Mačevanje
Prvi put u istoriji: Zvezda floretom pokorila Evropu
Retko kad su u udarnim vestima ili na naslovnim stranama. Nema ih čak i onda kada pobeđuju ili osvajaju i te kako vredne trofeje koji su za mnoge druge sportove i ekipe samo san.
Kao i svaki drugi "beli sport“, i mačevanje je oduvek imalo predznak elitnog. I danas je uslovno rečeno privilegija zapadnog sveta. Možda je i zato Evropa, ili bar onaj njen deo gde aristokratski maniri i dalje imaju neku vrednost, jednako kao i Srbija, s neskrivenim iznenađenjem primila vest da su mačevaoci beogradske Crvene zvezde osvojili titulu šampiona u floretu na Kupu evropskih šampiona skoro održanom u nemačkom gradu Hajdenhajmu. Fantastičan rezultat.
"Uspeli smo ono što je do sada u istoriji ’crveno-bele’ porodice pošlo za rukom samo košarkašicama (1979), atletičarima (1989), fudbalerima (1991) i vaterpolistima (2013). I zbog svega smo naravno više nego ponosni“, ne krijući zadovoljstvo govori Zoran Tima Timić, sekretar MK Crvena zvezda, čije su zasluge za povratak mačevalačkog kluba na staze slave nemerljive.
Uspeh iz Hajdenhajma ima predznak istorijskog. Zauvek će se pamtiti da su u finalu mačevaoci Crvene zvezde savladali italijansku ekipu "Fiame Oro“ koja je praktično italijanska reprezentacija i tako stigli do kontinentalnog trona. Naglašavamo, prvi put u istoriji.
"Verujemo ne i poslednji. Naredne godine obeležavamo 80 godina od osnivanja kluba (12. novembar 1946) i učinićemo sve da ponovimo uspeh na evropskoj sceni“, kazuje uz osmeh Dalibor Arbutina, predsednik Skupštine MK Crvena zvezda.
Prošle godine "crveno-beli“ mačevaoci bili su vicešampioni Evrope. I o tome se, uprkos istini da je i to bio uspeh nad uspesima, nije mnogo govorilo.
"Bilo je, međutim, sasvim dovoljno da naš entuzijazam i napor prepoznaju u sportskom društvu i da poveruju u našu priču kako možemo i više, među besmrtne. Razgovarali smo, dogovarali i iz toga se rodio uspeh“, dodaje Svetlana Petronijević, danas predsednik kluba, a juče i još uvek i jedna od najtrofejnijih takmičarki u istoriji srpskog mačevanja.
I to više se i dogodilo upravo ovih dana. Postigli su nešto vredno divljenja, dostojno i trajno. Vrednije utoliko što sve nije bilo slučajno, već sasvim namerno.
"Ne krijemo, planirali smo uspeh i titulu prvaka Evrope. To smo prošle godine na neki način i obećali ljudima iz SD Crvena zvezda. Hvala im na podršci i nesebičnoj pomoći na putu koji se na radost svih nas završio velikim trijumfom“, ističe Svetlana Petronijević.
Zoran Tima Timić za čitaoce "Ekspresa“ predstavlja one koji su za sva vremena obezbedili mesto Crvenoj zvezdi u istoriji evropskog mačevanja.
"Ekipu je predvodio Veljko Ćuk, naš kapiten i višestruki prvak Srbije, osvajač zlatne medalje na Mediteranskim igrama u Alžiru. Uz njega su bili Egipćanin Mohamed Hamza, trenutno sedmi na svetskoj rang-listi, zatim Čeh Aleksandar Čupenič, rangiran na petoj poziciji na istoj listi, ali i osvajač bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Tokiju. Četvrti u ovom kvartetu je Amerikanac Nikita Itkin, deveti na svetskoj rang-listi. Poznat je i kao osvajač bronzane medalje na OI u Parizu.“
Zvezdini mačevaoci, predvođeni trenerima Stepanom Koliesovim i Ivicom Subićem, kažu očevici, demonstrirali su u Hajdenhajmu veštinu dostojnu šampiona. Vrhunsku tehniku nadgradili su borbenošću i timskim duhom što im je otvorilo vrata veličanstvenog trijumfa. Za neobaveštene sve zvuči i malo zbunjujuće s obzirom na to da je sastav Zvezde iz finala manje srpska, a više klasična internacionalna priča. Uz Srbina, boje Zvezde u Nemačkoj branili su još i Egipćanin, Čeh i Amerikanac.
"Tražili smo pobednički tim. Prošle godine kada smo bili vicešampion u sastavu su bila dva srpska takmičara plus dva stranca. Ovog puta imali smo stranca više. Sve se događalo vrlo namerno. Tražili smo vrhunske takmičare, ali i insistirali da pod jedan budu dobri ljudi. Nismo pogrešili. Zasluge idu na adresu našeg kapitena Veljka Ćuka. On te ljude godinama poznaje i njegova reč bila je presudna u momentima kada smo angažovali svakog od njih. Očigledno je da greška nije napravljena, nastavljamo dalje“, uverava Svetlana Petronijević, profesor na beogradskom Fakultetu za sport.
Na pitanje, bez prava na repliku, koliko su "stranci“ u redovima Crvene zvezde dobili za uslugu Zoran Tima Timić odgovara munjevito:
"Sasvim dovoljno.“
Evropska titula nije proslavljena. Snimci potvrđuju da su malobrojni navijači u Nemačkoj slavili ime Crvene zvezde, ali na povratku iz Nemačke šampione niko nije sačekao na beogradskom aerodromu. Ne zato što nije hteo, već naprosto zato što se svi nisu vraćali u isto vreme i istim prevoznim sredstvom.
"Jedna grupa doputovala je jako kasno, dva sata posle ponoći. Istina je da na aerodromu, kao u sličnim prilikama, ovog puta nije bilo ni novinara ni kamera, aplauza, takođe ni buketa cveća. Sve se događalo u krugu ’crveno-bele’ porodice, s puno dostojanstva i sasvim skromno. Tako smo i hteli“, naglašava Zoran Timić.
I prijemi kod zvaničnika prolongirani su za neku drugu priliku ili dan kada svi budu na okupu.
Živeli su dugo, misli se na Mačevalački klub Crvena zvezda, u raskoraku sa stvarnošću, tiho i povučeno. Imali su veliko ime, tradiciju, lepe rezultate u prošlosti, apsolutnu dominaciju, ali kroz vreme i uspone i padove. U prvim godinama posle osnivanja takmičari ovog kluba bili su dominanti u obe konkurencije. Onda je došlo, početak šezdesetih, vreme legendarne Vere Jeftimijades, u mnogo čemu neprikosnovene na prostorima ondašnje Jugoslavije. Nacionalni šampion bila je 15 puta, četiri puta manje šampion Srbije. Bila je i učesnik Letnjih olimpijskih igara 1960. u Rimu, bronzana na Mediteranskim igrama, neko čije je ime bilo asocijacija za mačevanje.
"Učinila je puno za mačevalački sport i njegovu popularizaciju. Njene sportske uspehe pratila je i čudesna harizmatičnot, lep izgled i rečitost. Nekoliko puta bila je i najbolji sportista SD Crvena zvezda“, podsećaju oni koji danas pišu nove stranice istorije kluba sa Stadiona "Rajko Mitić“.
Onda je došlo vreme kada je porodica Ljubomira Savića bila indeks vrednosti u ovdašnjem mačevanju. I legendarni Ljuba počeo je svoju takmičarsku priču na mestu gde se stvaraju šampioni, na "Marakani“, da bi je vrlo brzo napustio i osnovao MK Železničar i tako svoju Zvezdu gurnuo u drugi plan. Bio je sjajan takmičar, trener, savezni kapiten...
"I sama sam mnogo toga naučila od njega“, kazuje Svetlana Petronijević s puno poštovanja prema čoveku čija je porodica imala na meniju mačevanje i za doručak, i za ručak i obavezno za večeru.
Stariji ljubitelji sporta znaju i da je Ljubina supruga Snežana bila reprezentativka, takođe i njihov sin Aleksandar, odnosno kćerka Tamara koja je kao reprezentativka učestovala na Olimpijskim igrama u Barseloni, Atlanti i Sidneju i po broju titula ona je najuspešnija mačevalka svih vremena sa ovih prostora.
U istoriji mačevanja, ali i Mačevalačkog kluba Crvena zvezda posebno mesto pripada aktuelnoj predsednici Svetlani Petronijević. Prvo kao takmičarki, a danas i kao sportskom radniku. Mačevanjem je počela da se bavi 1987. Zvanično je po osvojenim titulama jedna od najuspešnijih takmičarki u istoriji srpskog mačevanja.
"Čak 18 puta bila je šampion države, dva puta više od Vere Jeftimijades. Prva je i jedina u istoriji ovog sporta kod nas koja je uspela da sa sva tri oružja – mač, sablja, floret – osvoji titule u ekipnoj konkurenciji“, podseća na Svetlanine uspehe kao takmičarke Zoran Timić.
Danas je majka troje dece i vanredni profesor Fakulteta za sport u Beogradu, ali i sportski radnik sa zavidnom reputacijom. Od 2016. predsednica najuspešnijeg srpskog mačevalačkog kluba koji je od tada u svakom segmentu krenuo uzlaznom linijom.
"Malo je onih koji znaju da je MK Crvena zvezda sa 170 pojedinačnih i ekipnih titula najtrofejniji klub u Srbiji svih vremena, računajući sve sportove“, kazuje Zoran Tima Timić.
Nekako u isto vreme i Zoran Timić je postao generalni sekretar kluba. Znan kao čovek koji uvek ide napred i za koga nema predaje, ubrzo je sve oko sebe inficirao istom radnom energijom i svoju Zvezdu podigao na pijedestal iz pozicije prosečnosti vraćajući joj tako stari sjaj. Naravno, uz svesrdnu podršku Svetlane Petronijević. Imali su istu viziju i samo jednu želju, a to je da Zvezdu vrate na stazu uspeha. Danas je uz njih, u ulozi predsednika klupske Skupštine, ali sa istim namerama, i Dalibor Arbutina.
"U našoj koncepciji članovi Skupštine nisu samo imena na papiru. Svi imaju svoje zadatke i svi rade za dobrobit kluba“, naglašava Arbutina.
Dugo su kao klub živeli u raskoraku sa stvarnošću, tiho i povučeno. Danas je zahvaljujući ovoj u mnogo čemu uzornoj trojci MK Crvena zvezda, ne samo u "crveno-beloj“ porodici, klub za primer. Uz znanje, stručnost i organizacione sposobnosti u opisu njihove vrednosti dominantno mesto zauzima i faktor motivacije, odnosno međusobnog razumevanja, zatim i prilagodljivosti svakom trenutku, kao i strateški um.
"Imamo zaista maksimalnu podršku rukovodećih ljudi unutar našeg sportskog društva“, naglašava ne bez razloga Zoran Timić.
Jedan od dokaza je i sve što se dogodilo u Kupu evropskih šampiona. Do titule u Nemačkoj, ne kriju u mačevalačkom klubu, stiglo se zahvaljujući nesebičnoj finansijskoj pomoći SD i fudbalskog kluba.
"U svakoj prilici nailazimo na maksimalno razumevanje Zorana Avramovića i Zvezdana Terzića, generalnog sekretara i predsednika SD. Ne samo kad su u pitanju finansije, već i sve drugo što se javlja kao problem u funkcionisanju našeg kluba. I to nam zaista puno znači. Nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti zajedno rešiti i naš gorući problem.“
Gorući problem MK Crvena zvezda je prostor za trening. U ovom času Zvezda ima 80 takmičara i takmičarki u svim kategorijama. Takođe, i osam vrhunskih trenera. U klubu radi sedam različitih grupa za trening u zavisnosti od uzrasta i oružja. Trenutno, sala koju klub koristi u okviru SD nije funkcionalna i ne odgovara zahtevima za realizaciju treninga. Kako po veličini, jednako i po osnovnim uslovima. Zato u MK Crvena zvezda i maštaju o prostoru koji bi bio njihov i samo njihov. Iz puno razloga.
"Nedavno smo imali ponuda da se jedan ozbiljan trener i deset njegovih takmičara pridruže Crvenoj zvezdi. Bili smo i te kako zainteresovani, ali u isto vreme i svesni da im ne možemo izaći u susret jer nemamo odgovarajuće uslove za trening“, govori Svetlana Petronijević.
Za sada se snalaze kako znaju i umeju. Oni koji unutar "crveno-bele“ porodice to mogu, dele sa njima ono što imaju.
"Nije problem da u našoj dvorani na stadionu dobijemo dvočasovni termin za trening. Klubovi su u toj situaciji i te kako solidarni i puni razumevanja. Problem je što nama treba bar pola sata da montiramo našu opremu i malo više od 15 minuta da je demontiramo, a to znači da već u startu gubimo polovinu vremena za trening. Dakle, to nije to“, kazuje Zoran Timić.
Da bi mogli i dalje da osvajaju titule i stvaraju nove šampione, pojedinačne i ekipne, klubu je potrebna i adekvatnija sala.
"Svesni smo da bez vrhunskog znanja neće biti ni vrhunskih rezultata. Naši treneri imaju diplome prestižnih univerzitetskih centara u Evropi, neki naši takmičari znanje koje su stekli studirajući u gradovima poput Moskve i sličnih. Bio bi greh sve to ne iskoristiti jer onih koji žele da se bave mačevanjem na pravi način ima mnogo. Jedan od razloga što nam se ne pridružuju upravo su neadekvatni uslovi za osnovni trening“, ističe Svetlana Petronijević.
Gospodin Arbutina, predsednik Skupštine kluba, govori i o sistemskim rešenjima kad je ovaj sport u pitanju.
"Za razliku od nas, u Italiji ili Austriji mačevaoci su profesionalci, deo su policije ili vojske, u nekim zemljama i vatrogasnih društava. Oni imaju redovna primanja, praktično plate uz radnu obavezu da se takmiče i svakodnevno treniraju mačevanje.“
Sa Srbijom to nije slučaj. Nekada je ovaj sport u vojsci imao značajano mesto, čak su se održavala i redovna takmičenja, a onda je sve stalo uprkos tome što su sve srpske slavne vojskovođe, kao i oficiri sa visokim činovima, imale za pojasom zadenutu sablju. I zavidno znanje iz baratanja ovim oružjem.
"Pre desetak godina postojala je inicijativa da se unutar vojske mačevanje ponovo involvira kao redovna sportska aktivnost, ali sve se završilo na dobroj ideji“, govori Svetlana Petronijević.
Kad bi se dogodilo ono što još nije, i srpski mačevaoci bi rešili niz problema.
"Pitate kada ćemo ponovo imati olimpijca u ovom sportu. Odgovor je teško dati. Bodovi, takav je sistem, za učešće se skupljaju na određenim turnirima širom sveta. Da bi se stiglo do norme, neophodno je mnogo truda i takmičarskog znanja, ali i novca. Zarad nedostatka sredstava za naše takmičare, ovi na neki način kvalifikacioni turniri jednostavno su nedostupni“, kaže Zoran Timić.
S obzirom na daljinu destinacija, smeštaj i avio-karte su za one koji, poput Italijana ili Austrijanaca, nisu profesionalci u ovom sportu preskupe. Tu su i dodatni troškovi koje avio-kompanije naplaćuju za prtljag sa opremom.
"Za nas ni odlazak u Budimpeštu nije jeftin. O tome koliko bismo morali da potrošimo za turnir u Kuvajtu ili Egiptu bolje da ne računamo“, iskrena je Svetlana Petronijević.
Kako postati član MK Crvena zvezda, pitamo Zorana Timu Timića.
"Sve je prosto. Dovoljno je da izrazite želju da se bavite ovim sportom i onda se na sve nadovezuje jednostavna procedura. Ukoliko zadovoljite kriterijume naših trenera, postajete član kluba koji vam za početak puno toga obezbeđuje.“
Mnogi od mačevanja beže jer žive u ubeđenju da je ovaj "beli sport“ namenjen odabranima i eliti malo preskup.
"Greška. Ja sam majka i odlično znam koliko košta treniranje fudbala. Verujte, treniranje mačevanja možda je za nijansu skuplje“, uverava Svetlana Petronijević.
"Za početak našim takmičarima je i bukvalno obezbeđeno sve. I oprema i oružje. Ono što imamo čuvamo, kad jedni prerastu svoju opremu zadužuju drugu, a njihovu oni koji pristižu. Ta i takva oprema može da se koristi i desetak godina. Problem je, međutim, što kod nas ne postoje firme koje se bave izradom i distribucijom opreme za mačevanje. Najbliža opcija je Mađarska“, govori Zoran Tima Timić.
Za slavnog Molijera, genijalnog francuskog komediografa, mačevanje je bilo umetnost. I ne samo za njega. U jednom zapisu iz 1650. Molijer naglašava "da je poraziti protivnika nanošenjem pogotka, a bez primanja pogotka, učinilo mačevanje, kao veštinu, vrlo komplikovanom i teškom jer oku, koje vidi i pazi, razumu koji promišlja i rešava, i ruci koja ispunjava, potrebno je dodati još i tačnost i brzinu, što sve ukupno daje život oružju kojim se rukuje.“
Svetlana Petronijević, mora joj se verovati jer su iza nje godine i godine ozbiljnog takmičarskog staža, mačevanje poredi sa šahom.
"Mačevanje krasi, baš kao i u igri na 64 crno-bela polja, neverovatna mogućnost kombinatorike uz odabir milion i jedne kombinacije. Kao sport na neki način je bliski susret sa samim sobom uz veštinu savladavanja situacije i vizualizaciju onog što te čeka, zatim i sposobnost brze analize protivnika, ali sopstvenih pokreta i postupaka. Na neki način mačevanje je i slika karaktera svakog takmičara.“
Upravo zbog ovoga mačevanje i nije sport za šire mase. Takođe, i da bi neko bio uspešan takmičar nije dovoljno da bude talentovan kao što je to slučaj u drugim sportovima.
Na pitanje da li su uspešniji u borbama viši ili niži takmičari Svetlana Petronijević naglašava:
"Kao sport mačevanje je dostupno jednako i niskim kao i visokim osobama. Niži su možda brži, ali zato oni visoki imaju prednost dugih ruku. Činjenica je da niži takmičari u toku borbe moraju mnogo više energije da investiraju da bi pobedili.“
I karakteri takmičara u ovom sportu su jako bitni. Svetlana Petronijević to i potvrđuje.
"Neko je u toku borbe smiren, drugi opet pojavom ili načinom vođenja borbe iritiraju protivnika. Postoje, takođe, i takmičari koji imaju izražen osećaj za ritam, kao i sposobnost da reaguju na pravi način u pravom trenutku. Sve zajedno mačevanje čini ne samo zanimljivim, već i atraktivnim sportom.“
Zvezda nastavlja dalje. U 2025. osvetlala je obraz sportskog društva, njeni takmičari su jedini kojima je za sada pošlo za rukom da se domognu evropskog trona, što na neki način najavljuje i da će biti i najuspešniji kolektiv velike "crveno-bele“ porodice u godini na izmaku. A možda i Srbije jer drugi, bar ne u ovom času, nemaju jednako vredno ostvarenje na sportskom polju.
Uveliko, međutim, rade i na onom što se zove odbrana evropskog trona. Ne žale ni trud ni energiju. Paralelno sve čine i da klub finansijski ojača.
"Pokušaćemo da titulu odbranimo pred našim navijačima. U planu je, naravno ukoliko se slože sve klupske strukture, da podnesemo kandidaturu da Beograd naredne godine bude domaćin finalnih borbi u Kupu evropskih šampiona. Ukoliko bismo pred onima koji žive za "crveno-belu“ boju odbranili titulu i ponovili ovogodišnji uspeh iz Nemačke, bila bi to za nas najveća moguća radost u godini kada kao klub slavimo 80. rođendan. I najlepši poklon“, kaže Dalibor Arbutina, predsednik Skupštine MK Crvena zvezda.