Preporuka za čitanje
"Mrak dolazi iznutra“: Uprkos ratu, život pobeđuje
Tira Teodora Trunstad, Norvežanka, rođena 1972, živi i radi u Oslu. Prvi put se čitaocima predstavila 2007. godine zbirkom pesama, da bi nakon toga objavila nekoliko romana za decu i mlade.
Bila je nominovana za nagradu Ministarstva kulture Norveške za knjige posvećene deci i mladima, a za roman "Mrak dolazi iznutra“ dobila je Nagradu kritike za najbolji dečji i omladinski roman 2016. Istu nagradu dobila je i 2019. godine za roman "Muzika za slepe miševe“.
Roman "Mrak dolazi iznutra“ okvalifikovan je kao distopijski roman za mlade, samo zbog toga što su glavni likovi, Lineja i Maks, tinejdžeri. Po meni, nebitno je koliko glavni likovi imaju godina. U "Limenom dobošu“ Gintera Grasa reč je o trogodišnjem dečaku Oskaru Maceratu koji je gledajući ratom i nacizmom zahvaćeni Gdanjsk i svet odlučio da ne raste, ali ovaj roman svakako nije dečji, već namenjen svim uzrastima, podjednako kao i "Sofijin svet“ Justejna Gordera, iako napisan iz perspektive Sofije Amundsen, tinejdžerke.
U svim primerima, počev od romana "Mrak dolazi iznutra“, ali i u "Limenom dobošu“ i u "Sofijinom svetu“, dolazi do amputacije detinjstva, u prva dva slučaja zbog rata, prvog distopijskog, drugog nacističkog, dok u trećem nastupa kulminacija otuđenja i lažnih vrednosti kada glavna junakinja upoznaje, sasvim slučajno, svog dobrovoljnog učitelja filozofije Alberta Knoka, koji njenom životu daje smisao.
Izuzev što je Lineji, Maksu i Februaru amputirano detinjstvo, starici koja živi u Linejinom soliteru oduzeta je mirna starost, a Maksovim roditeljima spokojno zrelo doba.
Glavne likove zatičemo u neimenovanom gradu, u vreme nasilnih sukoba, vanrednog stanja na ivici građanskog rata, u uslovima bez hrane, vode i struje, gde institucije više ne funkcionišu, a na ulicama vlada haos. Nikome nije udobno. Svi spavaju na ekserima kao fakiri. Njih dvoje idu u istu školu, isti razred, mada se ne poznaju dobro i ne druže se, već svaki za sebe pokušavaju da žive po inerciji, sve dok mogu, da se odupru ratu, Maks spremajući prezentaciju iz biologije, ali bivaju nezavisno od svoje volje uvučeni u vakuum ništavila.
Škola se zatvara, bolnice, domovi zdravlja, apoteke ne rade, prodavnice ne postoje, samo dve suprotstavljene vojske i more izbeglica. Čovek i smrt, dete i smrt, starac i smrt. Narod je ratnom sekirom prepolovljen napola, pretesterisan kao starozavetni prorok Isaija.
Očima glavnih protagonista, Lineje i Maksa, dvoje adolescenata usisanih u vrtlog nasilja kao u kanalizacioni odvod, gledamo kako se njihovi bližnji ukorenjuju u sukobu, zauzimaju stranu u ratu, i to im je bitnije od krvne veze i zaštite najranjivijih karika u porodici.
Za odrasle, budućnost nije u njihovoj deci. U porodici, ako još postoji, a uglavnom je nema, ne vlada više sloga, već zakon slepe sile.
Tinejdžeri, prepušteni sebi samima, ne mogu da se oslone na svoje bližnje, niti jedni na druge. Ipak, u furioznom finišu koji se zove preživljavanje, uprkos detonacijama, eksplozijama, mecima, prekom sudu, javnom vešanju, torturi i mučenju, upotrebi dece sa poteškoćama u razvoju kao kurira koji čine sve što im se naredi, život pobeđuje. Ali bez fanfara i trijumfa. Lovorovih venaca i melodrame.
Junaci Trunstadove uspeli su da prežive ne zato što su bili jači, suroviji, bezobzirniji prema drugima, kako to u ratu biva, već zato što su brinuli za slabije od sebe. Na taj način mali postaju veliki i obrnuto.