Život
01.12.2022. 23:05
Nebojša Jevrić

Kolumna

Urbane legende: "Stigao je u Beograd. Za njega je rat bio završen."

Rat, vojska
Izvor: Shutterstock

Bio je Prvi maj. Na Televiziji Beograd je prenos prvomajskog uranka na Adi. Ustaše su napale zapadnu Slavoniju. Čaruga se povlačio prema Savi. Bio je drvoseča i lovac. Lovokradica. Hajduk. Navukao je na sebe pucajući čitavu jedinicu. Hteo je da pomogne onima koji su prelazili most. Most su prelazile žene, deca... narod.

Pogodio je jednog, pa drugog redarstvenika.

Povlačio se kroz šumu koju je dobro poznavao dok su oko njega zviždali meci. Jedan ga je okrznuo i otkinuo mu komad uniforme sa ruke. Ruka mu je krvarila. Bila je to ogrebotina i nije mu smetala da nastavi da puca.

Bitno mu je bilo da su krenuli za njim. Cela jedinica.

Kroz glavu su mu prolazile priče o zločinima i mučenjima koje je čitavog života slušao.

Kad je došao do Save nestalo mu je municije.

Ustaše su se primicale.

Dok su bili dečaci i igrali se u plićaku, pored Čaruge se udavio njegov najbolji drug.

Ničeg se Čaruga nije bojao osim vode.

Nije znao da pliva, ali je skočio u reku.

"Bolje da se utopim nego da me živog uhvate.“

Iako nikad nije plivao, uspeo je da prepliva Savu. Kako – nije umeo da objasni.

Ležao je na drugoj obali na pesku. Bilo mu je dosta rata za čitav život.

Stigao je u Beograd posle tri dana, izgladneo, u odelu koje se na njemu osušilo. Nije hteo da ostane tamo. Za njega je rat bio završen. U njegovom selu bile su ustaše. Ušao je u tramvaj i zaspao. Probudio se na poslednjoj stanici na Novom Beogradu.

Prešao je nasip i seo na obalu ispred splava gledajući u Savu.

Strašno je pojilo bila ta kafana. Kako nije potonula nikad, nikome nije bilo jasno. Prvi gosti su stizali na piće, da se nivelišu, još u pet. Dešavalo se da se splav nakrivi pa da svi gosti moraju na drugu stranu, da se ne bi prevrnuo. Bila je to kafana koja se prva otvarala, ako se uopšte i zatvarala, i oni koji su se budili rano zbog nedostatka alkohola u krvi bili su prvi gosti.

Isa je stizao sa druge strane reke sa svog najmanjeg na Savi splava pevajući "O sole mio...“.

A kad Isa, podvodni zidar koji je penziju stekao radeći u kesonima pod morem po Kuvajtu, zapeva "O sole mio...“ na sredini Save, u svitanje, rečne sirene izlaze da ga slušaju.

Čaruga je u vojničkoj uniformi sa oznakama Srpske vojske Krajine sedeo držeći glavu rukama.

"Burazeru, hajdemo na piće“, rekao mu je Bata Kapetan, zagrlio ga i poveo sa sobom.

Čaruga je bio dobar čovek. Život je proveo radeći u šumi. Bio je jak i visok. Plav. Neoženjen. U ratu se navikao na rakiju. Piće mu je stizalo sa svih strana. Slušali smo njegovu priču. Ponudili ga cigarama. I verovali smo mu. Čovek sa takvim očima nije mogao da laže.

Ali nema toga ko se od silnog pića ne prozli. Ko ne prezupči. Manojle, kojeg su svi zvali Namojle, pio je sedam dana. Ili sedamnaest. Samo je on mumlao sebi u bradu: "Laže, kako laže.“

Oko podne bio je gotov pasulj na splavu kod Namojla. Ušli smo u njegov čamac i svi zajedno krenuli preko Save. Čaruga je malo prebledeo dok je ulazio u čamac, ali je ušao.

Nismo odmakli od obale ni tri-četiri metra kad ga je Namojle na kvarno gurnuo u Savu. Čaruga je potonuo, isplivao, pa opet potonuo. Poskakali smo sa čamca i jedva ga izvukli. Stajali postiđeno oko njega.

Čaruga je zagladio kosu i, dok se voda cedila iz uniforme, zapalio ponuđenu cigaru.

A onda je zavukao ruku u nedra i izvadio bombu, crnu kašikaru.

Onu koju je čuvao za sebe, za vrat, izvukao osigurač i bacio je u čamac.

(Bomba se nikada ne stavlja pod sebe. Sledi dugo umiranje. Uvek na vrat.)

Svi su zalegli. Namojlev čamac je potonuo.

Čaruga se osmehnuo i čvrstim muškim korakom, ne žureći, uputio se prema tramvajskoj stanici.

Sišao je kod autobuske i uhvatio prvi prevoz za Srpsku.

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
few clouds
15°C
20.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve