Sport
23.12.2022. 14:05
Zoran Šećerov

Pamtićemo, zauvek...

Siniša Mihajlović - od emotivca do zveri na terenu

Siniša Mihajlović 23.12.2022.
Izvor: ANSA / SIMONE ARVEDA

U avgustu 2019. je obelodanio da boluje od leukemije. Dugo se lečio, prošao je dva puta kroz ciklus terapija, učinio je sve da pobedi opaku bolest, ali na kraju nije uspeo.

Siniša Mihajlović, proslavljeni fudbalski as i trener, preminuo je 16. decembra 2022. u 54. godini.

U prisustvu porodice i brojnih prijatelja sahranjen je 19. decembra u bazilici Santa Marija delji Anđeli e dei Martiri u srcu Rima.

Svet će ga pamtiti kao čoveka koga su u isto vreme jednakim intenzitetom i mrzeli i obožavali, nipodaštavali i slavili, podizali na pijedestal i gurali u blato. Takođe, i kao nekoga ko ljude oko sebe, bez obzira na to da li ga vole ili ne, nije ostavljao ravnodušnim.

Oni, njemu najbliži, doživljavali su ga kao "čoveka koji je u jednom životu doživeo već nekoliko života i preko glave preturio više istorijskih i društvenih epoha“.

"Bolest nije greška. Ona se jednostavno dogodi. Svet pada na vas i vi reagujete. Svako to radi na svoj način. Istina je da nisam heroj, nisam Supermen. I ja sam onaj koji se, dok je govorio da je hrabar, plašio, plakao, pitao se zašto i molio Boga za pomoć, kao i svi drugi“, napisao je u autobiografiji Siniša Mihajlović.
 

Nije se predavao. Poštujući istinu da je život zapravo utakmica sa smrću, dva puta je pobedio. Tada je Bog uslišio njegove molitve. Treći put nije.

I oni koji ga nisu dobro poznavali doživljavali su ga kao čoveka koji se već na prvi pogled mnogo razlikovao od drugih. Od sramežljivog lika i velikog emotivca kome je lakše da zaplače nego da kaže dobar dan ili da bez srama pusti mušku suzu kad čuje pesmu koja dira njegovu dušu, u intervalu kraćem od jedne sekunde pretvarao se u osornog, ponekad i bahatog čoveka spremnog na sve.

Svi su znali da je na terenu zver. Kako izgleda ta njegova "žuta minuta“ možda najbolje svedočanstvo nudi Enriko Kijeza, nekadašnji italijanski as i reprezentativac, veliki prijatelj Siniše Mihajlovića:

"Postizao je važne, spektakularne golove, ali je i čovek od koga treba biti daleko bar 50 metara kada se naljuti.“

I kao igrač nekad i posle kao trener, ali oduvek kao čovek, verovao je u sebe. To je tražio kao trener i od svojih igrača. To, da veruju u sebe. I ponavlja: na putu do uspeha treba biti uporan, disciplinovan, inteligentan.

Igoru Štimcu, koji mu je kao igrač Hajduka uoči finala Kupa Jugoslavije 1991. pre utakmice rekao "molim se Bogu da moja porodica pobije tvoju u Borovu“, ovaj prljavi izliv mržnje ničim izazvan je oprostio, ali nikada nije zaboravio. Mnogo godina kasnije, kao selektori Srbije i Hrvatske, daleko od kuće su se sreli i "ratne sekire“ zakopali.

Oprostio je i svom najboljem drugu iz detinjstva što je u ratnom vihoru, u Borovu, granatirao kuću njegovih roditelja. Posle rata su se sreli. Za oprost je bilo dovoljno to što je saopštio Siniši da je po cenu sopstvenog života morao tako nešto da uradi.

Mnogi su mu zamerali što je o nekadašnjem vođi navijača Crvene zvezde, kasnije komandantu dobrovoljaca koji su činili ratna nedela po Hrvatskoj i Bosni, govorio sve najbolje. Čak i u trenutku kada je Arkan ubijen.

"Arkana sam dobro poznavao, družili smo se, bio je moj sportski prijatelj. Ne ulazim u to šta je bilo u ratu, pre i posle. On mi je pomogao, pošto je moja majka Viktorija Hrvatica. Spasao je i jednog mog ujaka. Kad je ubijen, dao sam mu veliki pomen“, napisao je u autobiografiji Siniša Mihajlović.
 

Kao detalj iz karijere zanimljivo je i ono što je ispričao novinarima jednog dnevnog lista u Italiji.

"Dok sam igrao, uvek mi je bio potreban neprijatelj kako bih dao sve od sebe. Kada je bombardovanje Beograda bilo u toku, bio sam spreman da sve i svašta kažem Oliveru Birhofu, nemačkom reprezentativcu i prvotimcu Čelsija. Ali, on je bio pametan. Pre utakmice je došao do mene i rekao da mu je veoma žao zbog toga šta se dešava u mojoj zemlji jer ljudi to nisu zaslužili. Rekao mi je da je uz mene. Nisam mogao da ga prebijem posle toga. To je bilo veoma razočaravajuće“, ispričao je.

Rođen je u Borovu naselju, u Hrvatskoj. Iznad svega voleo je fudbal. Bez predaha, kad god je imao trenutak slobodnog vremena, neumorno je šutirao loptu u vrata neke garaže izazivajući bes komšija namernih da se odmore. Uz sve to bio je i odličan đak. U jednom pismenom radu napisao je da će kad odraste biti fudbaler. Njegova učiteljica mu je taj rad poklonila mnogo godina kasnije.

U međuvremenu Siniša Mihajlović je izrastao u najboljeg izvođača slobodnih udaraca na svetu. Iza njega na listi 10 najboljih svih vremena su Ronald Kuman, Dejvid Bekam, Roberto Karlos, Hristo Stoičkov...

Kad je završio karijeru, Mihajlović je objasnio da njegova "božja levica“ ne poseduje nikakvu tajnu šifru, već je rezultat posvećenosti, stalnog treninga, usavršavanja. A kad dođe taj trenutak na utakmici...

"Prvo analiziram golmane, svi nemaju iste osobine. Onda i igrače koji stoje u živom zidu. Tek posle toga donosim odluku da li ću šutirati visoko ili po zemlji, jako ili precizno, unutrašnjim ili spoljašnjim delom stopala, punom nogom ili sa ’tri prsta’ kao što to rade Brazilci. To je ono kada imate utisak da lopta ide preko gola, a onda poput suvog lista padne pod prečku.“
 

Siniša je taj šuterski repertoar imao u malom prstu, ali je uvek govorio i da je za sve potrebna sreća. Kada je pristigao u Večni grad da potpiše ugovor sa Romom, dočekala ga je kiša. Vozač koji je došao po njega rekao mu je da kiša donosi sreću onom ko je doputovao, budući da u Rimu retko pada. Te godine Siniša je kao debitant u dresu Rome postigao jedan gol u prvenstvu, šest u Kupu, jedan u Kupu UEFA i čak 17 puta pogodio stativu ili prečku. I dugo nije bio siguran da li se ona kiša može nazvati srećom.

Fudbalom se bavio profesionalno punih 18 godina. U dresu Vojvodine i Crvene zvezde osvajao je nacionalne šampionske titule. U Italiji taj uspeh ponovio je sa Laciom i Interom. Kup Italije osvajao je po dva puta u dresu Lacija i Intera, a Superkup Italije sa Sampdorijom.

Na evropskoj sceni Kup šampiona Evrope i Interkontinentalni kup osvojio je kao prvotimac Crvene zvezde. Osvajanje Kupa evropskih osvajača kupova i Superkupa Evrope slavio je sa Laciom.

