Urbane legende
Nismo smeli da ponizimo naše učiteljice
Lutajući tranzicionom Srbijom, video sam u skoro svakom gradu štrajkove radnika. Štrajkuju pred zatvorenim socijalističkim promašenim investicijama, štrajkuju ispred privatizovanih firmi u kojima više za njih nema hleba, štrajkuju svi…
Pada mi na pamet objašnjenje jednog bugarskog biznismena:
"Kad budu sa običnih prešli na štrajkove glađu, kad niko na njih ne bude obraćao pažnju, kad ih budu preskakali oni koji žure na posao i kad, izbezumljeni od gladi, krenu da rade, biće završena tranzicija.“
Nalazimo se vrlo blizu toga. Štrajkovi su odavno prestali da budu vest.
Kraj tranzicije je na pomolu. Ili tek početak.
A zašto smo u tranziciji prošli najgore od svih?
Na suđenju trideset druge godine, u Bileći, jedan crnogorski separatista je rekao:
"Mi smo izgubili jer nismo imali vođe. Imali smo ih, ali kakve? Kad seljaci puste konje u planinu, uhvati se u ergelu po pedeset konja. Bude među njima često i kakav magarac. Pa, kud god da magarac krene, krenu i konji za njim. Ne može se za magarca reći da je bio vođa, ali takve su nama naše vođe bile.“
Zašto nam tako sporo ide, zašto nam tako naopako ide?
Pošto smo otkrili da su nam profesori mafijaši, a nekad nisu bili, jedini zaključak je da su ih podučili đaci.
Kad su uspeli da ubrljaju prosvetu, šta je onda ostalo?
Te priče o prosvetnoj, sada aktuelnoj, mafiji, uvek me duboko rastuže. One bi trebalo da pokažu da smo svi isti.
Ima jedna priča, koja je stigla iz Amerike.
Američke vlasti otvorile su dosijee tek rođenoj deci iz Harlema. Deci narkomana, kurvi, kriminalaca…
Pratili su njihov razvoj trideset godina, da bi se ispostavilo da su došli do nelogičnih zaključaka. Da im se pretpostavke nisu obistinile.
Mnogi su krenuli stazama roditelja, ali pedeset dvoje njih postali pošteni građani, bez mrlje u dosijeima.
Šta je uticalo na to? Šta se desilo sa njima? Niko nije imao odgovor.
A onda su, posle tri godine istraživanja, pronašli sedokosu Crnkinju, koja je sedela ispred kuće, na stepeništu. Bila je to učiteljica iz Harlema.
Kad su zatražili objašnjenje od nje, odgovor je bio vrlo jednostavan i mnoge je zaprepastio:
"Ja sam ih samo volela!“, rekla im je stara učiteljica.
Raspad školstva ponižava ceo narod. Izdržali su inflaciju i plate od deset maraka, izdržali su da budu na dnu, na samom dnu društvene lestvice, izdržali su da ih ponižavaju učenici, koje dovoze džipovi u školu, a puknu u tranziciji. Nismo smeli da ponizimo naše učiteljice.
Direktori se postavljaju po partijskoj pripadnosti. Po partijskoj pripadnosti i zapošljavaju se prosvetni radnici.
U ova sponzorska vremena, direktori, koji su bogovi i neprikosnoveni gospodari škola, zaštićeni ministarstvima, samo krupnjaju. Izdaju sve. Ako dozvolimo da prosveta propadne, propada budućnost naše dece.
Kojoj, uostalom, i ne treba škola. Na mapi Evrope nisu predviđeni školovani Srbi, bar ne u Srbiji.
Sve treba da bude zgaženo i bačeno u blato.
Sad se oni koji su prizivali bombardere smeju iz udobnih fotelja. Njihova deca se ionako školuju u inostranstvu.
Svi koji su mogli – poslali su decu preko na školovanje.
Deca onih koji su pljačkali svoj narod, dok se ratovalo, otposlana su u inostranstvo, da nam se vrate kao ljudi koji preziru svoj narod. Ne znaju ni srpski jezik ni značenje reči otadžbina.
Dezerteri koji su svoje dezerterstvo, u raznim oblicima, opravdavali neslaganjem sa aktuelnom vlašću.
Zagađen je vazduh prdežom besmrtnika sa TV ekrana.
Naročito besmrtnika, koji su kod nas uobičajena pojava.
Koliko televizija, toliko besmrtnika.
Koliko političkih partija, toliko besmrtnika.
Stavili mašne, uzeli tašne, oklembesili trbušine i pravdu i počasti dele.
Uništavamo sve, prosveta je kao kolateralna šteta stradala.
A izlaz iz tunela se ne vidi.
Na čelu su Domanovićeve vođe, po svoje mišljenje odlaze u američku i englesku ambasadu.