu go­to­vo i da ne­ma, sa­da je ostao sa­mo ge­no­cid nad mr­tvi­ma – ru­še­nje i pa­lje­nje ono­ga što je ko­sov­ska isto­ri­ja, što su tra­go­vi vre­me­na na ovom pro­sto­ru, ni­je ni­šta dru­go ne­go ubi­ja­nje mr­tvih: et­nič­ko či­šće­nje na gro­blji­ma.“

Pro­fe­sor Mi­tra Re­ljić obi­la­zi­la je, u dru­štvu Da­rin­ke Je­vrić, pe­sni­ki­nje serb­ske, gro­blja po Ko­so­vu i sku­plja­la za­pi­se sa još ne­ra­zo­re­nih gro­bo­va.

Le­lek mu­ški, le­lek ju­nač­ki za Ko­so­vom, na­gla­ba­nja mo­zgo­nja i pa­me­ta­ra iz­gle­da­ju pa­te­tič­no, ali zar sva­ka sa­hra­na ni­je pa­te­tič­na.

Ko­so­vo je iz­gu­blje­no dav­no, još on­da kad ni­je pro­bi­jen tu­nel is­pod Ča­ko­ra, još kad je za­bra­njen po­vra­tak do­se­lje­ni­ka če­tr­de­set pe­te.

Bio sam, po­sle do­la­ska KFOR-a, do­sta puta na Ko­so­vu. Obi­la­zio sam me­sta gde se oku­plja­ju Sr­bi.

Pro­dav­ni­ca, do po­la pra­zna, sa de­lom gde na gaj­ba­ma se­de i pi­ju pi­vo pre­o­sta­li. Pri­ča­ju sa­mo o jed­nom: mo­gao sam da pro­dam za pet­sto hi­lja­da, a sad mi nu­de dva­deset, mo­gao sam da pro­dam za sto, a sad mi ne nu­de ni­šta.

Po­ne­ko pro­da ne­ki ko­mad ze­mlje po­red pu­ta, a on­da po­lu­di. Kad no­vac do­đe po­sle gla­di, te­ško mu se ote­ti.

Ali, kad ga ne­sta­ne, pre­o­sta­li se opet vra­ća u svoj ćo­šak u pro­dav­ni­ci i če­ka pri­li­ku da pro­da još ne­ki ko­mad sve­te ze­mlje.

Ko­so­vo smo iz­gu­bi­li dav­no, ali to od­bi­ja­mo da pri­zna­mo. Mr­tvac kad le­ži, tu na od­ru, me­đu na­ma, te­ško je shva­ti­ti da je od­su­tan.

Da je sa­hra­na ne­mi­nov­na.

Ali, za­to su tu brat Če­da i eki­pa da nam ob­ja­sne da Ko­so­va vi­še ne­ma.

Sa po­ne­kom se­strom Ba­tri­će­vom, u mu­škim ko­žnim ga­ća­ma i sa bi­čem u ru­ka­ma. Ja­ha­či­ce no­vog svet­skog po­ret­ka da nam ob­ja­sne. Sve će­mo shva­ti­ti, kad So­nja Liht puk­ne bi­čem.

Ne sme­ta­ju oni me­ni zbog to­ga što pri­ča­ju ni­ti zbog to­ga što ra­de. Uvek je, u svim vre­me­ni­ma, bi­lo ta­kvih. Ko­ji se sad kr­ste ce­lom ru­kom i kla­nja­ju, gle­da­ju­ći je­dan dru­gom u zad­nji­cu.

Sme­ta­ju mi što mi­sle da smo mi osta­li glu­pi.

Što mi­sle da ne raz­u­me­mo.

Oni, ko­ji su svoj ku­ka­vič­luk da sta­nu na cr­tu pro­gla­si­li he­roj­stvom.

Oni, ko­ji su po­no­sni što su zna­li da će­mo iz­gu­bi­ti rat pro­tiv či­ta­vog sve­ta.

Ti ge­ni­jal­ci i bu­ra­ze­ri. Te pu­kov­nič­ke kće­ri i si­no­vi. Ti što mi­sle o se­bi da su po­si­sa­li svu pa­met ovog sve­ta, ako ih na di­plo­mat­ski pri­jem po­zo­vu.

Za ko­je smo mi bu­da­le, po­red ko­jih je pro­šao voz isto­ri­je, a ni­smo ume­li da uđe­mo u nje­ga.

E, po­što mi­sle da još ni­šta ni­smo raz­u­me­li, po­sla­li su dve ek­se­len­ci­je da nam se obra­te, pr­vo sa na­ci­o­nal­ne te­le­vi­zi­je, a on­da i sa B92, iz naj­gle­da­ni­je emi­si­je.

Opro­stio sam Olji sve ove go­di­ne.

Sve go­ste.

Zbog onog ka­za­čo­ka, ko­ji im je pu­sti­la na kra­ju emi­si­je.

Da­kle, do­šli su go­spo­da am­ba­sa­do­ri da nam ob­ja­sne da Ko­so­vo vi­še ni­je na­še.

Te­ško su ih Sr­bi raz­u­me­li.

Ali, oni i ni­su bi­li tu da bi­smo ih mi raz­u­me­li. Oni su do­šli, kao sav pri­sto­jan svet, da nam iz­ja­ve sa­u­če­šće. Sa te­le­vi­zi­je. Di­rekt­no me­đu oči. Ne zna­ju oni da se kod nas mr­tvac zna dvo­ri­ti i po dve no­ći.

(Ču­di me što se to­ga dav­no ne­ko ni­je se­tio: emi­si­ja "Či­tu­lje“. Le­po pla­tiš, pa iza­đe sli­ka dra­gog po­koj­ni­ka i in­for­ma­ci­ja o to­me ko je oža­lo­šćen i kad je sa­hra­na. Na na­ci­o­nal­noj te­le­vi­zi­ji. Oni­ma ko­ji pla­ća­ju pret­pla­tu, bes­plat­no. Svi dru­gi da pr­vo iz­mi­re ra­čun. Ta­ko bi se ostva­ri­la sto­pro­cent­na na­pla­ta.)

Ne­ka­da je ve­li­ko Osman­lij­sko car­stvo dr­ža­lo na Ko­so­vu sa­mo ka­žnje­nič­ke je­di­ni­ce. U na­ro­du je osta­la uz­re­či­ca tur­ske voj­ske: "Ko­so­vo vi­la­jet, Ar­na­ut pi­smi­let“.

Ako ne zna­ju šta je pi­smi­let, ne­ka po­tra­že u reč­ni­ku.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

"Nije ti bio dosta jedan rat?"
Vojnički krevet, čizme

Kolumna

17.11.2021. 08:05

"Nije ti bio dosta jedan rat?"

U sumrak sam skelom prešao reku. Sto metara od kontrolnog punkta, na obali, gorela je vatra.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
20°C
26.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve