Život
23.11.2023. 21:10
Dragan Vesić

Kolumna

Dragan Vesić: "Izbori i iracionalnost"

1
Izvor: EPA / VALDRIN XHEMAJ

Do 17. decembra slušaćemo slogane kako su ovi izbori sudbinski i istorijski za našu budućnost, a ovde su uvek svi izbori pitanje života i smrti. I sve dok iracionalno, emotivno i patetično doživljavamo politiku izbori će biti s one strane racionalnog.

Predsednik republike Aleksandar Vučić raspisao je za 17. decembar vanredne parlamentarne izbore, vojvođanske i lokalne u 65 gradova Srbije.

Od 1990. kada su održani prvi višestranački izbori, nakon sloma komunizma, do danas, ovo će biti 14. izbori po redu. 

U poslednjih deset i više godina otkako je SNS sa koalicionim partnerima na vlasti, izbori su održavani gotovo svake godine. Za to vreme Srbija je prolazila kroz velike krize, a godine za nama obeležili su globalni problemi: ratovi, pandemija korone i naravno pitanje Kosova.

Miloševića je smenila šarolika koalicija DOS, u teškom periodu novije srpske istorije, posle agresije NATO-a. 
DOS je morao da se raspadne jer to nije bila programska koalicija ideološki sličnih stranaka, a posle su na vlasti bile dve najjače stranke te bivše koalicije: DS i DSS, sve do 2012. kada je na izborima najviše glasova dobio SNS i formirao vlast.

Šta se promenilo od 2000. naovamo – opet smo na početku, Srbija još nije ušla u EU, ponajviše zbog kosovskog pitanja, gde sukobi nisu prestajali, a svi srpsko-albanski pregovori propadali, i novih zahteva Brisela.
Zemlja je ionako bila razorena sankcijama iz devedesetih, a svaka naredna vlast, od 2000, nasledila je ekonomske probleme zbog loše ekonomske tranzicije, partijsku podobnost kao relikt komunizma i otvoreno pitanje Kosova. U toj igri velikih građani su uvek bili na gubitku.

Sve izbore obeležile su prljave, negativne kampanje i prazna opoziciona obećanja da treba da se rade iste stvari, jer Evropa nema alternativu, samo na drugačiji način. Takođe se govorilo o autokratiji, prividu demokratije i demokratskih institucija, nepotizmu i medijskom mraku... Jedino što se opozicija kad bi došla na vlast nikad nije setila da upali svetlo, nego je tradicionalne medije stavljala pod svoju kontrolu kao svoj stranački bilten. I dalje su posao dobijali podobni, a ne stručni, institucije su bile privid, standard građana nije bio bolji, samo su se akteri menjali – isto za isto ("Sjaši Kurta da uzjaše Murta").

To razočaranje "u bolje dane" jeste glavni razlog apstinencije od gotovo pedeset posto, koji izaziva apatiju i mučninu zbog praznih obećanja i istih priča – ljudima se prosto smuče tolike reprize pa reše da apstiniraju.
Ipak postoji nešto što je novo od 2012, ali to novo ne uliva nadu – Srbija, od prvih višestranačkih izbora, za 33 godine, nikada nije imala slabiju opoziciju. 

Na ideološkom spektru imate antievropsku, ksenofobičnu desnicu kao beznačajnu alternativu jer nekoliko stranaka zajedno jedva da mogu da pređu cenzus i zato je to više folklor nego respektabilna politička alternativa. Ne dobijaju se izbori nacionalističkom retorikom iz 19. veka o suverenitetu, patriotizmu, izolovanosti od sveta (koji je daleko od sjajnog) i nacionalnoj izuzetnosti – svet se izmenio od tada pa bi i narativ trebalo da bude drugačiji: pragmatičniji i odgovorniji, sa više smisla za međunarodnu političku konjunkturu ma koliko ona bila nepravedna. 

S druge strane, na političkom spektru imate i proevropsku opoziciju kojoj je lični interes iznad opšteg, one koji su već bili na vlasti – obećavali su slobodne medije kao preduslov demokratije, demokratizaciju države, bolji standard građana, sređenu ekonomiju, nezavisne institucije, stručnost ispred politike, diskontinuitet sa recidivima totalitarizma, ulazak Srbije u EU i konačno razmotavanje kosovskog čvora – da ostane deo Srbije uz kompromise – što je kauzalno i ključno za taj ulazak i korenite promene sistema.

Niko ih nije sprečavao da to sprovedu i budu odgovorni, ali ta velika obećanja ostala su mrtvo slovo na papiru – kao da je dolazilo do amnezije kada bi se domogli vlasti, a gubitak pamćenja se na izborima kažnjava.

Povesna farsa je u tome što će i ovog puta promene tražiti pretežno oni kojima je dobro, što su se nelegalno obogatili dok su bili na vlasti, i pokušaće da izmanipulišu one koji žive loše kako bi njima bilo još bolje, a biće im ako se ponovo domognu vlasti i dovrše započeto: to nema veze ni s moralom ni s mozgom, ali nije ih briga.

Farsa je, dakle, u tome što alternativa ne postoji jer na političkoj pozornici besmisla nema novih lica. 

Sve izbore obeležila je uglavnom negativna kampanja – kritika vlasti, ni opozicije, u predizbornoj kampanji nije zabranjena, ali ne bi trebalo birati najprljavija sredstva da se stigne do cilja: ni u životu ni u politici. Kritika radi kritike, osim što je politički prizemna i neutemeljena, vraća se kao bumerang.

Imate naravno i vlast koja je na proevropskom putu – ne zato što je on idealan, nego zato što je svaki drugi ravan kolektivnom suicidu, i to jeste odgovorno.

Predizborne kampanje nisu prolazile bez ostrašćenosti i mržnje – one iste mržnje u medijima koja je omogućila da se stvori klima za ubistvo premijera Zorana Đinđića. 

Mržnja je uvek prisutna u našem političkom životu i zato nam predizborne kampanje liče na ratno stanje.
Opozicija je, pored kritike vlasti, nudila i rešenja – ona valjda misli da su ta prazna obećanja artikulisana, ubedljiva, realna i jasna, ali je birači nisu prepoznali kao alternativu: ne možete prepoznati ono čega nema.

To ne znači da je ova vlast, ili bilo koja, idealna i da treba da vlada do kraja vremena, nego da alternativa nije bivša vlast.

Sve bi ovo bilo drugačije da nam politička kultura nije podanička, a svest stadna, nego participativna. Uz to, volimo čvrstu ruku i brižljivo negujemo kult vođe – očekujemo da nam jedan čovek, u liku predsednika, ma ko bio, reši sve probleme pa čak i privatne. Tražimo od šefa države da uradi nešto što može samo Bog, ali ne uradi uvek.

Zbog takvog kolektivnog mentaliteta ovde se diktatura bolje prima nego paprika koja, doduše, više ima veze s klimom nego s mentalitetom.

Do 17. decembra slušaćemo slogane kako su ovi izbori sudbinski i istorijski za našu budućnost, a ovde su uvek svi izbori pitanje života i smrti.

I sve dok iracionalno, emotivno i patetično doživljavamo politiku izbori će biti s one strane racionalnog.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Dragan Vesić: "Dve vrste impotencije"
sebičnost

Kolumna

25.10.2023. 23:00

Dragan Vesić: "Dve vrste impotencije"

Na internetu ima svega kao na digitalnom vašaru – od (dez)informacija do (anti)reklama koje same sebe parodiraju.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
26°C
29.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve