Život
14.04.2023. 22:15
Dragan Vesić

Kolumna

Dragan Vesić: "Nepravda boli, ali zaboravite na osvetu"

osveta
Izvor: Shutterstock / fran_kie

"Bog je umro uzalud“ – naziv je stare jugoslovenske filmske komedije, ali ova rečenica može drugačije da se tumači zavisno od konteksta: posle Hristove žrtve na krstu, svet je postao još gori i ljudi nisu zaslužili da Bog žrtvuje svog jedinog sina da bi okajao njihove grehe jer se nisu ni pokajali, i pokazao svoju ljubav prema ljudima: "Oprosti im, oče, ne znaju šta rade“ (Jevanđelje po Luki), poslednje su Hristove reči na krstu...

Biće, ipak, da su znali šta rade, ali proročanstva o dolasku mesije iz Starog zaveta i onome što će se desiti morala su da se ostvare.

Više od 2000 godina nakon raspeća, pred Uskrs, pitanje da li je Bog umro uzalud danas je, u epohi bez morala i empatije, aktuelnije nego ikad.

Hrist jeste vaskrsao treći dan nakon raspeća i bez njegove pobede nad smrću hrišćanstvo ne bi imalo smisla. Zato je Uskrs najveći hrišćanski praznik.

Ali, nije ništa novo ako konstatujete da na ovome svetu danas ima mnogo nepravde i da ništa ne boli kao nepravda koja vam je naneta: još više vas, kao so na ranu, boli činjenica da ste tu potpuno nemoćni jer ništa ne možete da promenite. Možete nešto da učinite, ali to je ravno suicidu. Možete da se osvetite, ali, osim što osveta nema kraja jer vodi u nove osvete, a ne možete da ispravite ono što je bilo, biće vam još gore. Zato što ćete sebi napraviti još veći problem. Bićete krivi mada niste jer pravo i pravda nemaju dodirne tačke. Zakoni nisu moralna, nego pravna kategorija. Sad, tačno je da imate pravo De lege lata (kakvo ono jeste) i De lege ferenda (kakvo bi ono trebalo da bude), ali se primenjuje ono prvo – pozitivno pravo.

Što se nepravde tiče, ne preostaje vam ništa drugo nego da poslušate savet ozbiljnih psihologa, poput dr Zorana Milivojevića, i nepromenljivu nepravdu prihvatite kao životnu činjenicu. Ne treba je zaboraviti, ali joj treba oduzeti važnost da vam ne nagriza dušu i telo jer živeti u ogorčenosti nije zdravo. Zato treba menjati ono što se može, a ne ono što se ne može. To nije kukavičluk, nije ni lako, ali takav stav je smisao za realnost. Uostalom, da li je pametno sebi natovariti još veći teret zbog onih koji nisu vredni, ali su zaštićeni. Zato živite, uprkos ožiljcima, jer to je najbolja osveta – biti iznad prizemnosti zla.

U Bibliji je zapisano da je osveta božja: "Ne svetite se... moja je osveta, ja ću uzvratiti.“ (Rimljanima 12:19)

Ne morate biti ni hrišćanin, ni psiholog da biste shvatili da osveta ništa ne rešava.

Setite se samo izuzetnog filma "The Revenant“ u kome je glavnom glumcu (Leonardo Dikaprio) ubijen sin: kada se suočio sa ubicom, on mu u poslednjem trenutku kaže – Osveta je božja.

U životu nema pravde: bivaju nagrađeni zli, a kažnjeni dobri... Ali, nije li i Božji Sin bio kažnjen od ljudi preuzevši na sebe njihove grehe?

Osveta je trenutno zadovoljstvo, ali su njene posledice opasne i trajne. Zato se ne servira ni hladna ni topla: ne servira se nikakva jer vi niste kao oni koji su vas povredili.

Najbolja je osveta, kako je neko rekao, ne biti kao oni koji su vam naneli zlo i činiti ispravne stvari. Drugim rečima, ako se osvetite, vi brišete tu razliku.

Kroz svoju istoriju svet nikada nije bio pravedan i dobar: ljudi su činili užasne stvari da bi ostvarili ono što žele.

Ali, danas u vreme tehnološkog napretka i brige o sebi, promocije nasilja, satanizma i izopačenosti posredstvom medija, posebno društvenih mreža, stvari su dostigle kulminaciju i počinju da izmiču kontroli.

Danas su stare vrednosti mrtve, patnja je zabranjena, jer morate biti srećni po svaku cenu, što je isto vrsta patnje. Ima nešto što se zove "toksična pozitivnost“ koja vodi u drugu krajnost – ne dešavaju se samo lepe stvari u životu i "sasvim je ok ne biti ok“. Ako ljudi potiskuju negativne emocije, osećaće se još gore jer nije normalno glumiti sreću. U redu je ne osećati se uvek dobro, biti nesrećan, anksiozan i depresivan.

U životu se sreća i tuga smenjuju kao dan i noć, dešavaju se i lepe i ružne stvari. Lepo je brinuti o sebi, živeti zdravo, ali nije ni hrišćanski ni ljudski biti bezdušan i ravnodušan za tuđu patnju, naročito ako drugima nanosite nepravdu i povređujete ih samo da biste vi bili srećni. Nije moralno gaziti preko leševa da biste stigli do cilja – ako cilj opravdava sredstvo, ako je sve dozvoljeno, onda ništa nije ispravno.

Čovek treba da nauči da bude, što je više moguće, rezilijentan na loše stvari koje su sastavni deo života, kako poručuje konstruktivna psihologija, ali ne i na patnju drugih, pogotovo da on bude taj koji čini nepravdu.

Ne možete uvek biti optimistični, zadovoljni i srećni kako uči pozitivna psihologija: naravno da treba odagnati crne misli, ali ne zavisi sve od vaše perspektive. Stvari se ne odvijaju uvek prema planu i zato ne možete sve unapred isplanirati jer život nije red vožnje. Što bi rekao Pekić: "Plan je ok, ali ga se događaji iz nekog razloga ne drže.“

Čovek mora biti spreman i na dobro i na loše jer ako ne bude spreman na ovo drugo, uljuljkan skaskama da je život san i bajka, njegov sudar sa stvarnošću, kad krene po zlu, biće nezamislivo strašan i u tome leži paradoks self care koncepta, koji s tim, slučajno ili namerno, nije računao. Pre će biti da je namerno jer neoliberalizmu nije potreban čovek sa stavom, nego čovek bez stava. Tada je manipulacija mnogo lakša.

Svet je trenutno takav kakav je i opšti trend se ne može izmeniti preko noći. Možda je zato tridesetih godina prošlog veka Herman Hese napisao: "Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače.“ Šta li bi tek sada rekao u epohi pukog hedonizma i brige o sebi? Kada ljudi ne traže neke uzvišene stvari i kada ih ne vode istine koje su veće od njih, nego se zadovoljavaju beznačajnim stvarima kao što su masovne zabave po kafanama. Naravno da nemam ništa protiv kafana i druženja, ali puki hedonizam i materijalizam ne može da ispuni duhovnu pustoš – oni koji se zadovoljavaju beznačajnim stvarima nemaju duhovne potrebe niti ih bilo šta što je ljudsko sputava.

Današnja epoha prekršila je svih 10 zapovesti. Prekršila bi i 1000 da ih ima jer, pored ostalog, briga o sebi nema veze sa brigom o drugima – "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (druga zapovest, Jevanđelje po Mateju) nema veze sa epohom sebičnosti i narcizma. Izvesno je da ova epoha ne zna za empatiju, ni da ljubav nije uzimanje nego davanje (poslanica Korinćanima, 13-1:13), iluzorno je očekivati da će ikada znati.

Ali, onoga trenutka kad gospodari naših života to saznaju, znaćemo da Bog nije umro uzalud i to nema veze ni sa vaskrsenjem ni sa vaznesenjem.

I ne brinite za nepravdu jer osveta je božja, on će uzvratiti.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Dragan Vesić: Divlja gradnja i egipatske piramide
piramida, vanzemaljci

Kolumna

21.03.2023. 23:15

Dragan Vesić: Divlja gradnja i egipatske piramide

Ekspanzija divlje gradnje počela je devedesetih godina dvadesetog veka u vreme sankcija. Možda su neimari mislili da će sankcije trajati do kraja vremena, ali nisu. Đavo je došao po svoje u vidu EU.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
12°C
19.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve