Kolumna
"Kosovo smo izgubili davno, ali to odbijamo da priznamo"
Razgovori o Kosovu liče na naricanje, na lelek i samo se s njim uporediti mogu.
Delo Osmanlija, fašista i komunista završavaju mondijalisti.
Preostalo vreme je vreme za sahranu.
Za pokajanja, za četrdesetnice i godišnjice.
U posmrtno objavljenoj knjizi "Nečujna zvona – hrišćansko nasleđe Kosova“ Zorana Bogavca, iz koje odlomke donosi nacionalna revija "Srbija“, stoji: "Genocid nad živima se sad smenjuje sa ubijanjem predaka: živih Srba na Kosovu gotovo i da nema, sada je ostao samo genocid nad mrtvima – rušenje i paljenje onoga što je kosovska istorija, što su tragovi vremena na ovom prostoru, nije ništa drugo nego ubijanje mrtvih: etničko čišćenje na grobljima.“
Profesor Mitra Reljić obilazila je, u društvu Darinke Jevrić, pesnikinje serbske, groblja po Kosovu i skupljala zapise sa još nerazorenih grobova.
Lelek muški, lelek junački za Kosovom, naglabanja mozgonja i pametara izgledaju patetično, ali zar svaka sahrana nije patetična.
Kosovo je izgubljeno davno, još onda kad nije probijen tunel ispod Čakora, još kad je zabranjen povratak doseljenika četrdeset pete.
Bio sam, posle dolaska KFOR-a, dosta puta na Kosovu. Obilazio sam mesta gde se okupljaju Srbi.
Prodavnica, do pola prazna, sa delom gde na gajbama sede i piju pivo preostali. Pričaju samo o jednom: mogao sam da prodam za petsto hiljada, a sad mi nude dvadeset, mogao sam da prodam za sto, a sad mi ne nude ništa.
Poneko proda neki komad zemlje pored puta, a onda poludi. Kad novac dođe posle gladi, teško mu se oteti.
Ali, kad ga nestane, preostali se opet vraća u svoj ćošak u prodavnici i čeka priliku da proda još neki komad svete zemlje.
Kosovo smo izgubili davno, ali to odbijamo da priznamo. Mrtvac kad leži, tu na odru, među nama, teško je shvatiti da je odsutan.
Da je sahrana neminovna.
Ali, zato su tu brat Čeda i ekipa da nam objasne da Kosova više nema.
Sa ponekom sestrom Batrićevom, u muškim kožnim gaćama i sa bičem u rukama. Jahačice novog svetskog poretka da nam objasne. Sve ćemo shvatiti, kad Sonja Liht pukne bičem.
Ne smetaju oni meni zbog toga što pričaju niti zbog toga što rade. Uvek je, u svim vremenima, bilo takvih. Koji se sad krste celom rukom i klanjaju, gledajući jedan drugom u zadnjicu.
Smetaju mi što misle da smo mi ostali glupi.
Što misle da ne razumemo.
Oni, koji su svoj kukavičluk da stanu na crtu proglasili herojstvom.
Oni, koji su ponosni što su znali da ćemo izgubiti rat protiv čitavog sveta.
Ti genijalci i burazeri. Te pukovničke kćeri i sinovi. Ti što misle o sebi da su posisali svu pamet ovog sveta, ako ih na diplomatski prijem pozovu.
Za koje smo mi budale, pored kojih je prošao voz istorije, a nismo umeli da uđemo u njega.
E, pošto misle da još ništa nismo razumeli, poslali su dve ekselencije da nam se obrate, prvo sa nacionalne televizije, a onda i sa B92, iz najgledanije emisije.
Oprostio sam Olji sve ove godine.
Sve goste.
Zbog onog kazačoka, koji im je pustila na kraju emisije.
Dakle, došli su gospoda ambasadori da nam objasne da Kosovo više nije naše.
Teško su ih Srbi razumeli.
Ali, oni i nisu bili tu da bismo ih mi razumeli. Oni su došli, kao sav pristojan svet, da nam izjave saučešće. Sa televizije. Direktno među oči. Ne znaju oni da se kod nas mrtvac zna dvoriti i po dve noći.
(Čudi me što se toga davno neko nije setio: emisija "Čitulje“. Lepo platiš, pa izađe slika dragog pokojnika i informacija o tome ko je ožalošćen i kad je sahrana. Na nacionalnoj televiziji. Onima koji plaćaju pretplatu, besplatno. Svi drugi da prvo izmire račun. Tako bi se ostvarila stoprocentna naplata.)
Nekada je veliko Osmanlijsko carstvo držalo na Kosovu samo kažnjeničke jedinice. U narodu je ostala uzrečica turske vojske: "Kosovo vilajet, Arnaut pismilet“.
Ako ne znaju šta je pismilet, neka potraže u rečniku.