ZAGREBAČKI ADVOKAT NOBILO: Na suđenju Perkoviću su identifikovali Arkana

ZAGREBAČKI ADVOKAT NOBILO: Na suđenju Perkoviću su identifikovali Arkana


Bivši obaveštajci hrvatske Udbe Josip Perković i Zdravko Mustač su u Nemačkoj osuđeni na doživotnu robiju. Sud u Zagrebu je zatim za isto delo preinačio kaznu i Perkovića osudio na 30 godina, a sud u Velikoj Gorici je osudio Mustača na 40 godina zatvora.
Zagrebački advokat Anto Nobilo, koji je branio Perkovića, u intervjuu za “Ekspres” govori o brojnim kontroverzama koje su pratile ceo slučaj, od izglasavanja “Lex Perković”, koji je navodno trebalo da zaštiti Perkovića od izručenja, evropskog naloga za hapšenje koji je Hrvatskoj uručen dan nakon ulaska u EU, suđenja u kojem se pored delovanja jugoslovenske tajne policije i njenih aktivnosti na eliminaciji terorističke emigracije otkrilo i kakvo je delovanje prema toj emigraciji, ali i kasnije prema nezavisnoj Hrvatskoj imala nemačka BND.

Hrvatska je evropski nalog za hapšenje Perkovića i Mustača dobila dan nakon što je postala član EU. Da li je Perković očekivao da bude uhapšen? Hrvatska javnost je tu odluku ocenila kao podanički čin. Kakva je politička situacija bila u tom trenutku u Hrvatskoj?

“Perković je znao da će biti uhapšen 1. januara 2014. godine, odnosno šest mjeseci nakon ulaska Hrvatske u EU, jer je na toliko odgođena primjena europskog naloga za hapšenje. Mi smo računali da će se sudovi u Hrvatskoj držati prava i da će primijeniti odredbu da se ne može izručiti onaj za koga je nastupila zastara kaznenog progona. Tako je nalagao hrvatski zakon, ali i okvirne odluke EU. Međutim, unatoč toj zakonskoj brani, Hrvatska je izručila svoje obavještajce stranoj državi. Bio je to zbirni rezultat velikog pritiska Njemačke i domaćih nacionalista, koji su preko velike antiudbaške histerije rušili tadašnju vladu lijevoliberalnog bloka. Svoj operativni doprinos dali su i neki bivši teroristi neoustaške provincije, čije su nekadašnje baze bile u Njemačkoj pod kontrolom tamošnjih službi.

U to doba Hrvatska javnost je još vjerovala da između Njemačke i Hrvatske postoje posebne bliske veze. Bili su opijeni ulaskom Hrvatske u EU. Nisu shvatili da između velikih i malih država nema prijateljstva. Vlada samo interes, i to onih velikih. Jednostavno nismo se postavili kao država koja poštuje svoje zakone i štiti u okviru tih zakona svoje državljane. Ako mi ne poštujemo sebe i svoj suverenitet, teško da će nas drugi uvažavati.

Ne znam za drugi primjer da je jedna država drugoj državi izručila svoje vrhunske obavještajce. Ozbiljna država to ne radi.”

EPA/PETER KNEFFEL

EPA/PETER KNEFFEL

Usledilo je suđenje koje je trajalo dve godine. Vi ste objavili knjigu “Odbrana hrvatskog kontraobaveštajca Josipa Perkovića”, u kojoj se pozivate na brojna dokumenta koje ste koristili u odbrani. Te knjige nema u Beogradu. Koja su najznačajnija dokumenta do kojih ste došli i šta je bio temelj Vaše odbrane?

“Složen je to slučaj. Teško je opisati tijek postupka u par rečenica. Zato sam i napisao knjigu koja daje sve detalje ovog neobičnog kaznenog postupka. Temelj odbrane je bio dokazati da njemačko tužiteljstvo protiv Perkovića i Mustača nema niti jedan dokaz. Umjesto toga, doveli su nam lažnog svjedoka, Vinka Sindičića, nekadašnjeg suradnika SDS/SDB, i kako smo to u suđenju utvrdili, suradnika njemačke tajne službe i kodnog imena „Linder 23″. Međutim, premda je Sindičić bio temelj optužnice, mi smo ga toliko destruirali kao vjerodostojnog svjedoka, da ga sud uopće u presudi nije spomenuo. Ključni čovjek je jednostavno nestao iz presude.
Nadalje, dokazali smo da u Đurekovićevoj okolini nije bio samo agent hrvatskog SDS (SDB), već i agent crnogorske SDB, SID – Sekreterijata za vanjske poslove, a da su akciju izveli beogradski kriminalci – suradnici Saveznog SDB.

Mi nismo negirali da je hrvatski SDS obavještajno pokrivao Đurekovića, ali konkretnu akciju nisu sproveli.

Usput smo rekonstruirali povijest kaznenog progona Josipa Perkovića i zaključili da je cijeli taj postupak BND operacija. Ta operacija Perković započinje 1992. puštanjem iz zatvora u Njemačkoj jednog teroriste, Bože Vukušića, koji je bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog ubojstva. Pratili smo njegove napore kao bivšeg emigranta koji je uz pomoć visokog dužnosnika HDZ-a, preko ministra obrane Gojka Šuška, pokušavao da uđe u vojnu službu sigurnosti. Perković je to tri puta odbio uprkos intervenciji ministra Šuška.

Nakon toga, emigrant Vukušić postaje pripravnik u SZUP, civilnoj službi sigurnosti. Tada dolazi do otmice Blagoje Zelića, Ivana Lasića i drugih funkcionera državne sigurnosti. Vrši se fizička tortura, emigrant ispituje otete. Snima njihove izjave video kamerama, sve u cilju dobivanja izjava koje bi teretile Perkovića. Bio je to ilegalan rad u okviru sustava. Sve te otmice smo rekonstruirali. Nakon što je taj emigrant izbačen iz službe sigurnosti, visoka politika organizira saborski odbor za utvrđivanje rata. U taj odbor ulazi pored našeg emigranta i bivši diplomat NDH i kasniji operativac BND, očito rezident BND u Hrvatskoj za vrijeme rata. Nastavljaju isti rad. Meta Perković. Da bi opravdali sredstva, dali su Saboru jedan jedini izvještaj. Po njima u NDH (tj., Hrvatske i BiH) stradao je svega 331 Židov i 726 Srba. Komentar je suvišan.

Nakon tog skandala vlast ukida tu komisiju. Naš emigrant i grupa oko njega nastavljaju surađivati sa njemačkim tužiteljstvom i kriminalističkom policijom, ali nikakav bitan dokaz protiv Perkovića ne nalaze.”

Na kojim funkcijama su se u to vreme nalazili Perković i Mustač? Kakva je uopšte bila njihova uloga u tom slučaju?

“U to doba Mustač je bio zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, zadužen za SDS/SDB, a Perković tek šef odjela za emigraciju hrvatskog SDS/SDB. Dakle, prenisko u hijerarhiji da bi donosili takve odluke. Za bilo kakvo djelovanje u inozemstvu, na primer susret sa suradnikom, Savezna SDB je morala donijeti odluku.”

Šta se dešavalo kasnije u karijerama Perkovića i Mustača? Perković je imao veliku ulogu u izdvajanju Hrvatske iz SFRJ, u naoružavanju Hrvatske. A onda je uhapšen i izručen. Kako ocenjujete odnos Hrvatske, kao države, prema njemu?

“U nastavku karijere Zdravko Mustač postaje šef Savezne službe bezbjednosti a Perković šef hrvatske službe sigurnosti za vrijeme dok je trajala Jugoslavija (SFRJ).

Uvođenjem demokratskog parlamentarizma (višestranačja) u Hrvatskoj Perković postaje prvi šef civilne državne sigurnosti RH, a nakon šest mjeseci prelazi u Ministarstvo obrane i postaje pomoćnik ministra obrane za sigurnost i prvi šef vojne Sigurnosne informativne službe (SIS).

Mustač se vraća u Hrvatsku, kraće vrijeme radi u Uredu za nacionalnu sigurnost, a onda odlazi u mirovinu.

Prema mnogim izvorima Perković je bio jedan od ključnih ljudi u doba tranzicije Socijalističke Republike Hrvatske u današnju Republiku Hrvatsku od 1990. do 1992. godine. Zaslužan je za mirnu tranziciju vlasti nakon prvih demokratskih izbora. Nije na meni da otkrijem njegovu ulogu. On to mora sam učiniti.

