Kolumna Nebojše Jevrića
Urbane legende: Svadba u Jasenovcu
Izašli su iz barake u kojoj je bila svadba i u kojoj su ostali samo leševi, polili benzinom i zapalili. Iznutra se čulo samo zavijanje pasa. Ukrcali su se u kamione i krenuli put Blajburga, a tamo ih je čekala smrt
Rat se približavao kraju. Rusi su nadirali. Pavelić se spremao za bekstvo. Ustaške glavešine su se spremale da napuste Jasenovac.
Pripremali oproštajnu zabavu. Organizator Fra Sotona.
Iz Zagreba je javljeno da je Tito pobio partizanske komandante koji su se spremali da samoinicijativno napadnu Jasenovac.
U odvojenoj baraci bile su žene, posebno hranjene, i služile za zabavu ustašama.
Bile su tu najlepše Srpkinje i Jevrejke iz cele Neovisne Hrvatske.
Najlepša Jevrejka, pijanista iz Zagreba, trudna.
„Tebe ćemo udati“, rekli su joj.
Nabavljena je i venčanica.
Mladoženja – klempav, sitan, krivonog, žuta lica, vičan nožu, dobio je svečano odelo.
Spremala se svadba.
Otvoreni su zapovjednički podrumi. Izneseno najbolje vino, viski, armanjak.
Pekli su se janjci. Uvežbavao orkestar od najboljih muzičara Cigana.
Većina logoraša već je bila pobijena. Savom su plutale lese leševa.
Dovedene su žene za zabavu. Gole.
Sa prvim mrakom je počelo.
Orkestar je zasvirao omiljene ustaške pesme.
Oko stolova su se motale logorske mačke i psi navikli na sveže ljudsko meso.
„Mi Hrvati ne pijemo vina, već pijemo krvi od Srbina“, pevale su hercegovačke ustaše.
Veselje je već bilo uveliko u toku.
Otvorili su kasu i iz nje izvadili svežnjeve kuna države u nestajanju.
Kitili su Cigane kunama. Oduševljeni Cigani trpali u džepove, u violine.
„A di ovdi stari svat? Kakva je to svadba bez Starog svata?“, pitao je mladoženja.
„Stari svat će biti onaj ko pokolje noćas za sat najviše Srba i Židova.“
Poslali su Cigane da lože vatre.
Pet najvičnijih je ustalo.
Ostali su otišli po robove.
Krenuli su prema barakama.
Izašao je i orkestar.
Pijani Cigani su svirali „Dojčland, Dojčland iber ales“.
Izvodili su žive kosture koje su danima hranili čorbom od kora krompira prema vatrama na obali.
I počelo je.
Glave su ređali kraj sebe, a tela su Cigani bacali u reku.
„Liži noževe!“
I ustaše su lizali.
Najstariji je gledao na sat.
Sava je tu bila mirna i leševi su se gomilali.
Rasle su i gomile sa glavama.
Jedan je voleo da kolje decu. On svoje leševe nije bacao u reku. Ređao ih je ukrug oko vatre. Prvo devojčice, a onda preko njih dečake. Gole. Nije učestvovao u takmičenju. Više je voleo da samo preseče srbosekom aortu. Žrtve su umirale duže.
Pobijedio je profesionalni mesar kojem je tek deda postao papin vjernik. Skorašnji konvertiti su se dokazivali.
Kada je prošao sat, ostatak su nabili u barake.
Barake su zapalili, a oni se vratili za sto i nastavili sa jagnjetinom i pićem.
Krici ljudi iz zapaljenih baraka mešali su se sa muzikom preko koje su bacali kune.
U karasevdahu Fatmir iz Kozarca je odgrizao goloj ženi komad dojke.
Ispljunuo je, ali se komada mesa odmah dočepao logorski pas.
„Paveliću, samo reci,
Srpsku ćemo decu peći“, naređivao je stari svat.
I ciganski orkestar ga je pratio.
A onda su po stolu počeli da lome čaše. Nije bilo više čaša, ali su nastavili da piju iz flaša.
Drugi je ženi do sebe odgrizao bradavicu.
Fadil je svog omiljenog dečaka nabio preko stola. Razvalio mu je anus. A onda kad je svršavao: preklao ga.
„Žene na sto da igraju!“
Po stolu su, po staklu igrale najlepše devojke od Zemuna do Zagreba. Dobro hranjene i smeštene u posebnom odjelu. Bile su gole sve. Odavno su prestale da se stide.
„A, mlada, šta ti čekaš, svlači se!“
Mladoženja klempavi kepec skidao je odeću sa nje.
Stomak joj je bio već veliki.
„As ti gospu, da l’ nosi muškića ili žensko?“
„Sad ćemo da proverimo“, rekao je stari svat.
Četvorica su je uhvatili za ruke i noge.
Razapeli na stolu.
Prišao je sa srbosekom pijanistkinji Sari i rasekao trbuh.
Žena se se onesvestila.
„Muško, gospe mi, ima muricu!“
Podigao je dečkića za nogu, presekao pupak i bacio ga logorskim psima. A onda i njoj presekao aortu.
Približavala se zora.
Muzika nije prestajala.
„Žene. Sve. Pod nož.“
Svaki je navalio na prvu koju je dohvatio.
Klali su ih kao janjce i bacali psima.
„Ajme, ljudi, sviće.“
Muziku su pobili iz strojnica.
U znak zahvalnosti.
Izašli su iz barake u kojoj je bila svadba i u kojoj su ostali samo leševi, polili benzinom i zapalili.
Iznutra se čulo samo zavijanje pasa.
Ukrcali su se u kamione i krenuli put Blajburga, a tamo ih je čekala smrt.
Uvek neko preživi.
Preživeo je Ciganin harmonikaš.
Poveli ga da sobom da im svira. Stigao do Pariza. Svirao po kafeima Monmartra. Kad god se napije, a pio je stalno, pričao je onima koji su hteli da slušaju priču o svadbi u Jasenovcu.