Višnja Kosović: "Ćutanje je presabrana, unutrašnja snaga riječi"

Objavila je desetak knjiga priča, poezije i filozofsko-poetskih misli, dve filozofske studije. Njena knjiga "Riječ o ćutnji“ prevedena je na sedam jezika. Pored većeg broja filozofskih i naučnih radova, objavljenih kod nas i u inostranstvu, koautor je jednog udžbenika iz filozofije, udžbenika iz etike, dva udžbenika iz logike i jednog priručnika za profesore filozofije.

Većina njenih knjiga je nagrađena. Njene pesme, priče, ali i naučni i filozofski radovi, prevođeni su na ruski, nemački, francuski, engleski, italijanski, češki, rumunski. Zastupljena je u više antologija, naučnih i književnih zbornika i studija, kod nas i u inostranstvu.

Nagrade: "Milan Lalić“, Mediteranska nagrada "Srebrno galebovo pero“, "Ergebnis“ 2004, Nemačka, "Kočićevo pero“, The Best Philosophical Aphorism 2011, Velika Britanija, "Dušan Kostić“, "Vidovdanska povelja“ 2013, "Miodrag Ćupić“, "Marko Miljanov“, Oktobarska nagrada Herceg Novog, "Ogledalo srpsko“ 2023. za ukupno književno delo i Međunarodna nagrada "Melnik“, Bugarska.

Kako je počelo Vaše književno putovanje? Da li se sećate trenutka kada ste počeli da pišete?

"Svi su u meni, i u kući i u školi, vidjeli budućeg matematičara. Eto, i tu sam ih ’iznevjerila’. Kao mlada slutila sam, a onda sam počela da shvatam da je u riječi sve. Izvan riječi nije ni ono ništa. Ćutanje je samo presabrana, unutrašnja snaga riječi. Na riječi se misli, voli, pati, raduje, zaboravlja; na riječi se živi. Tek kasnije, kada sam već završila studije, i redovne i postdiplomske, počela sam da objavljujem.“

Herceg Novi je specifično mesto, sa bogatom kulturnom tradicijom. Koliko ovaj grad i njegovo okruženje utiču na Vaš književni rad?

"Herceg Novi, ’herceg među gradovima’, po mnogo čemu je prestižan i nedostižan. To je grad koji ima svoju krštenicu. Na osnovu Povelje kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića, 1382. godine počela je izgradnja Herceg Novog, koji se prvo zvao Sveti Stefan. Grad je i posvećen Svetom arhiđakonu Stefanu kao svome zaštitniku. Grad je kroz svoju dramatičnu istoriju mijenjao ime Novi, Castrum Novum, Castel Nuovo do Herceg Novi, ali je u ljepoti i duhovnoj snazi samo uzrastao. Smješten na ulazu u Bokokotorski zaliv, jedan od najljepših zaliva svijeta, sa izuzetnim zaleđem, zapljuskivan moćnim sudarima i kulturološkim prepletima svjetova i vjekova, i istoka i zapada, sam Herceg Novi je postao jedna moćna poema, otvorena, koja se neprestano dopisuje. Da, u takvoj ljepoti čovjek biva ganut, i lakše zavibriraju stvaralačke strune, i počnu da se izlivaju na riječi, boje, oblike, valere, tonove, graditeljska dlijeta... Zato u Herceg Novi dolaze, i u njemu često borave, pisci, slikari, muzičari, graditelji...

I moje stvaralačke strune damaraju u ritmu ove hercegnovske i bokeške harmonije. Dolazeći u Herceg Novi, odmah poslije studija, donijela sam sa sobom i dio ljepote moje Majevice i moje Posavine, Beograda u kome sam studirala. Tako se splela moja duhovna zavičajnost, koja se izliva na moje pjesme, priče, poetsko-filozofske zapise, filozofske eseje...“

Koji su autori ili knjige najviše uticali na Vaš stil i pogled na književnost?

"Ja pripadam onoj generaciji koja je mnogo čitala, u okviru školskih programa, ali i u slobodno vrijeme. Naravno, teško je prebrojati sve pročitane knjige, posebno u vremenu kad nisam još znala da pravim promišljenu selekciju. Mislim da su i na mene najviše uticala ona velika djela, koja su obilježavala svoju epohu i nadilazila je do u vječnost, i književna, i filozofska. To je klasika, a ona ne zastarijeva. Danas je, čini mi se, dosta ’pobrkan’ odnos između klasike i nekih savremenih tokova u kulturi i duhovnosti uopšte. Sve više dolazi do nerazumijevajućih odnosa između tradicije i savremenosti, klasike i novih stremljenja i traženja. Veliko je filozofsko pitanje kako uspostaviti razumijevajući odnos među njima.“

Vaša dela često odišu emocijama i dubokom introspekcijom. Da li pišete prvenstveno iz ličnog iskustva ili iz imaginacije?

"Teško je pouzdano govoriti o stvaralačkom činu. Taj proces izmiče razgovijetnosti. Ovo pitanje je mučilo estetiku i filozofiju umjetnosti kroz vrijeme, naravno i stvaraoce, ako su o njemu razmišljali. Bez emocionalnih damara nema ni nadahnuća, ni stiha, ni pripovijedne slike, ni oblikovanog lika... Bez introspekcije nema ni jasnog doživljaja, ni samospoznaje. A onda na sve to dolazi imaginacija, da sabere emotivne titraje i svjetla introspekcije. Tu se, mislim, začinje svaki umjetnički ’naboj’, a onda se traži put do samog izraza i iskaza, u riječi, tonu, boji, valeru... Da, stvaralački put je dramatičan, ponekad potresan.

Mislim da je pisanje muka u jeziku. To je istovremeno pobuna, svjetlost i svetost riječi.“

Kako biste opisali tematske okosnice svog stvaralaštva? Postoji li neka nit koja povezuje sve Vaše knjige ili tekstove?

"Čovjek, u svojim dramatičnim egzistencijalnim rasponima, i osnova je i potka moga književnog i filozofskog traženja. Kako doći do samoga sebe? Kako nadigrati poraz u igri sa vremenom? Kako se nositi sa sopstvenim ponorima? Ponor u sebi čovjek može pokušati da premosti ili savješću, ili samozaboravom, ili stvaralaštvom, ili svim ovim zajedno, ali.... Stvaralačkim činom čovjek je Bogu posličen. Stvaralaštvo i stvaraoci, to je ona okosnica i nit koja povezuje moje likove u pričama. Među njima korifeji su klesači u kamenu i u riječi. Kamen i riječ ne mogu ostariti. Kada se na njima natalože vjekovi, i kamen i riječ dobivaju samo na snazi i značaju. Kamen i riječ najsmjelije i najuspješnije nadgornjavaju se sa vremenom i sa prolaznošću.“

Kada pišete, imate li neku posebnu rutinu ili ritual koji Vam pomaže da se "unesete“ u proces stvaranja?

"Ne, ja sam, nažalost, jako lijena. Pišem uglavnom onda kad se sve pobuni i zadamara u meni. Zato pribjegavam kraćim formama. Moji prijatelji, i oni kojima sam bila profesor, često se ljute na mene i opominju me da bi trebalo da više pišem. Neki moji učenici bilježili su moje misli, prekucavali ih, dijelili među sobom i donosili meni. ’Da se ne izgube’, govorili su.“

Savremeni trenutak obeležen je društvenim mrežama i brzim sadržajima. Kako vidite ulogu književnosti danas, posebno među mladim generacijama?

"Da, evo nas u postmodernom visokotehniciziranom, posthumanističkom... i sve post, post dobu, u vremenu kada ljudsku pamet, ljudske potrebe, ljudsku kulturu, sve češće usmjerava i samjerava vještačka inteligencija, i gle čuda, nameće se kao mnogo pouzdanija i visprenija od samog čovjeka. Čini mi se da savremeni čovjek tone u odsustvo i zaborav smisla.

Živeći u takvoj paradigmi, savremeni čovjek je izmješten iz svog ontosa, iz svoje suštine. Odvojen je od pravih vrijednosti, o kojima sve rjeđe ili nikako i ne razmišlja jer ih smatra prevaziđenima. Planetarna je pojava u ovo globalno doba: čovjek bez Boga, bez istine i bez realnosti. Savremeni čovjek već uveliko pliva u virtuelnoj realnosti. Nadam se da neće potpuno potonuti.

U takvoj duhovnoj klimi sve je redukovano. Manje se čita, sem sa ekrana, još manje misli. Ko će još misliti, istraživati, problematizovati kad imamo pouzdane servise mišljenja i znanja, brže nego što ljudski um može i da otprati.

Ali, ja nepokolebljivo vjerujem u Boga, u čovjeka i u riječ. Bog neograničeno stvara iz riječi. Čovjek ograničen, ali moćno stvara u riječi. Zato, mladi ljudi, osluškujte svoj dar za riječ, za ljepotu, za dostojanstvo... Sve su to božanske iskre u vama. Držite u rukama knjige, čitajte ih, slijedite velike stvaraoce, pa će neki od vas i sami postati veliki stvaraoci. Tehnika je brža, ali brzo i stari. Ali, mudrost i riječ moćnije su. One su kao vjera, kao velika umjetnost, kao velika filozofija; ne zastarijevaju i čuvaju nas u blizini smisla.“

Da li Vam je važnije da čitalac razume Vaše delo onako kako ste ga Vi zamislili ili mu dajete slobodu interpretacije?

"Meni nikad ništa ne ispadne onako kako sam zamislila. Uvijek je to nešto drugo. Snaga djela leži i u njegovoj otvorenosti. Pisac i čitalac susreću se preko djela, a susret je uvijek uzajamnost. Dobro je ako se prepoznaju. Kao što pisac ugrađuje u svoje djelo i svoju snagu i svoje slabosti, tako to biva i sa čitaocem. Kad iznova pročitam neku knjigu, moju ili tuđu, doživim je na nov način. Bože, koliko su me namučili neki veliki književni likovi, uz koje sam intelektualno i duhovno sazrijevala: knez Miškinova hristolika i luđačka dobrota, Antigonina doslednost svome osjećanju, Anikino uporno samosatiranje, Zaratustrina prkosna i hladna mudrost, tragizam Vuka i Aranđela Isakoviča... Kroz djelo, i pisac i čitalac i traže i nose samoga sebe. Velika djela su kao brus, oštre čovjeka, ali ga i lome.“

Koji savet biste dali mladim piscima koji žele da se izraze književnošću, ali nemaju još samopouzdanja ili podršku okoline?

"Molim vas, ne odustajte. Čitajte, čitajte, čitajte. Držite knjige u torbi, na radnom stolu, u krevetu, nosite ih na put, u ambulantu... Za svaku priliku postoji odgovarajuća knjiga. A onda pokušajte da pišete. Približite se bjelini papira, a to nije lako. Uostalom, sve što je vrijedno, teško je.“

Na čemu trenutno radite?

"Ja uvijek radim na više kolosijeka jer sam lijena pa jedno ne završim, a počnem nešto drugo. Trenutno dopunjavam jednu zbirku pjesama koja je ove godine objavljena i nagrađena u Bugarskoj, a kod nas još nije štampana. Pripremam i knjigu mojih filozofsko-poetskih zapisa. Radim na jednom romanu koji sam davno započela. Pripremam se za neka gostujuća predavanja i jedan simpozijum.“

Istoričarka Ljubinka Škodrić o ženama na Golom otoku, špijunkama, Veri Pešić...

INTERVJU

INTERVJU

Scena 19.09.2025. 04:05

Istoričarka Ljubinka Škodrić o ženama na Golom otoku, špijunkama, Veri Pešić...

Marina Cvetajeva - pesnikinja koja je živela i umrla tragično

"Ja sam senka senke"

"Ja sam senka senke"

Scena 08.10.2025. 08:08

Marina Cvetajeva - pesnikinja koja je živela i umrla tragično

Nova priča Nebojše Jevrića: "Arka"

Kolumna

Kolumna

Scena 08.10.2025. 23:10

Nova priča Nebojše Jevrića: "Arka"