Tihi rat
Zlo našlo svoga slugu
Savremena Republika Hrvatska, članica EU i NATO, i danas bestidno baštini ustaške tekovine NDH i njenog poglavnika Ante Pavelića.
Njeno političko i državno vođstvo zvanično baštini tekovine hrvatske antifašističke revolucije, ma šta to značilo, ali u dnevnoj politici u odnosu na srpsko pitanje ne želi niti namerava da se odrekne nekih osnovnih postulata NDH.
To se belodano manifestuje u vaskrsavanju “Srpske pravoslavne crkve“ koju je osnovao baš Ante Pavelić. Njihovo “hrvatsko pravoslavlje“ vaskrslo je pre sedam godina pod kamilavkom arhiepiskopa Aleksandra Radoeva Ivanova, na temeljima sramotnog saveza VMRO (Makedonske vnutrešnje revolucionarne organizacije) i “Ustaškog oslobodilačkog pokreta“ Ante Pavelića iz Musolinijevog doba, čiji savez je izvršio atentat na Aleksandra Karađorđevića u Marselju 1934. godine.
U istorijskim podsećanjima, ovo je treći put da se Bugarska pravoslavna crkva ozbiljno upliće u sudbinu srpskog pravoslavlja.
Prvo je pod sumnjom da su Bugari otrovali arhiepiskopa SPC Svetog Savu u manastiru Trnovo, upokojio se 14. januara 1236. godine pod krajnje čudnim okolnostima.
Sveti Sava je decembra 1235. po nalogu Vaseljenske patrijaršije otputovao u Bugarsku radi hirotonisanja bugarskog cara. Bio je solidnog zdravlja i poslovično enormne energije. Međutim, nenadano se razboleo i umro u manastiru Trnovo.
Neki istoričari veruju da je Sveti Sava otrovan jer Bugari pamte da je Savin otac župan Stefan Nemanja u nekoliko navrata, u odsustvu vizantijskog cara, porobljavao neke bugarske pokrajine.
Drugi put, u borbi za srpsku krunu posle kosovskog debakla, Vuk Branković je imao pretenzije. Tražio je visoko crkveno lice koje bi ga krunisalo. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi niko nije pristao. Međutim, pristao je patrijarh Bugarske pravoslavne crkve, što su sprečili carica Milica i vernici SPC.
Sad se javlja Aleksandar Radoev Ivanov, arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve! Njegov traktat o hrvatskom pravoslavlju objasnio je u knjizi “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jeste i biće“. Ta bezbožna, ali ne iznenađujuća plima “nove vjere“ širi se Hrvatskom.
Politika zvanično i javno “šuti“ o tome govoreći da se država ne meša u verska pitanja, ali iz prikrajka hrani kostura u ormaru, posebno ozbiljna i uticajna grupacija hrvatskih branitelja.
Radoeve teze o hrvatskoj, srpskoj i bugarskoj istoriji uveliko su “ozbiljne“ teme naučnih okruglih stolova“, kao i o hrvatskoj “Episkopiji“ u Sremskim Karlovcima.
Logika nalaže da se tzv. arhiepiskop Aleksandar Radoev Ivanov nije pojavio tek ni iz čega. On je projekat modernog Zapada, što nije prvi put da se Vašington i London mešaju u verska pravoslavna pitanja.
U knjizi “...bila, jeste i biće“ gde on Srbe naziva ništavilom nedostojnog ljudskog roda, što je tvrdio rodonačelnik ustaštva Eugen Kvaternik, nije baš jasno da li je Radoev isključen iz Bugarske pravoslavne crkve ili ga je ta crkva poslala na “sveti“ zadatak.
Sama činjenica da se Bugarska crkva iz Sofije nije oglasila ovim povodom mnogo govori. U pomenutoj knjizi piše da se on rastao sa Bugarskom pravoslavnom crkvom 2012. godine, ne objašnjavajući kako i zbog čega.
Uglavnom, pojavio se u Zadru, gde je i nekakvo sedište ranijih pokušaja osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve i posle Pavelića.
U pripremanju terena za obnovu Hrvatske pravoslavne crkve prethodno je radio odbegli bogoslov iz Cetinjske bogoslovije Jelisej Lalatović.
Kao episkop Hrvatske pravoslavne crkve javlja se uporedo i Andrija Bonifacije Škulić, rođen kao rimokatolik i borac domovinskog rata.
Ali su se njih dvojica izgubili u senci Aleksandra Radoeva Ivanova.
Radoev je zasigurno projekat. U elaboraciji strategija – kako srušiti ili obuzdati Rusiju, Zapad se setio da je jedina konstanta u moći evropskog istoka baš pravoslavna vera. Načinili su strategiju, najpre da se osamostali, da dobije autokefalnost Ukrajinska pravoslavna crkva.
To su i uspeli, makar formalno. Petog januara 2020. vaseljenski patrijarh Vartolomej izdao je tomos, odnosno ukaz o osamostaljenju Ukrajinske pravoslavne crkve od Moskovske patrijaršije, kojoj je do tada pripadala.
Tadašnji predsednik Ukrajine Petro Porošenko na državnoj televiziji, kad je saopštavao ovu vest, skoro u suzama radosnicama kliktao je: “Nema više Trećeg Rima“ – što je više nego jasno da je ovaj čin političko pitanje.
Prema pisanjima nekih ne samo srpskih i ruskih, nego evropskih i svetskih medija ovim povodom, izražavane su sumnje da je CIA, da li platila ili ucenila vaseljenskog patrijarha, da donese odluku na štetu Moskve. Posledice pomenutog su brojni i skrnavi događaji u Kijevskoj lavri poslednje dve godine.
U ideologiji liberalnog Zapada, onaj prastari Bog ne postoji. Novi i jedini bog je kapital. U tim postulatima rodna ravnopravnost važnija je od religije. Sa ovim se ne slaže Vatikan, ali to je prostrana priča. Pravoslavna istočna crkva je nešto drugo.
Ona je preživela Hune, Mongole, komuniste... svi su prošli, vera, koja okuplja naciju pod svoj plašt opstaje. Ovo pitanje je i suština modernih ratova, ne ratova za veru, nego protiv vere.
Vašington ne priznaje zapadnoevropskoj civilizaciji da je ona začeta u krilu vere i crkve. Vašington je tu, tako misli već dugo, ako može da prekraja planetu, kako na put da mu stanu crkva i vera? On tu dilemu još uvek nema.
Udari na pravoslavnu veru su nastavljeni. Osamostaljenje ili osnivanje novih crkava vratilo se u Hrvatsku, pa i u Bosnu i Hercegovinu bezuspešno.
Kulminacija ovih pokušaja desila se u Crnoj Gori, gde je tadašnji moćnik Milo Đukanović umislio da može da osnuje i svoju crkvu, što ga je na kraju koštalo vlasti. Crnogorska priča o litijama zapravo je velika ilustracija istorijskog trajanja zajedništva vere i Srba.
Na ovu temu najjezgrovitije pisao je Ivo Andrić u doktorskoj disertaciji “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Andrić piše da se rimokatolička vera širila ognjem i mačem, islam mitom i kupovanjem pozicije, a pravoslavlje se branilo verom.
Arhiepiskop Aleksandar Radoev Ivanov došao je da sruši ovaj poslednji Andrićev postulat. Iza njega, nema sumnje, stoji ozbiljna moć u vidu dobrog dela NATO zemalja, njihovog kapitala, globalnog uticaja i uigranih obaveštajnih službi.
Da li će uspeti? Neće sigurno, ali nemalu štetu je već napravio. Krhke i upitne međudržavne odnose je još više zamutio. Jer, na ovim prostorima istorija se ubrzano ponavlja, ali na sve ružniji način.
Najpre tokom Prvog svetskog rata Pavelićeva NDH, sa ustaškim hordama čiji zločini nisu adekvatno kažnjeni, započeto je rešenje “srpskog pitanja“ sa leve strane Drine. U Hrvatskoj, pravoslavlje je gotovo nestalo. Ako se ispravno čitaju ovi događaji, ovaj čin ukucavanja eksera u kovčeg?!
Novi “poglavar“ Hrvatske pravoslavne crkve arhiepiskop Radoev više se bavi političkim poslovima, a manje verom i crkvom. On tumači kako je Hrvatska pravoslavna crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj znatno umanjila broj mogućih srpskih žrtava, zahvaljujući “svojoj pomiriteljskoj misiji“.
Po njegovim rečima, on je u Hrvatsku došao “zbog pravoslavnih Hrvata kojih je prema popisu iz 2011. bilo oko 16.000. Izjasnili su se da su Hrvati pravoslavne vere. Zbog tih “pravoslavnih Hrvata“ osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva, došao je iz Bugarske arhiepiskop Aleksandar Radoev Ivanov da stvori nekakvu crkvenu organizaciju koja bi, kada to dozvole prilike, kada se jednoga dana kockice slože, po ukrajinskom modelu, preuzela srpske pravoslavne bogomolje širom Hrvatske, a da se zatim, što se već uveliko priprema, potpuno izbriše srpsko ime u Hrvatskoj, njihovo postojanje i stradanje, jer su, tobože, oduvek u Hrvatskoj postojala rimokatolička vera i hrvatsko pravoslavlje, kako zaključuje “Pečat“.
Zanimljivo je i to da za Aleksandra Radoeva Ivanova, arhiepiskopa Hrvatske pravoslavne crkve, ne postoje niti su postojali Srbi koji su živeli u granicama današnje hrvatske države. Njih tamo, kako on tvrdi, nikada nije bilo.
Tamo su još od apostolskih vremena postojali pravoslavni Hrvati, koji su podizali svoje pravoslavne crkve i manastire i imali svoje, hrvatsko, pravoslavno sveštenstvo, svoje vladike.
Oni za arhiepiskopa Aleksandra nisu postojali ni tokom Drugog svetskog rata pa samim tim on prećutkuje pokolje Srba u Pavelićevoj državi. Prećutkuje i postojanje ostataka poklanih Srba u drugoj jugoslovenskoj državi, pa i njihova ponovljena stradanja u versko-građanskom ratu 1991–1995. godine.
Na prvih tridesetak stranica knjige “Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će“ u deset kratkih tekstova arhiepiskop Aleksandar ukazuje Hrvatima na njihovu veliku prošlost, na njihovu vekovnu duhovnost kojoj je doprinelo hrvatsko pravoslavlje koje traje još od apostolskih vremena, ali ga oni nisu prepoznavali.
Istovremeno, paralelno s Hrvatima, ali i Bugarima, arhiepiskop Aleksandar bavi se i Srbima ukazujući na njihovu ništavnost, predstavljajući ih kao nižu rasu bez ikakvih ljudskih vrednosti, bez istinskih istorijskih tragova i bez duhovne baštine.
Sav srpski hod kroz istoriju, onako kako ga je lažno opisala srpska istoriografija, predstavlja niz prevara i podvala, jednu neprekidnu laž. U svom tom njihovom istorijskom hodu tačno je samo to da su Srbi bili večiti vazali – mađarski, hrvatski, austrijski.
Jedan od tih tekstova počinje rečenicama preuzetim iz jednog književnog dela Dobrice Ćosića: “Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda srpske urođene inteligencije… Srbi lažu stvaralački, maštovito, inventivno… Laž je srpski državni interes… Laž je u samom biću Srbina… U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina…“
Stavovi iz prvog dela knjige arhiepiskopa Aleksandra, koje je hrvatska domoljubiva, intelektualna i rimokatolička javnost dočekala kao žedna zemlja letnje kiše, izneti su u celinama koje nose sledeće naslove: Kratka povijest Hrvatske pravoslavne crkve; Krivotvorenje povijesti u manastiru Krka; Zakoni hrvatskoga kraljevstva traju kroz stoljeća; Nikola Tesla ili kako se Hrvatska odriče hrvatske povijesti; Hrvatske kosovske bitke (Bitka kralja Tvrtka); Kako je hrvatska predvodila kršćansku Europu u najvećoj bici protiv nevjernika, 620 godina od bitke kod Nikopolja 25, rujna 1396; O crkvenom kalendaru; Nezakonitost djelovanja SPC u Hrvatskoj; Nekanoničnost Srpske crkve i Tamnica naroda…
Do beskraja ide ovaj sumanuti i projektovani pop, koji se žali da hrvatska država već peti put odbija da registruje njegovu pravoslavnu crkvu.
Sa ovom Hrvatskom pravoslavnom crkvom arhiepiskopa Radoeva ne slaže se i nemali broj Hrvata. U svojim medijima oni o ovom projektu govore kao o obmani, suvišnoj provokaciji, i kažu “Samo mu još Pavelić nedostaje“!
Kako piše portal “Novosti“, što je glasilo Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, takozvana HPC, pod različitim vođstvima i ljudima već godinama nastoji da se registruje kao verska zajednica. Poslednji koji to pokušava samozvani je arhiepiskop HPC, bugarski državljanin Aleksandar Radoev Ivanov.
Portal podseća i da je Hrvatska pravoslavna zajednica kao udruženje građana registrovana 2017. godine s ciljem, kako su naveli, “revitalizacije Hrvatske pravoslavne crkve nestale u Drugom svjetskom ratu te duhovnog razvitka i unapređenja kvalitete života – pojedinaca kroz učenje o pravoslavlju kao takvom“.
Iza ove pravne formulacije krije se, kako navode na portalu “Novosti“, želja radikalnih hrvatskih nacionalista koji nemaju nikakve veze s pravoslavljem, da preko autokefalne pravoslavne crkve u Hrvatskoj (nalik onoj Ante Pavelića), ostvare svoje političke ciljeve.
Poput poglavnika Ante Pavelića, koji je u tu svrhu angažovao ostarelog arhiepiskopa jekaterinskoslavskog Germogena da bi tog odbeglog Rusa u vreme najvećeg stradanja pravoslavaca na teritoriji NDH 1942. godine imenovao patrijarhom HPC (na kraju je ipak bio mitropolit), pišu “Novosti“.
Zagovornici “obnavljanja“ tzv. Hrvatske pravoslavne crkve su i drugi desničari, poput nekadašnjeg pripadnika i istaknutog člana Hrvatske stranke prava i ratnog generala Hrvatske vojske Ante Prkačina. Prkačin je, takođe, i saborski zastupnik, baš kao i Milan Vrkljan, predsednik desničarske Pravedne Hrvatske.
Uostalom, sam lažni episkop lažne Hrvatske pravoslavne crkve, u jednom intervjuu najrečitije objašnjava “veliki značaj svog projekta“:
Zašto je po Vama Hrvatskoj potrebna HPC kao nacionalna crkva?
“Jednostavno je. Svaka država koja ima državljane pravoslavce treba imati i nacionalnu pravoslavnu crkvu. Teško bi zvučalo kad bih rekao ’državnu crkvu’, jer u Hrvatskoj još zapravo nije bilo takve prakse, kakve ima u nekim pravoslavnim državama i protestantskim monarhijama.
To bi možda bilo dobro, kad za to sazrije vrijeme. Hoće li crkvu država sama osnovati ili dopustiti nekoj drugoj crkvi da ju osnuje, svejedno je.
Bitno je da na svom teritoriju nadležnosti, pravoslavna crkva ima vlastiti statut/ustav i nezavisnu hijerarhiju. Znači, da ne bude ničiji ’izdvojeni pogon’. Crkva je nezavisna, autokefalna, isto koliko je nezavisna i njena država. Teoretski, nestankom država nestaju i crkve, a osnivanjem država, osnivaju se i crkve. Koliko bi trebalo biti minimalno vjernika za osnivanje crkve, nije određeno.
Primjerice 17 tisuća u Hrvatskoj je sasvim ozbiljan broj. Citiram: ’Zapravo, od priznanja Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu’.“ (akad. Josip Pečarić).
Jesu li pravoslavne crkve vezane uz naslov države ili nacije. Možete li objasniti povijesna utemeljenja...
“Smatram da je najjednostavnije rješenje za hrvatsku državu, državljanstvo = nacija.
Kod složenih država, može biti i ima drugačijih rješenja, kao npr. Velika Britanija. U Republici Hrvatskoj svi su Hrvati. Trebamo znati da pravoslavne crkve ne smiju biti etničke nego teritorijalne, odnosno trebaju obuhvaćati sve pravoslavne vjernike jedne države, neovisno o njihovom etničkom podrijetlu.
U suprotnom, ulaze u etnofiletičku herezu. Etničke, jezične i kulturne posebnosti vjerničkog puka mogu se uvažavati.
U stara vremena korišteni su nazivi crkava po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara ‒ Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija...
Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.
Na početku 18. st. [Engel ’Geschichte von Bulgarien’ (Halle 1797, с. 470)] na Balkanu osim Carigradske patrijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske ‒ Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ’Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας ‒ Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea (do 1767) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557 ‒ postojala do 1766), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv TURSKA pravoslavna crkva.
Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija. U tom razdoblju dok ne postoje bugarska i srpska crkva neprekidno su postojale tri pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj. Ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), po svojoj suštini je HRVATSKA pravoslavna crkva.“
Molim Vas, predstavite ukratko sadašnju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, uređenje, broj članova i pravni status.
“Moramo ponoviti nekoliko zanimljivih činjenica. Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena.
Sve vjerske zajednice (bez islamske) upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca. Na popisu stanovništva nema Hrvata budista, ali u Evidenciji je upisana budistička vjerska zajednica. Znači, čak ni njen osnivač nije budist. Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice.
Napominjemo da u istom popisu samo je 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH“, kaže Radoev.
Sasvim primereno svedočenje jednom bezumlju koje, sasvim izvesno, može dobiti ozakonjenu formu shodno zapadnoj geopolitičkoj praksi.