Politička situacija u mojoj zemlji je najgora ikada, a uspio sam deset dana biti vijest broj 1. To mi je, čak, dalo krila. Vidio sam koliko jedna mala pjesmica u rimi može podići prašine
Kako se dobronamerna kritika društva u kojem živite pretvori u ozbiljne optužbe za pljuvanje po sopstvenom narodu svedoči “slučaj Renea Bitorajca”, hrvatskog glumca koji je bio izložen nezapamćenom medijskom linču u svojoj domovini posle objavljivanja satiričnog uradka“Mi Hrvati”.
Prozivke, pretnje i objavljivanje glumčeve kućne adrese, čime je ozbiljno bila ugrožena bezbednost njegove porodice, samo su podgrejale Bitorajčevu potrebu da sunarodnicima saspe bolnu istinu u oči i snimi parodičan nastavak “Lijepa naša”, koji je na društvenim mrežama stekao epitet nove himne Hrvatske.
U ekskluzivnom intervjuu za Ekspres.net glumac koji je osvojio simpatije srpske, ali publike sa prostora bivše eSeFeRJot ulogama u filmu "Ničija zemlja” i serijama “Bitange i princeze” i “Naša mala klinika”, prvi put govori o tome kako je preživeo medijsku hajku u svojoj zemlji, ali i o odnosima Hrvatske i Srbije i saradnji sa Nedom Arnerić...
Mnogi su vam na društvenim mrežama odali priznanje za snimljene pesme ističući da je za to "potrebno imati i petlju i intelekt". Kako sa ove distance gledate na ono što se dogodilo?
- Nisam se imao namjeru aktivistički aktivirati. Slične stvari radim u kazalištu, samo očito jedan dio publike ne ide u kazalište, a možda i ne mogu dobiti kartu jer smo obično puni. Napravio sam jednu u nizu satiričnih pjesmica za potrebe svoje emisije na radiju, koju vodim i uređujem. Kako sam smatrao da ova govori i nešto više i konkretnije, za nju sam napravio amaterski filmić i postavio je na Youtube. Ostalo je prošlost. Danas mi mnogi čestitaju na hrabrosti, a ja u svojoj naivnosti nisam niti razmišljao da stvarajući nešto u umjetnosti treba imati hrabrosti. Oni koji su to shvatili kao pljuvanje po vlastitom narodu nisu dobro shvatili, ali objašnjavati im što se htjelo reći spade u kategoriju objašnjavanja vica nakon njegovog pričanja. Ima li što gore?!
U moru upućenih uvreda prilepljeno vam je da ste četnik i velikosrpski izdajnik, iako u pesmi nijednom ne spominjete Srbiju.
-To je kod nas popularno zadnjih godinu dana. Etiketiranje i kako oni kažu “razotkrivanje” je postala hrana jednog dijela građana predvođenih desničarskim portalima. Tako nije bilo prije 10 godina, ali danas je. Ako nisi njihov i ne misliš isto kao oni onda si Jugoslavenčina, komunist pa do Srbina i četnika. Vrlo često se tu koristi i riječ uhljeb, ali ju koriste oni koji ne znaju što je to. Mene je sve to dočekalo nakon zastrašujuće emisije na lokalnoj televiziji koja je sat vremena pričala laži o meni i klevetala i sramotila mene i moju obitelj pritom snimajući moj kućni broj, ulazna vrata i prozore. Od tada su se neugodnosti povećale bez obzira što na kraju nije važno što priča nego tko priča, a ljudi povjeruju i u bajke.
I u Srbiji su se mnogi prepoznali u vašim satirama ističući da opisuju ceo Balkan.
-Ne pratim previše situaciju u regiji, ali upoznat sam da imate sličnih problema. Dobio sam komentare iz Makedonije, Crne Gore, Srbije i BiH. Onda je valjda tako. Ne iznenađuje me previše, tranzicijske smo zemlje, sporo se razvijamo, a mnogi još uvijek vide neprijatelje svuda oko sebe.
Posle objavljivanja vaše kućne adrese u medijima bezbednost vas i vaše porodice bila je ozbiljno ugrožena. Kako ste prošli kroz sve to?
