Život
28.05.2023. 18:05
Dragan Bisenić

Napunio 100 godina!

Svet i vek Henrija Kisindžera

Henri Kisindžer
Izvor: Shutterstock

U subotu, 27. maja, Henri Kisindžer proslavio je 100. rođendan. On je tokom života upoznao moć, slavu, bogatstvo i tragediju. Sudeći po nedavnim knjigama i člancima koje je napisao, Kisindžerov um i dalje briljantno funkcioniše na veoma visokom nivou, mnogo višem nego što je to bio slučaj kod drugih njegovih vršnjaka koji su dostigli dob od jednog veka, poput recimo još jednog velikana hladnoratovske diplomatije koga poznajemo iz Beograda, Džordža Kenana.

Kisindžer vodi aktivan život kao da nije postao jedan od simbola ne samo 20. nego i 21. veka. U svetu koji se suočava sa do sada nezabeleženom konfrontacijom Zapada, Rusije i Kine, Kisindžer deluje aktivno nastojeći da predoči ne samo potrebu za razumnim rešenjem, nego kako bi to razumno rešenje trebalo da izgleda.

On to zna i može jer je bio čovek koji je praktično kreirao balans i ravnotežu današnje tri velike sile – SAD, Kine i Rusije.

Kisindžer je napisao više knjiga o svetskom poretku, ali on je stvorio svoj "svetski poredak“ unutar hladnoratovskog svetskog poretka. Kisindžerov svetski poredak čine: okončanje rata i mir u Vijetnamu, prestanak rata, mir i novi odnosi na Bliskom istoku, otopljavanje odnosa sa Sovjetskim Savezom i održavanje procesa "detanta“, stvaranje OEBS-a i početak njegovog rada, upravo u Beogradu. Na kraju, to je otvaranje Kine prema svetu.

Ovakav saldo u svom životu nisu mogli da upišu ni najdugovečnije i najuticajnije imperijalne i kraljevske diplomate – od Meterniha do Gorčakova. U svim ovim slučajevima Kisindžer je uspeo da sukob preobrazi u mir. To je najizazovniji i najvažniji zadatak jednog državnika. Zbog toga, nije ni čudno što se današnji zvaničnici obraćaju Kisindžeru za mišljenje.

Prošle godine imao je 25 intervjua i javnih nastupa, što je fantastičan učinak za čoveka njegove dobi. Pored toga, objavio je knjigu "Leadership – Six Studies in World Strategy“ koju će uskoro na srpskom da objavi njegov izdavač "Klub plus“. "Klub plus“, inače, izdavač je svih knjiga Henrija Kisindžera na srpskom jeziku, već 25 godina.

Političko vođstvo danas je važno kao nikada ranije. Kisindžer već neko vreme upozorava da se svet nalazi na putu konfrontacije velikih sila i da je sada zadatak svetskih vođa da izbegnu Treći svetski rat. U poslednjem velikom intervjuu koji je dao londonskom "Ekonomistu“ Henri Kisindžer ponovo se vratio temi Ukrajine. Iako se dugo protivio članstvu Ukrajine u NATO-u, on sada smatra da bi članstvo Ukrajine u NATO-u zadovoljilo interese i Kijeva i Moskve.

Osnovni razlog za to je nesrazmera između obima i kvaliteta naoružanja Ukrajine i strateškog iskustva rukovodstva zemlje. "Sada je Ukrajina najbolje naoružana zemlja u Evropi sa rukovodstvom koje ima najmanje strateško iskustvo u Evropi“, ukazao je Kisindžer. Članstvo u NATO-u sprečilo bi Ukrajinu da koristi silu u budućim teritorijalnim sporovima.

Kisindžer smatra da bi Ukrajina na kraju sukoba mogla da povrati sve teritorije koje je izgubila posle 24. februara 2022. godine, osim Krima koji će, kako kaže Kisindžer, zadržati Rusija.

Prema njegovim rečima, takvo rešenje u kojem Rusija nešto dobija, a nešto gubi od onoga što je osvojila moglo bi da bude izvor nezadovoljstva i u Rusiji i u Ukrajini.

Sadašnji je zadatak da se neprijateljstva privedu kraju, a ne da se postavljaju "kulise za sledeću rundu sukoba“. U tome on vidi posebnu odgovornost evropskih država.

"Ono što Evropljani sada govore je, po mom mišljenju, ludo opasno. Oni kažu: ’Ne želimo Ukrajinu u NATO-u jer su previše rizični i zato naoružajte Ukrajince i dajte im što modernije oružje’“, objasnio je Kisindžer.

Današnje doba slično je vremenu pred Prvi svetski rat kada je svaki poremećaj ravnoteže mogao da dovede do svetskog sukoba. Takve okolnosti zahtevaju odgovorne lidere, ako bi se izbegle fatalne posledice po čovečanstvo, upozorava Kisindžer.

Ako je istorija pamćenje države, pregovarački stilovi često su proizvod istorije.

U radu sa različitim ličnostima, Kisindžer je otkrio da njihove tehnike često odražavaju istorijske psihe njihovih zemalja: samopouzdana nacija, sa slavnom istorijom, koja gleda daleko unapred (Kina). Paranoična nacija, podložna invazijama, cenjka se poput trgovaca ćilimima (Sovjetski Savez i Rusija).

Revolucionarna nacija, alergična na kompromis, koja koristi razgovore kao oružje (Vijetnam). Oprezna nacija, okružena neprijateljstvom, ispituje tekstove s talmudskom žestinom (Izrael).

U kontaktima sa ovim stilovima, Kisindžer je koristio različite mešavine istorije i projekcije, čvrstine i podsticaja, strpljenja i hitnosti, pogoršanja i humora.

Ali sve vreme držao se dva osnovna principa – rano izlaganje osnovnih američkih ciljeva i stalna pažnja na međunarodno držanje sagovornika i njegovu domaću realnost.

Kako je Kisindžer pregovarao, za šta je bila potrebna promena konfiguracije međunarodnih odnosa? On je koristio ličnu diplomatiju koja je imala tajni karakter i koja se pokazala mnogo efikasnijom od tradicionalne diplomatije.

Za vreme jednog intervjua, novinar je pitao Kisindžera da objasni u čemu je njen smisao.

"To je lako da se shvati“, odgovorio je Kisindžer.

"Uzmimo, na primer, dolazim k Rokfeleru i pitam ga: ’Slušajte, gospodine Rokfeler, da li želite da imate za zeta jednog snažnog sibirskog muškarčinu?’“

"Otkuda Vam ta ideja u glavi“, negoduje Rokfeler. "Zašto će to meni?“

"A ako je on klijent švajcarske banke?“, nastavljam ja.

"To je onda druga stvar“, odgovara on.

Dalje je sasvim prosto. Idem u banku i pitam: "Hoćete li da klijent vaše banke postane snažna sibirska muškarčina?“

"Takav nam ne treba“, buni se direktor banke.

"A ako je on Rokfelerov zet?“, odgovaram.

"To menja stvari“, zainteresovano kaže direktor.

Sada nastupa završna etapa. Idem kod snažne sibirske muškarčine i predlažem: "Hoćeš da se oženiš Amerikankom?“

On sleže ramenima.

"Što će mi to?“, pita.

"A ako je ona Rokfelerova kćerka“, dajem mu dopunske informacije.

"E to je sasvim druga stvar“, slaže se on.

Ostaje najvažnija runda.

Idem kod Rokfelerove kćerke i pitam je: „Hoćeš da se udaš za klijenta švajcarske banke?“

"Šta će mi on? Takvih klijenata je gomila. Mogu da izaberem bilo koga.“

"A ako je on snažan sibirski muškarac?“

Njen izraz lica se menja.

"Takvog bih odmah prihvatila.“

Ta tehnika indirektnog upravljanja zahteva tajnu tehniku koju je Kisindžer bez ustezanja upotrebljavao. Kisindžer, poput njegovog prvog pretpostavljenog, predsednika Niksona, nije voleo birokratske procedure. Smatrao je da birokratija može da pomogne u odlučivanju do "49 odsto“, ali "51 odsto“ mora da ostvari sam lider. Zato je davao prednost direktnim pregovorima skrivenim ne samo od očiju javnosti, nego pre svega od državne birokratske mašinerije.

"Mi nismo dozvoljavali da birokratska mašinerija ima veto nad nama. To je važan nauk“, naveo je Kisindžer.  

Okvir u kome je Kisindžer razmišljao polazio je od toga da u praksi postoji „X hiljada“ telegrama koji dnevno dolaze u Vašington. Njima je potrebno da se odgovori, pa je sistem zauzet dnevnim problemima.

