Kolumna
Noć u skloništu
Ognjene ptice nosile su ognjena jaja. Bio je rat.
U skloništu u kojem je kad je mir streljana skupio se komšiluk. U jednom uglu su deca iz zgrade. Malopre se čula eksplozija. Pogodili su toplanu. Deca su se zgrčila uplašena od eksplozije. Sedim u uglu sa njima i pričam im bajku. Jednu bajku koju nisu čuli. Koja je nastala tu u skloništu. Jer ovo nije vreme za stare bajke.
Ukrotitelj paukova živeo je na ostrvu usred močvare. Njegov dvorac čuvali su veliki crni paukovi, koji su svuda po močvari razapinjali mreže.
Svake jeseni pauci su prelazili močvaru i ulazili u selo. Oteli bi i neko dete, primorali uh da budu poslužitelji na dvoru Ukrotitelja paukova. Svoju žrtvu, umotanu u crne lepljive mreže od paučine, kotrljali bi kroz močvaru prema ostrvu u dvorac napravljen od paučine. Tu na dvoru, okružena crnim paukovima, deca su morala da rade najgore poslove.
Malena Ikonija je živela s ocem i majkom. Otac je otišao na vojnu, iz koje se dugo nije javljao.
Otac je pred odlazak kćeri poklonio lisičju šapu. Bila je to šapa lisice koja je upala u zamku njegovog oca, lovca, pre mnogo godina. Ne želeći da sačeka lovce, lisica je odgrizla sopstvenu šapu i pobegla.
"Ko tu šapu drži u ruci, nikad strah osetiti neće“, rekao joj je otac polazeći u rat.
U selu se čulo samo preplašeno zavijanje pasa.
Jedan za drugim iz močvare su krenuli veliki crni paukovi. Kad su stigli do kolibe u kojoj je živela malena Ikonija, popeli su se na krov i spustili kroz dimnjak u sobu. Onda su je, umotanu lepljivim nitima paučine, omamljenu mandragorom, kotrljali kroz močvaru prema dvorcu Ukrotitelja paukova.
Prvo što je devojčica ugledala kada je otvorila oči bilo je strašno lice Ukrotitelja paukova. Pokriveno krljuštima, perjem, dlakom, na sredini je imalo kljun kojim je kidao meso sa lešina što su plivale po smrdljivim vodama močvare.
Kada je shvatila gde se nalazi, malena Ikonija se uplašila. Ali, onda se setila lisičje šape koju joj je otac poklonio pre odlaska u rat i koju je otad uvek sa sobom nosila. Stisnula je lisičju šapu, bez straha stala pred Ukrotitelja paukova i rekla mu:
"Moćni gospodaru močvare, vetrova i tame, veliki Ukrotitelju paukova, dopusti mi da se, pre nego što postanem jedan od tvojih poslužitelja, okupam. Noseći me kroz močvaru tvoje verne sluge, veliki crni paukovi, svu su me uprljali.“
Nikada se niko nije na taj način obratio Ukrotitelju paukova, pa se on, zbunjen, zagledao u hrabru devojčicu.
"Okupaj se, okupaj se!“, zakreštao je potom i odjurio kroz dvorac.
Malena Ikonija samo je to čekala! Već je imala plan kako da se izbavi iz dvorca Ukrotitelja paukova.
Čim je ušla u kadu, napravljenu od oklopa kornjače, mala Ikonija izvadila je svoju ukosnicu, savila je ukrug, načinila u vodi gustu sapunicu i počela da pravi balončiće. Pošto su zidovi bili od paučine, balončići se nisu mogli rasprsnuti. A Ikonija ih je pravila, pravila, sve dok njima nije ispunila ceo dvorac. I toliki balončići su najzad ceo dvorac podigli u vazduh, zajedno s Ikonijom i uplašenim Ukrotiteljem paukova. Ne shvatajući šta se događa, ni da mu njegovi paukovi više ne mogu pomoći, Ukrotitelj paukova uzaludno je kreštao.
A onda je dunuo vetar i poneo dvorac prema selu.
Kada su bili baš iznad sela, Ikonija je počela da ukosnicom buši balončiće od sapunice. Dvorac se, zajedno sa Ukrotiteljem paukova i malom Ikonijom lagano spustio na seoski trg.
Vojnici se toga jutra bejahu vratili iz rata. U Ikonijinoj kući vladala je velika žalost. Otac je sa seljanima već bio počeo da gradi splavove, spremajući se da napadne dvorac Ukrotitelja paukova.
Kada se dvorac spustio na trg, vojnici su priskočili, Ukrotitelja paukova ubili, a malu Ikoniju i ostalu decu oslobodili. Dvorac od paučine su spalili.