Vrlo neugodna situacija u svakom slučaju. Reagirale su javna i dječja pravobraniteljica, vijeće za elektroničke medije, policija i mnogi drugi. To su ozbiljne stvari. Jedna budala dovoljna da se dogodi loša stvar a sve je bilo iscenirano preko huškanja pozvati na linč. Prepoznali su me kao neprijatelja što im danas uistinu i jesam. Poduzeo sam i pravne korake. Već se polako i pišu demantiji i skidaju članci sa portala, ali naravno da se neću time zadovoljiti.
Niste ste povukli iz javnosti posle linča kojem ste bili izloženi, već ste nastavili “da dirate u osinjak” objavljujući pesmu “Lijepa naša”.
-Ponavljam, moja angažiranost nije političke, nego umjetničke prirode. Onog trenutka kada ću se kao umjetnik i glumac propitivati što smijem a što ne, ili kada ću zbog straha ili one “bolje je ne zamjeriti se” kalkulirati što učiniti, razmisliti ću o promjeni zanimanja. Sve radim na bazi inspiracije, a nje mi ne nedostaje. I dalje imam svoju radijsku emisiju na Gold FMu, i dalje radim na otvaranju prvog privatnog kazališta kod nas, sa vlastitom dvoranom, pa dnevno napišem i po pet kartica teksta nečega. Naravno da sam time pokazao i da nakon 25 godina profesionalnog rada nemam prekidač za paljenje i gašenje, a što se osinjaka tiče on se lako ukloni, ali i lako napravi novi.
Koja je cena kada umetnik pokaže da je kosmopolita koji misli svojom glavom, pa tek onda nacionalista, odnosno Hrvat ili Srbin?
-Sumnjam da sam nešto izgubio.Vrijeđanje, prijetnje, pokušaji diskreditiranja mene, kako ljudski, tako profesionalno, pozivanje mojih poslodavaca da mi otkažu suradnju - govori puno više o njima. Takvi ljudi nisu moja publika i ako sam njih izgubio, neka sam. Politička situacija u mojoj zemlji je najgora ikada, a uspio sam deset dana biti vijest broj 1. To mi je, čak, dalo krila. Vidio sam koliko jedna mala pjesmica u rimi može podići prašine. Svi su već oguglali na loše političare. Ipak stvari će se vrlo brzo presložiti, nadam se u interesu svih koji žive u Hrvatskoj.
Kako ste protumačili to što je Hrvatsko društvo dramskih umetnika stalo u vašu odbranu tek desetak dana posle hajke koja je na vas krenula.
Inertnost, ideološki umjesto umjetnički stav, “ne bih se htio mješati”, i slično. Ne znam, ali navikao sam već. Reagirali su nakon što sam ih pitao misle li reagirati.
Glumac Božidar Alić je motiv za vaše pesme pronašao u vašoj ljutnji i besu na ministra kulture Hasanbegovića, koji je odbio da finansira vaš projekt privatnog pozorišta, pa ste se zato svrstali među kulturnjake koji žele da sruše ministra.
Tek nakon svega sam potpisao i tu peticiju. Dopustite da dotičnog kolegu ne spominjem previše. Jal je prokleta stvar. Nažalost, propali glumac, dugo godina ozbiljno liječen u psihijatrijskoj bolnici, mojim napadačima poslužio je kao “relevantan” komentator mene i mog rada. Nisam ministarstvu tražio pomoć ali ću to naravno uraditi, nadam se samo da do tada on više neće biti ministar. Pa neću na ministarstvu poljoprivrede aplicirati za program u kulturi?!
Izvor: Ekspres.netEkspres.net
Etiketiranje i kako oni kažu “razotkrivanje” je postala hrana jednog dijela građana predvođenih desničarskim portalima. Tako nije bilo prije 10 godina, ali danas je. Ako nisi njihov i ne misliš isto kao oni onda si Jugoslavenčina, komunist pa do Srbina i četnika
Pozorište koje pominjete otvarate sa Brankom Đurićem Đurom. O kakvom je teatru reč?
-Neće biti samo teatar. Imamo multifunkcionalan prostor u kojem se može sve. Možemo imati postav gledališta sa stolovima za cabaret, možemo imati dvoranu bez stolaca za proslave ili koncerte itd. Radimo na programu na kojem će se naći i dječje prestave i večeri poezije, razni ne kazališni formati kao što su talk showovi. Jako se veselimo i već godinu dana radimo na papirologiji. Preko ljeta stavljamo novi krov i fasadu, a zatim uređujemo i obnavljamo enterijer. Malo iza Nove godine nadamo se otvorenju.
Da li kulturu treba prepustiti tržištu, budući da su budžetska sredstva koje se izdvajaju za kulturu iz godine u godinu sve manja i u Hrvatskoj i u Srbiji?
-Ma, ja ipak mislim da država ili gradovi jednim dijelom trebaju pomagati svoja kazališta. Mislim, ipak, da neki dobijaju i previše za ono što rade i da je situacija u kazališnim ansamblima pogubna i za same glumce. Kako nisu stimulirani brojem odigranih predstava, tako im cilj postane izvlačiti se iz podjele kako bi imali više vremena za ne raditi ništa ili za honorarno nešto snimati sa strane. Često kazališta imaju i previše zaposlenih a velika većina ne bi preživjela bez gradskog financiranja. Mi ćemo probati unijeti novosti i odnijeti dio kolača loše uhodanim i letargiji prepuštenim kazalištima. Nadamo se, naravno, i međunarodnoj suradnji, ali polako.
Izvor: Ekspres.netEkspres.net
Kako vidite odnos Hrvatske i Srbije na političkoj, a kako na kulturnoj relaciji?
-Dopustite mi da na takva pitanja gledam iz svog, glumačkog gledišta. Mnogi očekuju da kao od nedavno aktivno aktivistički afirmiran, iako to nisam, dajem odgovore i nudim rješenja za nešto što nije moje područje. Čak su me pokušale vrbovati neke političke stranke prepoznajući u meni neko novo lice koje bi im dobro došlo u ostvarivanju nekih ciljeva. Srpska kazališta gostuju kod nas i vrlo su popularna. Na danima satire karte za beogradske predstave doslovno planu. Nedavno sam i sam snimao film u Beogradu. Mislim da je na tom polju suradnja vrlo dobra, čak bih rekao i normalna. Volio bih da može takva biti i na političkom planu, ali valjda uvijek neka strana nađe razlog da to ne bude tako.
Tenzije na relaciji Hrvatska -Srbija prošlog meseca je podgrejalo pojavljivanje hrvatskog vrha vlasti na komemoraciji žrtvama u Blajburgu, što je britanski nedeljnik New Statement ocenio kao jedan od najjačih dokaza da u Hrvatskoj, kao najmlađoj članici EU, raste desni ekstremizam uzrokovan ekonomskom krizom, nezaposlenošću, izbegličkom krizom...
-Ja uistinu ne mislim da Hrvatska ima problem koji Srbija nema. Postratni masakri su bili masovni zločin. To je jasno, ali ne znam o tome mnogo detalja i čini mi se da još uvijek postoji mnogo kontroverzi oko toga. Ova vlada odlučila je otići tamo. Ja bi se iskreno volio u potpunosti ne baviti time. Kad vidim klinca od 17 godina da hode s majicom na kojoj piše Bleiburg jednako je tome da sam ja kao 17- godišnjak nosio majicu s natpisom nečega iz 1. Svjetskog rata. Ja stvarno želim živjeti u sadašnjosti i povijest prepustiti povjesničarima, ali što možemo kada su i oni podjeljeni na lijeve i desne.
U pesmi “Mi Hrvati” sunarodnicima spočitavate i netoleranciju. Kako će Hrvati prihvatiti 50 izbeglica iz Sirije za koje je Hrvatska preuzela obavezu u dogovoru sa EU? Da li ste bliži komentarima da Hrvatska već ima dovojno svoje sirotinje ili onima koji podsećaju da članstvo u EU podrazumeva i obaveze, a ne samo prava.
Izvor: Ekspres.netEkspres.net
Malo poraditi na toleranciji, malo manje mrziti, gledati na stvari optimističnije i gledati u budućnost, uz funkcioniranje pravne države - gdje bi nam bio kraj!
Kao članica EU funkcioniramo po pravilima. Mislim da 50 izbjeglica apsolutno nikome neće predstavljati problem, bez obzira na domaću sirotinju i bez obzira na one netolerantne.
Početkom juna javno ste podržali veliki protest “Hrvatska može bolje” na kojem je zatražen nastavak tzv. kurikularne reforme obrazovanja koja se, kako se čulo na skupu, odlaže iz političkih razloga. Kakvo školstvo želite za svoju decu, šta su nedostaci hrvatskog obrazovnog sistema?
-Podržao sam prosvjed jer smatram da je obrazovanje temelj za zdravo i normalno društvo. Ova reforma nudi po mom mišljenju stvarno nešto dobro za našu djecu koja više ne bi trebala štrebati datume i godine napamet i bubati gradivo kao pjesmice koje će dva dana poslije ispita zaboraviti. Puno je dobrih stvari trebalo biti donešeno, ali naravno da politika mora imati prste u svemu. Umiješali su se konzervativni „stručnjaci“ koji bi najradije da naša djeca kleče i mole. Naravno pretjerujem, ali nisam daleko. Sasvim sigurno da se oko izbora lektire nikada u životu neće dogoditi konsenzus, uvijek će netko imati primjedbu. Kako su u posljednje vrijeme konzervativci blago rečeno navalentni na svim poljima, u narodu se dogodio impuls da napokon izađu na ulicu. Za početak dovoljno.
Vidite li budućnost svoje dece u Hrvatskoj? Odlazak mladih sa ovih prostora je trend koji se ne menja, da li ste razmišljali o napuštanju zemlje?
-Ne. Pričamo doduše do sada samo o ružnim stvarima pa se to pitanje i nameće samo po sebi. Osobno sam imao priliku proputovati jako puno, od Kine, Koreje, Kanade, Amerike, Emirata, preko cijele Europe. Ne mogu si pomoći, ja obožavam Zagreb. Pa, tu sam sve stvorio i napravio i bez obzira na anomalije osjećam se dobro. Netko je rekao da su Hrvati takvi i takvi ljudi okruženi prirodnim ljepotama. Malo poraditi na toleranciji, malo manje mrziti, gledati na stvari optimističnije i prije svega živjeti u sadašnjosti i gledati u budućnost uz funkcioniranje pravne države, gdje bi nam bio kraj. Mladi danas imaju priliku da bez ograničenja, viza, zatvorenih granica i slično potraže sreću gdje je ona nešto lakše dostupna i ovisi o stvarnoj kvaliteti a ne o poznanstvu, a jedan dio odlazi samo radi kvalitetnijeg obrazovanja. U mojoj mladosti to nije bilo tako dostupno.
Vodite emisiju na radiju, oprobali ste se i kao reditelj u seriji “5žena.com”, hrvatskoj verziji “Seks i grad”. Da li je u današnjem vremenu umetniku teško da preživi ako se preorjentiše isključivo na jedno zanimanje?
-Ja u tome apsolutno uživam. Pomno biram što ću raditi, važem između kvalitete, težine, zabave, zaradei i izazova. Prihvaćam podjednako koliko i odbijam. Samostalni sam umjetnik, sam raspoređujem svoje vrijeme, a imam i sreće da igram i filmove i serije i predstave, sinkroniziram crtiće, radim na radiju, režiram, snimam reklame, vodim show-ove, pa čak radim i na event-ima a opet imam puno slobodnog vremena. Najviše me u posljednje vrijeme veseli i raduje pisanje koje mi čini mi se ide sve bolje. Što se tiče umjetnika i življenja od našeg posla ne može se generalizirati, previše smo različiti.
VOLEO BIH DA PONOVO RADIM SA NEDOM ARNERIĆ
Kada je glumica Neda Arnerić nedavno doživela nesreću posle pada sa terase, posle koje se uspešno oporavlja, tabloidi su pisali o njenom navodnom pokušaju samoubistva i depresiji. Kakav ste utisak stekli o Nedi s kojom ste snimali popularnu seriju “Naša mala klinika”?
-Tabloidi često nagađaju, stavljaju upitnike na kraju naslova i slično, ali oni se žele prodati pod svaku cijenu i ne treba im to uvijek zamjeriti. Na žalost, sve češće prelaze granice dobrog ukusa. Neda je prekrasna, draga osoba koju ovim putem od srca pozdravljam i želim joj najbrže moguće i potpuno ozdravljenje. Surađivali smo odlično, zašto ne bismo opet.