Povezane vesti – UBISTVO STJEPANA ĐUREKOVIĆA: Poslednja podvala Franje Tuđmana

Otkrit ću vam samo ono što mi je nezavisno od Perkovića otkrio dr Krunoslav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda RH i bliski Tuđmanov suradnik.

Pred njim su se neki iz emigracije žalili na Perkovića. On je pobjesnio. Udario šakom o stol i rekao: „Dosta! Zapamtite, da nije bilo Perkovića, ne bi bilo Tuđmana. Da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo HDZ. Da nije bilo HDZ, ne bi bilo samostalne Hrvatske”.
Čime je sve Perković zadužio Tuđmana, ne znam, ali ove riječi daju Perkoviću veliki značaj, bar u očima Tuđmana.

Međutim, od nastanka RH predsjednik Tuđman je imao fiks ideju o pomirbi ustaša i partizana. Širom je otvorio vrata proustaškoj emigraciji. Ali je zahtijevao da Perković obavi selekciju onih koji mogu biti korisni državi u novim okolnostima. Proustaški teroristi, a po novom borci za slobodu, bili su frustrirani tom situacijom. Članovi tadašnjih emigrantskih grupa vraćaju se u Hrvatsku, Tuđman ih lijepo prima. Popije sa njima kavu. Oni mu kažu svoje želje što bi htjeli raditi. Obično je to bio posao u tajnim službama, vojsci, policiji. Tuđman prima na znanje želje i pošalje ih Perkoviću. Nastaje šok. Naravno, Perković je bio svjestan što bi to značilo kada bi takvi tipovi dobili vlast. U to doba imali smo i previše svojih ludaka.

Rezultat svega je da nitko iz neprijateljske emigracije terorističkog tipa nije zauzeo niti jedno značajno mjesto u represivnim organima (policija, vojska, tajne službe). Pogotovo nitko iz Njemačke, što je izazvalo bijes njemačkih službi, koje su očito godinama pomagale te neoustaške ćelije i sad su očekivali da će preko tih emigranata povratnika uspostaviti kontrolu nad službama, vojskom i policijom.

Samo je emigrant Gojko Šušak postao ministar obrane, ali on nije iz Njemačke došao. Tu su Amerikanci opet bolje prošli.

Držim da je to bio osnovni razlog zašto se bivša neoustaška emigracija, koja se vratila u RH, toliko fokusirala na Perkovića. S njima, naravno, i njihovi mentori iz stranih službi čiji je prodor u Hrvatsku 1991, 1992. Perković onemogućio.

social-network-post-1920x1080-tema-ii-710x399

Vjerojatno tu negdje leži razlog zašto se protiv Perkovića uopće vodio ovaj postupak. Naime, frustracije tih proustaških grupacija su bile velike. S vremenom su svoje djelovanje pretočili u redovan politički život i htjeli su ostvariti bar jednu veliku pobjedu – zatvoriti svog velikog protivnika i na krilima tog uspjeha politički ojačati. Nažalost, za sada su uspjeli. Zbog stava Franje Tuđmana, nacionalisti su morali podijeliti vlast sa antifašistima – partizanima (Mesić, Boljkovac, Manolić…). Zato nisu mogli provesti lustraciju. Ukloniti stare kadrove i pomoću emigracije sami vladati. Taj strateški cilj u Hrvatskoj za sada nisu ostvarili, premda su zagadili političku i društvenu atmosferu.

Krenuli su se politički organizirati. Odabrali su “neprijatelje” oko kojih će mobilizirati pristaše. Ti neprijatelji su naravno, tradicionalno Srbi, a kako je neka nestašica Srba, onda dobro dođu udbaši, komunjare, Jugoslaveni, svi koji se ne uklapaju u njihovu definiciju pravih Hrvata.

U tom smislu 2011. najprije hapse prvog ministra unutrašnjih poslova RH Josipa Boljkovca zbog navodnog ratnog zločina iz 1945. Ideja je bila da se na simboličkoj razini osudi bar jedan partizan. Nisu uspjeli. Obranio sam gospodina Boljkovca pred sudom u Zagrebu. Oslobođen je.

Tada, uoči ulaska RH u EU 2013. kreće napad i antiudbaška histerija. Kao, udbaši još uvijek vladaju Hrvatskom. Ovog puta pomaže Njemačka. Sudi se u Njemačkoj. Ostalo znate.”

Više pročitajte u štampanom izdanju Ekspresa…

 

+ Trenutno nema komentara

Dodajte komentar