Kolumna
Nova priča Nebojše Jevrića: Greta Graf
Greta Graf bila je udovica. Ostala je sama sa sinom. Muža joj je ubio konj. Radila je zemlju – tešku, crnu bačku zemlju – u selu Bukinu. Čekala je dan kada će sin porasti i postati domaćin.
Franc je rastao i Greta ga je, gotovo još dečaka, oženila seoskom lepoticom. Snaha je bila trudna. A onda je stvarno i počeo rat.
Franca su mobilisali. Odvela ga je folksdojčerska divizija "Princ Eugen“. Poslati su u Bosnu.
Pisma su stizala retko. A uz pisma i mrtvački sanduci.
Pismom mu je javila da je dobila unuku, dali su joj ime Helga. Odgovora nije bilo.
Velika zla počinila je divizija "Princ Eugen“ po Bosni. Četa u kojoj je bio Franc Graf zapalila je malo kupreško selo u kojem nisu zatekli nikoga. Iznad sela počinjala je šuma. Stoletna šuma u koju se nisu usuđivali da uđu. Duboko u njoj bio je zbeg, gde su se seljaci sklonili sa stokom.
Lujo Bajić stajao je na ivici šume i gledao kako mu selo gori. A onda je ka šumi krenuo Franc. Spustio je pušku i raskopčao pantalone.
Kad je čučnuo, Lujo Bajić mu je prišao s leđa i pastirskim nožem prerezao vrat. Skinuo mu čizme – bejahu mu taman. Uzeo pušku i krenuo prema zbegu, u kojem je bilo i dvadesetak naoružanih seljaka.
Sad je i on imao pušku.
Švabe su ubrzo otkrile da Franca nema. Krenuli su kroz šumu da ga traže... i našli su ga, preklanog vrata.
I Lujova žena bila je u zbegu. Trudna.
Kad su Švabe zapucale, ljudi s oružjem povukli su se prema položajima partizanskih jedinica.
Nije Švabama, koji su govorili srpski, bilo teško da otkriju ko je zaklao Franca. Niti ko mu je bila žena – Marija.
U Bukin je, umesto pisma, stigla vezana Marija i kovčeg sa sinom Grete Graf.
Rekli su joj da ona odluči šta će s njom. Smestili su je u podrum.
U podrumu se i porodila, dok su Franca sahranjivali na vojničkom groblju uz sve počasti.
Greta Graf reče Mariji:
"Nije mog sina ubio tvoj muž, već rat.“
A i pomoć joj je bila potrebna na imanju.
Dečaka i nju smestila je u sobu.
A onda je zadesila još jedna nesreća. Snaha, kad je saznala da joj je muž poginuo, ode sa nekim SS-oficirom.
Marija je dojila i Helgu i dečaka – Milutina. Oboje je privijala na grudi. Odvajala je Milutina od dojke da bi Helgi više ostalo. Znala je to Greta.
Ali dok je sama spavala u krevetu, sanjala je preklanog, bespomoćnog sina.
Noć. Nož. Grlo.
Ustajala bi i s nožem u ruci dugo stajala iznad kolevke dečaka. Nije znala da je Marija budna. Da drhti. A i više će mleka za Helgu ostati.
Došli su Srbi i Sovjeti.
U Bukin su stigli Kuprešani i pronašli Mariju koju su davno već bili prežalili.
Nemce su hapsili i odvodili u logore, a u njihove kuće useljavali stočare s Kupresa, od kojih su teško postajali ratari.
Osma ofanziva.
Gretu je zaštitila Marija.
Prolazile su godine.
Deca su rasla zajedno, znajući da nisu brat i sestra. Da ih je rat sastavio. Da je ona – Nemica. Baba ih je učila nemački.
O ratu se nije pričalo.
Išli su zajedno na Dunav, na plivanje. Brali kukuruze. Bili dobri đaci. Igrali se u senu pa se, već poodrasli, i zaigrali.
Helgi je već trbuščić počeo da raste kad su se venčali.
Čisteći podrum, Helga je u drvenom vojničkom sanduku, pored očevog Gvozdenog krsta i posmrtnog odlikovanja, pronašla i dnevnik Grete Graf, ispisan krupnim slovima, sa mrljama od suza na nekim mestima.
A onda je i ona počela da sanja...
Noć. Nož. Grlo.
Opet je počeo jedan rat.
Inflacija. Regrutacija.
Milutin se kao dobrovoljac uputio na Kupres.
Kad se vratio, ženu i dva sina nije zatekao.
Otišli su u Nemačku. Bez poruke.