U periodu od 1988. do 2006. odigrao je 424 klupske utakmice. Najviše u dresu Lacija – 167. Za Sampdoriju je nastupio 118 puta. U dresu Vojvodine odigrao je 79 utakmica, za Romu 59, Crvenu zvezdu 53 i Inter 19. Mrežu protivnika ukupno je zatresao 68 puta. Kuriozitet njegove karijere je 29 golova iz slobodnih udaraca zahvaljujući čemu je i danas rekorder u Kalču. Takođe je i jedini kome je u svetu fudbala pošlo za rukom da na jednoj utakmici (protiv Sampdorije 1998) postigne het-trik iz slobodnjaka.

Kao talentovani klinac, koji je igrao za mlađe selekcije Hrvatske, imao je prvo ponudu da postane igrač Rijeke. Uporni su bili i Zagrepčani. Sa Dinamom je čak i bio na nekom turniru u Nemačkoj, ali se uprkos tome što je proglašen za najboljeg strelca i igrača, sasvim neočekivano, preselio u Novi Sad.

Urbana, nikad potvrđena legenda, kazuje da je tada Ćiro Blažević navodno izgovorio rečenicu "da bi dva Mihajlovića u Dinamu bila previše“, jer su pre Siniše "modri“ angažovali Radmila (Mihajlovića) iz sarajevskog Željezničara.

Zbog toga što nije prešao u Dinamo, bio je uveren Mihajlović, izostao je i poziv Mirka Jozića da sa reprezentacijom Jugoslavije otputuje u Čile u kome su "plavi“ postali juniorski šampioni sveta.

"Osvetio sam mu se kad sam sa Zvezdom postao prvak sveta. Jozić je bio trener ekipe Kolo Kolo koju smo pregazili u Tokiju“, kazivao je kasnije Mihajlović koga je život umesto u Zagreb odveo u Novi Sad.

Bitnu ulogu odigrao je novosadski stručnjak, tada direktor kluba, Miša Kosanović. On je Siniši ispričao priču da je najbolje da njegov prvi stepenik na putu do zvezdanih visina bude Vojvodina.

Nije pogrešio. Samouvereni momak vrlo brzo se uklopio u Ljupkov (Petrović) šampionski tim u kojem su pored njega još igrali Jokanović, Vujačić, Šapurić, Tanjga, Šestić... Osvojili su titulu prvaka Jugoslavije i razišli se...

U decembru 1990. preselio se u Crvenu zvezdu. Nastavio je tako započetu saradnju sa Ljupkom Petrovićem, kažu jedinim trenerom pred kojim je imao dozu straha. Sa Zvezdom je ispisao istoriju, stigao na krov Evrope i sveta, njegovim golom protiv Bajerna dva minuta pre kraja revanš utakmice polufinala svom klubu je širom otvorio vrata finala Kupa šampiona.

Trebalo je posle da obuče dres madridskog Reala, ali se obreo u Romi. Krivac je bio Vujadin Boškov. Do tada se nisu poznavali. Iskusni stručnjak ga je iz veznog reda prekomandovao na poziciju levog beka. Nije se najbolje snašao u novoj ulozi, po sopstvenom priznanju bila je to najlošija godina u njegovoj karijeri. Preselio se zatim u Đenovu. Bio je to pun pogodak. U Sampdoriji je zatekao Jugovića, Gulita, Mančinija, Vjerhovoda, Zengu, Lombarda... Predvođeni Svenom Goranom Eriksonom sa klupe iste godine postali su šampioni Italije. Siniša je u tom timu bio jedan od najboljih igrača.

Imao je visinu, pregled igre, dug i tačan pas, sposobnost da čita protivničke akcije. Sve to upakovano u celinu za Eriksona je značilo da bi Siniša trebalo da igra na poziciji libera. Bio je to krucijalan trenutak u njegovoj karijeri. Odluku je prihvatio bez pogovora. Kada je Boškov preuzeo tim iz Đenove, Siniši je poverio ulogu kapitena. Ipak, nije se dugo zadržao na obali Sredozemlja. Na poziv Eriksona i Mančinija preselio se u Lacio.

Imali su moćan tim, u timu Nedveda, Nestu, Salasa, Stankovića, Mihajlovića, Vijerija... Ipak, titula je pripala Milanu. Prvenstvenu trku završili su sa bodom manje od šampiona. Siniša je igrao sezonu života. Uvršćen je u idealni tim Evrope, a bio je i jedan od kandidata za "Zlatnu loptu“.

Kao igrač nije bio na istoj talasnoj dužini sa Menotijem, Maceonijem, Zofom, Zakarinijem... Oni kao treneri u Siniši nisu videli kvalitet. Grešku je ispravio Mančini. Pozvao je Sinišu da pređe u Inter. Imao je 34 godine. U želji da ne obruka svog prijatelja radio je više nego drugi i žešće nego ikad. Karijeru je završio duplom krunom, Inter je osvojio Kup i prvenstvo Italije.

"Imao sam 37 godina kada sam okačio kopačke o klin. Na poziv Mančinija postao sam njegov pomoćnik na trenerskoj klupi.“

Vrlo brzo se i osamostalio kao stručnjak. Kroz karijeru predvodio je sa klupe timove Bolonje, Katanije, Fjorentine, Milana, Torina, portugalskog Sportinga i od 2019. ponovo Bolonje. Takođe, kao selektor, i reprezentaciju Srbije.

Siniša Mihajlović je i čovek kontroverzi. Bio je i ostao miljenik celog sveta, šarmer bez mere. Svi su voleli da budu u njegovom društvu. Prijateljstva nije kupovao. Međutim, mnogo prijatelja ga je prevarilo, izigralo, posebno kad je u pitanju novac. Bilo je, na sreću, oko njega i onih drugih. Santo Versače, brat legendarnog kreatora, poklonio mu je zlatni sat ukrašen dijamantima. Sinišin je nosio redni broj 001. Preostalih devet su u vlasništvu Naomi Kembel, Silvestera Stalonea, Eltona Džona…

Nikada nije, iako je to mogao, kupovao besna i skupa kola, voleo je uvek samo lepo da se oblači.

Da nije samo dobar na terenu i vrlo rado viđen u društvu slavnih dokaz je i to da je više od četvrt veka bio u srećnom braku sa italijanskom TV zvezdom i bivšom manekenkom Arijanom Rapačoni, sa kojom je imao petoro dece: Viktoriju, Virdžiniju, Miroslava, Nikolasa i Dušana.

U međuvremenu je postao i deda jedne malene devojčice. Ima i sina Marka iz veze pre ženidbe. Arijana je bila ta koja je insistirala da posle puno godina upozna Marka, da preuzme brigu o njemu...

"On je prek i strog, pomalo ljut, ali uvek pravičan i drag“, predstavila je u jednom od brojnih intervjua svog supruga Arijana Rapačoni Mihajlović.

Kažu da ako si fudbaler u Italiji, pogotovo slavan, nije problem da svaki dan imaš drugu devojku. I Siniša je živeo, utisak je, na početku tim životom sve dok jedne večeri u rimskom klubu "Ultima folija“, u povećem društvu u kome je bio i slavni motociklista Valentino Rosi, nije upoznao Arijanu. Bila je drugačija od svih koje je do tada sreo, samosvesna i kočoperna, što je Sinišu kupilo na prvi pogled.

"Druženje smo završili u zoru. Posle doručka i popijenog kapučina otpratio sam je kući i avionom se vratio u Đenovu. Od tada su naši susreti postali redovni u Rimu ili Đenovi, pa je veza prerasla u nešto vrlo, vrlo ozbiljno“, sećao se Siniša Mihajlović.
 

Ubrzo su se i venčali. Svečanost je obavljena u rimskoj opštini Kampidoljo, 28. juna 1996, uz prisustvo roditelja i najbližih prijatelja. Kum je bio Miroslav Tanjga, saigrač u Vojvodini i Zvezdi, a posle Sinišin pomoćnik na trenerskoj klupi Bolonje.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Zbogom, Miho
1

Odlazak "zlatne levice"

16.12.2022. 17:12

Zbogom, Miho

Fudbalski svet tuguje za Sinišom Mihajlovićem, koji nas je prerano napustio u 54. godini.
Foto
Close
Vremenska prognoza
scattered clouds
8°C
18.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve