Scena
04.11.2021. 08:05
Nebojša Jevrić

Urbane legende

Nismo smeli da ponizimo naše učiteljice

škola, đaci
Izvor: Shutterstock

Lu­ta­ju­ći tran­zi­ci­o­nom Sr­bi­jom, vi­deo sam u sko­ro sva­kom gra­du štraj­ko­ve rad­ni­ka. Štraj­ku­ju pred za­tvo­re­nim so­ci­ja­li­stič­kim pro­ma­še­nim in­ve­sti­ci­ja­ma, štraj­ku­ju is­pred pri­va­ti­zo­va­nih fir­mi u ko­ji­ma vi­še za njih ne­ma hle­ba, štraj­ku­ju svi…

Pa­da mi na pa­met ob­ja­šnje­nje jed­nog bu­gar­skog bi­zni­sme­na:

"Kad bu­du sa obič­nih pre­šli na štraj­ko­ve gla­đu, kad ni­ko na njih ne bu­de obra­ćao pa­žnju, kad ih bu­du pre­ska­ka­li oni ko­ji žu­re na po­sao i kad, iz­be­zu­mlje­ni od gla­di, kre­nu da ra­de, bi­će za­vr­še­na tran­zi­ci­ja.“

Na­la­zi­mo se vr­lo bli­zu to­ga. Štraj­ko­vi su odav­no pre­sta­li da bu­du vest.

Kraj tran­zi­ci­je je na po­mo­lu. Ili tek po­če­tak.

A za­što smo u tran­zi­ci­ji pro­šli naj­go­re od svih?

Na su­đe­nju tri­de­set­ dru­ge go­di­ne, u Bi­le­ći, je­dan cr­no­gor­ski se­pa­ra­ti­sta je re­kao:

"Mi smo iz­gu­bi­li jer ni­smo ima­li vo­đe. Ima­li smo ih, ali ka­kve? Kad se­lja­ci pu­ste ko­nje u pla­ni­nu, uhva­ti se u er­ge­lu po pe­de­set ko­nja. Bu­de me­đu njima če­sto i ka­kav ma­ga­rac. Pa, kud god da ma­ga­rac kre­ne, kre­nu i ko­nji za njim. Ne mo­že se za ma­gar­ca re­ći da je bio vo­đa, ali ta­kve su na­ma na­še vo­đe bi­le.“

Za­što nam ta­ko spo­ro ide, za­što nam ta­ko na­o­pa­ko ide?

Po­što smo ot­kri­li da su nam pro­fe­so­ri ma­fi­ja­ši, a ne­kad ni­su bi­li, je­di­ni za­klju­čak je da su ih pod­u­či­li đa­ci.

Kad su us­pe­li da ubr­lja­ju pro­sve­tu, šta je on­da osta­lo?

Te pri­če o pro­svet­noj, sa­da ak­tu­el­noj, ma­fi­ji, uvek me du­bo­ko ras­tu­že. One bi tre­ba­lo da po­ka­žu da smo svi isti.

Ima jed­na pri­ča, ko­ja je sti­gla iz Ame­ri­ke.

Ame­rič­ke vla­sti otvo­ri­le su do­si­jee tek ro­đe­noj de­ci iz Har­le­ma. De­ci nar­ko­ma­na, kur­vi, kri­mi­na­la­ca…

Pra­ti­li su nji­hov raz­voj tri­de­set go­di­na, da bi se is­po­sta­vi­lo da su do­šli do ne­lo­gič­nih za­klju­ča­ka. Da im se pret­po­stav­ke ni­su ob­i­sti­ni­le.

Mno­gi su kre­nu­li sta­za­ma ro­di­te­lja, ali pe­deset dvo­je njih po­sta­li po­šte­ni gra­đa­ni, bez mr­lje u do­si­je­i­ma.

Šta je uti­ca­lo na to? Šta se de­si­lo sa nji­ma? Ni­ko ni­je imao od­go­vor.

A on­da su, po­sle tri go­di­ne is­tra­ži­va­nja, pro­na­šli se­do­ko­su Crn­ki­nju, ko­ja je se­de­la is­pred ku­će, na ste­pe­ni­štu. Bi­la je to uči­te­lji­ca iz Har­le­ma.

Kad su za­tra­ži­li ob­ja­šnje­nje od nje, od­go­vor je bio vr­lo jed­no­sta­van i mno­ge je za­pre­pa­stio:

"Ja sam ih sa­mo vo­le­la!“, re­kla im je sta­ra uči­te­lji­ca.

Ras­pad škol­stva po­ni­ža­va ceo na­rod. Iz­dr­ža­li su in­fla­ci­ju i pla­te od deset ma­ra­ka, iz­dr­ža­li su da bu­du na dnu, na sa­mom dnu dru­štve­ne le­stvi­ce, iz­dr­ža­li su da ih po­ni­ža­va­ju uče­ni­ci, ko­je do­vo­ze dži­po­vi u ško­lu, a puk­nu u tran­zi­ci­ji. Ni­smo sme­li da po­ni­zi­mo na­še uči­te­lji­ce.

Di­rek­to­ri se po­sta­vlja­ju po par­tij­skoj pri­pad­no­sti. Po par­tij­skoj pri­pad­no­sti i za­po­šlja­va­ju se pro­svet­ni rad­ni­ci.

U ova spon­zor­ska vre­me­na, di­rek­to­ri, ko­ji su bo­go­vi i ne­pri­ko­sno­ve­ni go­spo­da­ri ško­la, za­šti­će­ni mi­ni­star­stvi­ma, sa­mo krup­nja­ju. Iz­da­ju sve. Ako do­zvo­li­mo da pro­sve­ta pro­pad­ne, pro­pa­da bu­duć­nost na­še de­ce.

Ko­joj, uosta­lom, i ne tre­ba ško­la. Na ma­pi Evro­pe ni­su pred­vi­đe­ni ško­lo­va­ni Sr­bi, bar ne u Sr­bi­ji.

Sve tre­ba da bu­de zga­že­no i ba­če­no u bla­to.

Sad se oni ko­ji su pri­zi­va­li bom­bar­de­re sme­ju iz udob­nih fo­te­lja. Nji­ho­va de­ca se iona­ko ško­lu­ju u ino­stran­stvu.

Svi ko­ji su mo­gli – po­sla­li su de­cu pre­ko na ško­lo­va­nje.

De­ca onih ko­ji su pljač­ka­li svoj na­rod, dok se ra­to­va­lo, ot­po­sla­na su u ino­stran­stvo, da nam se vra­te kao lju­di ko­ji pre­zi­ru svoj na­rod. Ne zna­ju ni srp­ski je­zik ni zna­če­nje re­či otadž­bi­na.

De­zer­te­ri ko­ji su svo­je de­zer­ter­stvo, u ra­znim ob­li­ci­ma, oprav­da­va­li ne­sla­ga­njem sa ak­tu­el­nom vla­šću.

Za­ga­đen je va­zduh pr­de­žom be­smrt­ni­ka sa TV ekra­na.

Na­ro­či­to be­smrt­ni­ka, ko­ji su kod nas uobi­ča­je­na po­ja­va.

Ko­li­ko te­le­vi­zi­ja, to­li­ko be­smrt­ni­ka.

Ko­li­ko po­li­tič­kih par­ti­ja, to­li­ko be­smrt­ni­ka.

Sta­vi­li ma­šne, uze­li ta­šne, oklem­be­si­li tr­bu­ši­ne i prav­du i po­ča­sti de­le.

Uni­šta­va­mo sve, pro­sve­ta je kao ko­la­te­ral­na šte­ta stra­da­la.

A iz­laz iz tu­ne­la se ne vi­di.

Na če­lu su Do­ma­no­vi­će­ve vo­đe, po svo­je mi­šlje­nje od­la­ze u ame­rič­ku i en­gle­sku am­ba­sa­du.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Jedna posleratna priča
Rat, vojska

Urbane legende

28.10.2021. 10:25

Jedna posleratna priča

Moj rat­ni drug pri­ča mi, upor­no kao zu­bo­bo­lja, i ni­kog ne ču­je i ni­kog ne vi­di, on je još u de­ve­de­set dru­goj, on se još ni­je vra­tio iz ra­ta.
Close
Vremenska prognoza
few clouds
15°C
23.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve