Preporuka za čitanje
Majka i ćerka, jedan arhetip
Elizabet Straut, rođena 1956. godine, američka je spisateljica nagrađena Pulicerovom nagradom 2009. godine za roman "Oliv Kiteridž“ po kom je HBO 2014. snimio istoimenu mini-seriju sa Frensis Mekdormand u glavnoj ulozi, a pored koje su, između ostalih, igrali i Bil Marej i Ričard Dženkins.
Straut je autorka devet romana, a priče su joj objavljivane u brojnim časopisima, među kojima je i "Njujorker“.
Njen prvi roman "Amy and Isabelle“ 1998. godine osvojio je nagradu "Art Sajdenbaum“ za debitantsku knjigu koju dodeljuje "Los Anđeles tajms“, kao i priznanje "Hartlend“ "Čikago tribjuna“.
Roman "Zovem se Lusi Barton“ bio je u širem izboru za Bukerovu nagradu, a nastavak te knjige, roman "Oh, William!“, 2021, u užem izboru za Bukerovu nagradu 2022.
Do pojave romana "Zovem se Lusi Barton“ Elizabet Straut bila je gotovo nepoznata našoj publici, a danas uživa kultni status među čitaocima u Srbiji, kao i drugde na Gutenbergovoj planeti, izborivši se za svoje mesto pod ovdašnjim suncem spontano, zasluženo, isključivo svojim literarnim umećem i bez velike pompe.
Živi u Njujorku.
Koliko ima likova u romanu "Zovem se Lusi Barton“? Mogu se na prste obe ruke izbrojati. Pri tome, to su likovi koji nisu razrađeni u istom obimu, neki se samo pominju, neki namerno guraju ka marginama, neki ističu u prvi plan. Pre svega majka, Lusi i njene ćerke.
Pored Lusine porodice, oca, majke, brata i sestre koji su živeli u velikom siromaštvu, vidimo Lusinog muža koji ne voli bolnice pa je ne posećuje dok ona leži tamo mesecima, tu je i njena prijateljica koja povremeno dovodi njihove ćerke neočešljane, prljavih kosa u bolnicu, doktor koji je ordinira redovno, slikar koji ju je ostavio zbog kompleksa više vrednosti, čuvena spisateljica Sara Pejn, koju slučajno sreće što joj određuje karijeru, gej prijatelj u koga je pomalo zaljubljena, prijateljica Šveđanka.
Vidimo sumorno detinjstvo provedeno u garaži u malom gradiću u dubokoj provinciji, bez televizora i drugih blagodati potrošačkog društva i masovne kulture, roditelje koji ne mare za svoju decu, a neretko ih surovo kažnjavaju, koje osvetljava jedino Lusino čitanje knjiga u školskoj biblioteci.
Stigmatizovani u društvu, podvrgnuti vršnjačkom i porodičnom nasilju, u nevolji se ne zbližavaju, već otuđuju, i stideći se uništavaju krte međusobne veze. A Lusi jedina uspeva i da se fizički preseli daleko od svojih početaka, u Njujork, u kome pulsira svet.
Priča Lusi Barton počinje osamdesetih godina, kada joj u posetu u bolnicu u kojoj boravi mesecima dolazi majka. Lusi, tada već i sama majka dve ćerke, roditelje, brata i sestru nije videla godinama. Majka koja je odbijala i ćerkine međugradske pozive da ih ne bi platila, koja nije videla svoje unuke niti prisustvovala venčanju svoje ćerke, odjednom se poput komete pojavljuje kraj njenog uzglavlja.
Dolazak majke u bolnicu, koji je u materijalnom smislu omogućio suprug Lusi Barton, predstavlja zgusnuto vreme u kome njih dve popravljaju svoj odnos, čineći ga vidljivim, nežnim i bliskim. Da li je njihov odnos kao ikona, koja se ne kvari dejstvom ovog sveta? Njegovom propadljivošću? Majka koja ne ume da izrazi ljubav sada je u prilici da je pokaže na delu, bez izgovorene reči.
Vidimo da svi Lusini životni izbori potiču iz ovog segmenta. On se širi na sve strane, u prošlost i budućnost, kao Veliki prasak. Ćerka neprimetno postaje majka iako ne vidimo da se larva pretvorila u leptira.
Elizabet Straut: „Zovem se Lusi Barton“; prevodilac: Goran Skrobonja; izdavač: „Booka“.