Scena
24.06.2024. 21:30
Scena
19.11.2024. 21:20
Nebojša Jevrić
Kolumna Nebojše Jevrića
Urbane legende: Izbeglička bajka
Kad dođu zle godine, pojave se u narodu priče koje krenu prašnjavim džadama, od kuće do kuće, od sijela do sijela, od stana do stana, dok ne stignu do najzabačenijih planinskih koliba.
Njima nije potrebna elektronika, radio i novine jer svako poznaje “nekog“ koji poznaje “onog“ koji je bar posredno umiješan u priču.
U zla vremena pojave se priče sa prosjačkom torbom i štapom, koje putuju drumovima, priče lutalice sa srećnim krajem. Sjećam se jedne takve priče koju je Mira Bobić nazvala “Socijalističkom bajkom“.
Otac i majka toliko siromašni da nisu imali para da plate djevojku da čuva trogodišnjeg dječaka dok su oni na poslu, ostavljali su ga samog u kući. Bilo je to prije rata kada je nemati para da platiš čuvanje djeteta bilo mjera našeg siromaštva.
Omiljena dječakova zabava bila je okretanje telefona. Tako, igrajući se, dječak je okrenuo broj telefona, ili ga je božja ruka okrenula (ima nečeg!), bračnog para u Americi koji nije imao djece. Pitali su ga odakle zove. Rekao je iz Beograda (Niša, Kragujevca, Milanovca). Koji je broj telefona? Bio je to pametan dječak. Rekao im je i to.
Od tada su novi dječakovi prijatelji razgovarali sa njim svaki dan dok su mu roditelji bili na poslu. Onda je jednog dana na vrata stana siromašnih roditelja zakucao nepoznati gospodin. Ispred vrata su ga čekale kočije jaguar. Prešao je okean da bi upoznao dječaka. Bio je tu i poklon ‒ ček na milion dolara. Sve kao u pravoj bajci. I svi su srećno i dugo živjeli.
Davno su prošla i pasala vremena kada je mjera našeg siromaštva bilo nemati para za djevojku koja treba da čuva trogodišnjeg dječaka. Borovo Selo. Skela očaja i nade. U ko zna koju seobu po redu krenule su rijeke izbeglica. Papuk. Traktori i suze. Krava vezana za traktor. Sa mačkom, izbjeglicom. Sve što su imali ostalo je iza njih. Sve što su imali ostalo je tamo preko rijeke. Šest stotina hiljada ljudi. Porodične ikone. Spaljene kuće.
Priča koju ću vam ispričati prava je izbjeglička bajka. Ne tražite u njoj logiku. Ne pokušavajte da je provjerite. Ona je takva kakva je. Samo je priča tačna. Sve je ostalo izmišljeno.
Nekakav Milutin Jovanović iz sela blizu Vukovara bio je oženjen Šokicom. Šta ćeš, tako je to nekada bilo. Nije se gledalo. Bratstvo i jedinstvo. Nije se gledalo ko je koje vjere.
Kada je zapucalo, on i žena ostave sve i uteknu u Bačku. Potucali su se po izbjegličkim kampovima, po hotelima, dok nekako, ko zna kako i otkud, stignu do Čelareva. U međuvremenu prošle su i borbe oko Vukovara.
Vukovar je očišćen od ustaša. U mjesnoj kancelariji upoznaju Milutina sa čovjekom koji je učestvovao u borbama na vukovarskom ratištu i koji može da primi izbjeglice. Ima veliku kuću, novu sazidao pored stare, pa eto može da smjesti i njega i ženu. Sazidao za sina jedinca, sin poginuo.
Scena
24.07.2024. 16:00
Urbane legende: Lopta
Scena
04.09.2024. 21:25
Urbane legende: Očeva sekira
Krene Milutin sa njim. Dođu do kuće, kad u dvorištu ugleda Milutin svoj traktor.
“Dobar ovaj traktor!“
“Ustaški. To sam u Slavoniji zaplijenio!“
Uđu u kuću, kad tamo ugleda nesretni Milutin svoj kauč, na stolu svoj televizor.
“Slušaj, domaćine, kaže mu Milutin, ja se kod tebe ipak smestiti ne mogu!“
“Kako ne možeš?“
“Hvala ti ko bratu, kaže Milutin, a krvava mu mrena pala na oči.“
“Nego, hajdemo do mjesne kancelarije pa ću ti tamo reći.“
Gleda ga čovjek, nije mu ništa jasno, ali krene za njim.
Scena
16.10.2024. 22:20
Urbane legende: Život i priključenije mačka Srgalja
Kada su bili tamo, Milutin kaže: “Slušajte, ljudi, kod ovoga je čovjeka moj traktor, moj namještaj, moj televizor i moje pare.“
“Šta, bolan, šta pričaš?“
“Ako ne vjerujete, idite sa mnom pa ćete da vidite. U televizoru zalijepljenih sa unutrašnje strane ima sedamnaest hiljada maraka, a u kauču ušila mi je žena pred rat još pet.“
“Je l’ tako?“
“Jeste.“
Udu u kuću, otvore televizor i nađu marke.
Rašiju kauč, nađu i tamo.
Sutradan Milutin, stvari na traktor, ženu pored sebe, pare u džep, pa nazad doma, da kuću sagorjelu popravlja. I još mu onaj čovjek ispeče prase da ponese. Sad se opet zaimao. A kažu da nema Boga. Ima da je koliko igla. Zloputajući po ratištima mnogo puta sam ovu priču čuo. Samo što je početak bio u Mostaru, kraj u Nikšiću, početak u Gospiću, kraj u Kninu... Velika je, golema, tuga izbjeglička.
Scena
29.10.2024. 22:05
Urbane legende: O smrti i smehu
Komentari