"Pokazalo se gotovo nemogućim probiti se kroz ovaj sistem. Učinili smo to u administracijama Niksona i Forda tako što smo postavili Vinstona Lorda za šefa za političko planiranje. On je bio deo mog ličnog osoblja, tako da su svi u zgradi znali da neću davati preporuke bez Vinstona. Dakle, to je osoblje za političko planiranje uvelo u operativniju ulogu nego što bi to obično imalo. Obično pišu apstraktne radove koje je teško podneti po pitanju koje je pred vama. Dakle, idealno bi bilo da imate državnog sekretara i savetnika za bezbednost i predsednika koji su u tome složni i možete da delujete kao tim. To je apsolutno idealno. I u izvesnoj meri kod Buša 41. koji je postojao, jer je Buš bio Bejkerov blizak prijatelj, a Skoukroft je sa njim radio u administraciji Niksona. Pa to je uspelo“, tvrdio je Kisindžer.
 

Bio je i briljantan akademski stručnjak i razborit kreator politike, teoretičar i praktičar. On je u američki idealizam uneo kap realizma zbog čega je često bivao i na meti kritika ili proglašavan osobom koja simpatiše diktature i diktatore.

Kisindžer je samo ukazivao i sprovodio kada je to mogao shvatanje da ne postoji spoljna politika bez moći. Moć uvek mora da bude kalkulisana u svakoj spoljnopolitičkoj ideji. Idealno rešenje kada postoje ambicije nejednakih moći jeste da se one transformišu u ravnotežu snaga.

Potraga za ravnotežom snaga obeležila je celokupnu karijeru Henrija Kisindžera. Tog pristupa on se nikada nije odrekao pa ga se ne odriče ni danas.

Kisindžer je imao dugu istoriju odnosa s bivšom Jugoslavijom i Beogradom. Počnimo od toga da je i Kisindžera, kao i Kenana, u centar američke spoljnopolitičke misli lansirao dokazani prijatelj Srbije, Aleksandra Karađorđevića i Jugoslavije, glavni urednik "Forin afersa“ Hamilton Fiš Armstrong 1957. godine.

To mu je bila osnova za uspon karijere na Harvardu, gde je počeo svoje čuvene seminare međunarodnih odnosa. Na tim seminarima Jugosloveni su među 30 učesnika bili natprosečno zastupljeni.

Učesnik Kisindžerovog seminara na Harvardu 1956. bio je Vladimir Ibler iz Zagreba, a 1956. novinar NIN-a i dopisnik iz Amerike Dušan Simić. Posle njega, godinu kasnije, na seminaru je bio profesor FPN-a Stanko Grozdanić. Siniša Trivan iz Zagreba bio je na seminaru 1962, a 1963. potonji gradonačelnik Beograda i ambasador u SAD Živorad Kovačević. Kovačević je u to vreme bio šef Kabineta predsednika Vlade Srbije Slobodana Penezića Krcuna.

Posle Kovačevića, polaznik je bio Boško (Arsena) Jovanović. Sledeće, 1964. bila su dvojica polaznika – pesnik i pisac Ivan Lalić i profesor FPN-a, autor knjige "Socijalizam kao svetski proces“ dr Branko Pribićević.

Sledeće godine na seminaru su učestvovala takođe dvojica polaznika, pesnik i kasniji akademik Miodrag Pavlović, kao i tadašnji direktor i osnivač Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu dr Franjo Tuđman. Nakon toga seminar prestaje da postoji jer Kisindžer postaje savetnik za nacionalnu bezbednost predsednika Ričarda Niksona.

U narednih osam godina, kao savetnik za nacionalnu bezbednost svih osam, a državni sekretar u drugom Niksonovom mandatu, i do sada jedina osoba koja je istovremeno imala obe funkcije, Kisindžer je imao turbulentne odnose s Jugoslavijom i jugoslovenskim predsednikom Titom, ali to ga nije sprečilo da na kraju da pozitivnu ocenu o zemlji i njenom tadašnjem lideru.

Manje se zna da je Kisindžeru u sećanju ostao tadašnji ministar spoljnih poslova Mirko Tepavac, koga je za susret preporučivao mnogim Amerikancima koji su dolazili u Beograd.

Kisindžer je kod nas ostao upamćen kao čovek, jedan od retkih njegovog kalibra, koji se velikim tekstom u magazinu "Tajm“ javno usprotivio bombardovanju Srbije 1999. i taj sukob ocenio kao privatni rat Madlen Olbrajt.

Sve to, dovoljno je da naše čestitke za 100. rođendan budu iskrene i duboke.

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
26°C
28.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve