Urbane legende
"Luda kuća" u Bloku 45
„Luda kuća“ je na kraju grada. U Bloku 45. Do nje vode svi tramvaji koji na Novi Beograd idu. Autobusi 73, 95, 94, 601 i ostali trocifreni. Na zidu mural Dr Dabića.
Na zidovima su slike nepodobnih Srba. Nepodobni su gosti, a nepodoban je i gazda Tomaš Kovijanić. Ima u njemu dva metra. Durmitorac je. Kad vikne, čuje se do vrha solitera. Za svaki slučaj, drži pored noge od astala megafon. Pa, kad političke diskusije o kvalitetu domaće rakije (koju donosi pevač narodnih pesama Nešo Lutovac, čuven po „Mostovima na Morači“) postanu preglasne, gazda Tomaš vikne u megafon i nema toga političkog stava koji može da se čuje.
Otkad su, dekretom nadležnih, ukinuti i postradali, kao žrtve tranzicije, lokali srpskog „Bermudskog trougla“: „Lipa“, „Šumatovac“ i „Grmeč“, sedim u „Ludoj kući“, sa dobrim i nezamernim komšijama, bližim od košulje.
„Kafana je“, reče, jednom davno, Dobrica Ćosić, „jedina srpska demokratska institucija“.
Zato je i uništen beogradski „Bermudski trougao“.
Da se ne okupljaju novinari, koje je zaobišla lustracija i koji otkrivaju teoriju zavere.
Jer, ko zna kad će šta smisliti dokona novinarska bratija. Tu se priključe oni mlađi, slušaju priče. Zalud smo ih kod Sorosa u škole slali, kad sve zaborave, slušajući takve kakvi su bili Brana Petrović, Vasa Popović ili vazda nepodobni Grobarov.
I ko zna kome je taj pokojni Petrović ključeve od Pandorine kutije ostavio.
Sedimo tako i šičemo na vlast.
„Da je vlast od Boga, Tito bi još bio živ“, dobacuje Milenko metalostrugar.
Bata Kapetan dolazi čak iz Kumodraža.
Bata, naravno, nije običan kapetan, već oficir rimovanog puka „Sava Savanović“, koji je od Libera Markonija nasledio uniformu. Umro je skoro, kao i slikar Čvork s kojim se družio.
Red u lokalu punom lokatora, koji su preživeli bombardovanje, zavodi kelner Mića, bivši fudbaler u penziji, koji je ujedno i bezbednjak u rimovanom puku „Sava Savanović“.
„Sedi di si, za bolje i nisi“, tešimo se.
Ovde nikome nije jasno što me ne voli debela Sonja Soros i četiri jahačice. Nikad stipendiju „Soros“ fondacije neću dobiti.
A, ako ćemo pravo, debelo sam je zaslužio.
Napravio sam u fabrici na Ilidži oklopni bicikl i na njemu uspešno ratovao po ilidžanskim kafanama. Po buljuk dece trčao je za mnom.
Ukrao sam dva pršuta i jedan tenk na Mokošici.
Uspešno sam se sprdao sa svojim delom i svetlim tradicijama naše revolucije te sam zbog toga više puta zatvaran za zemana Titovoga. Tim poslom sam nastavio da se bavim, sa Gogoljevim putnim nalogom u džepu.
I kako onda da očekujem da za mnom plaču „Žene u crnom“ nekome u parlamentu, nekome u „Ludoj kući“.
Tako ti je to, dobri moj komšija, bliži od košulje?
Bitno je da svako zna gde mu je mesto.