Kolumna
Dragan Vesić: Upoznavanje na netu
Sve što je dragoceno i uzvišeno smešteno je u „ropotarnicu istorije“, a kako se stvari odvijaju, nije isključeno da na netu upoznate androida. Veštačka inteligencija nije neophodna za tako nešto jer ljudi prestaju da budu ljudi, pošto ljudi bez emocija nisu ljudi.
Z generaciji (neodigitalni urođenici), rođenoj krajem 20. veka, verovatno nije jasno kako su se ljudi upoznavali radi veze ili braka dok nije izmišljen internet, društvene mreže i sajtovi za upoznavanje.
Toj površnoj generaciji život bi bio nezamisliv bez mobilnih telefona i interneta. Novi mediji su im smisao života i preko njih sklapaju poznanstva. Tu su na hiljade sajtova za upoznavanje, kao i društvene mreže. Većina se na njima predstavlja ne kakva stvarno jeste nego kakva bi želela da bude: dakle nisu ono što jesu nego ono što nisu, ali žele da jesu. Da budu idealni.
Otud razočaranje kad nakon chat-a dođe do susreta uživo jer tada se ispostavi da vidite sasvim drugu osobu koja nema veze sa onom što je sebe predstavljala virtuelno.
Zašto ljudi to rade, odgovor je jednostavan ‒ zato što su infantilni. Pokušavaju, pa ako im prođe, dobro je.
Naravno, da biste s nekim stupili u ozbiljnu emotivnu vezu potrebno je da ga dobro upoznate. Da vidite da li, osim hemije, imate dodirne tačke ‒ jedino je za avanturu dovoljna fizička privlačnost, ali da biste živeli s nekim potrebno je da ta osoba bude „kompletan paket“, da napravite s njom kompromis ako je moguć, a nije moguć kad su u pitanju nepremostive razlike u temperamentu, karakteru, interesovanjima... Niko nije savršen i onaj ko traži savršenstvo, a ni sam to nije, ima ozbiljan problem, ne samo psihički, nego i intelektualni.
Dakle, za instant vezu, za avanturu, nisu potrebne emocije. Dovoljno je da postoji obostrana fizička privlačnost.
Ništa ne ide na silu i ako neko želi nekog ko njega neće i dosađuje mu, proganja ga, onda je u pitanju opsesija, a ona je bolest, baš kao što je proganjanje krivično delo.
Tačno je da je sajber epoha ukinula ljubav jer je emotivnu vezu svela na interes i puki seks, ali ako ljudi žele nešto dublje, malo je verovatno da će ga naći na internetu.
Živimo dakle prazne živote jer novi mediji promovišu zabavu, izopačenost i sebičnost, što podrazumeva suspenziju univerzalnih etičkih i duhovnih vrednosti. Konzumerizam isključuje i jedno i drugo.
Danas je svetinja porodice i braka predmet podsmeha, nešto anahrono i prevaziđeno ‒ relikt „analogne“ epohe. Ipak, ono malo sveta što traži smisao i ljubav sigurno se neće upoznavati na digitalan način, nego na normalan i prirodan.
Z generacija može da pita svoje roditelje, još bolje roditelje svojih roditelja, kako su se upoznavali recimo sredinom prošlog veka.
Tada su ljudi vodili autentične živote, bavili se sportom, išli u prirodu i družili se na drugačiji način. Bili su srećni bez interneta i imali ispunjene živote. Prosto su razgovarali, išli u bioskop, pozorište, kafiće i tamo se upoznavali. Za to im nije bio potreban mobilni telefon ‒ da Z generacija ne poveruje. Umesto instant obrazovanja sa Gugla, ljudi su išli u biblioteke i pozajmljivali knjige. Bilo je to vreme kada je obrazovanje bilo na ceni, a ne samo novac.
Tako su se, kroz druženje, i sklapala poznanstva: na tim mestima rađala se ljubav.
Šta se sada dešava? Na svakom koraku imate golotinju, odnosno pornografiju, kako u rijalitijima gde se sklapa „ljubav“ između polusveta ‒ starlete i nasilnika, pevačice i pevača u pokušaju, influenserke i jutjubera, tako i na društvenim mrežama i smešnim sajtovima za upoznavanje, sa gomilom lažnih profila, koji su paradigma epohe bez svega što je vredno: bez duha, morala i estetike.
U takvom redu stvari vi imate samo egzistenciju i puki hedonizam, ali ne i esenciju jer danas egzistencija ne prethodi esenciji, kako su govorili egzistencijalisti.
Danas nemate lepo prikazivanje, nego prikazivanje lepog: prvo je estetika, drugo je šund.
Sve što je dragoceno i uzvišeno smešteno je u „ropotarnicu istorije“, a kako se stvari odvijaju, nije isključeno da na netu upoznate androida. Veštačka inteligencija nije neophodna za tako nešto jer ljudi prestaju da budu ljudi, pošto ljudi bez emocija nisu ljudi. Ljubav bez emocija ne postoji, ali surogat ljubavi bez emocija postoji kao bastard epohe toksične sreće.
U trendu (belo)svetskog mejnstrima je još jedna izopačenost koja nije zaobišla ni nas, jer mi ne idemo mimo sveta (srpski inat) jedino kad je pomodarstvo i glupost u pitanju, a na sve što je normalno postali smo rezistentni. Zato vladari i kreatori novog svetskog simulakruma vrše eksperimente nad takvima kao što smo mi ‒ postali smo pokusni kunići novog svetskog totalitarizma koji se temelji na odsustvu emocija i moralnih kočnica.
Danas je opšti trend da zreli ljudi podetinje, da budu nezreli. Zato se vremešne žene i muškarci ponašaju i razmišljaju kao tinejdžeri ‒ videti odrtavelu razgolićenu stariju ženu u mini-suknji i sa dubokim dekolteom ili odrtavelog starijeg muškarca u kupaćim gaćama nije više filmski ili literaturni nadrealizam, nego bolesna i degutantna realnost ‒ društvene mreže promovišu i takvu morbidnost.
Distopija sveta bez duše i mozga postala je, dakle, stvarna. Čast, junaštvo i čojstvo samo je umetnička fikcija dok i nju ne preprave, što već rade. Ljudima brišu sećanja i ukidaju privatnost kao u Orvelovoj književnoj distopijskoj fikciji. Traženje ljubavi i srodne duše na sajtovima za upoznavanje u takvom svetu je digitalna groteska. Zato su neandertalci bili intelektualci par excellence za neodigitalne Z urođenike.