Sport
26.05.2024. 20:10
Zoran Šećerov

Ekspres intervju

Vermezović: "Nisam prodao utakmicu u Rimu"

vladimir vermezovic 24.05.2024.
Izvor: EPA / SRDJAN SUKI

Vladimir Vermezović odrastao je u Železniku. U tada moćnom industrijskom predgrađu Beograda sa slikama porodičnog života ne mnogo bogatih, ali srećnih ljudi završio je osnovnu i srednju školu i kao sva deca iz kraja počeo da trenira fudbal koji je voleo više od svake druge igre. Tako je bilo sve do 1977. kada je legendarni as crno-belih Vladica Kovačević, u ulozi trenera, sasvim namerno, gledao utakmicu klinaca Železnika.

"Posle toga, moj najbolji drugar Nikica Vitorović i ja dobili smo poziv da dođemo u Partizan. Imali smo samo 14 godina. Svaki dan posle škole autobusom 501 putovali smo do Sajma, a onda peške išli gore do Stadiona JNA, ali nam ništa nije falilo. Činili smo to s osmehom i velikom radošću", priseća se Vladimir Vermezović.

Iz pionirskih fudbalskih dana među crno-belima pamti mnogo "strašnih igrača" i najviše Čavu Dimitrijevića.

"Čava je bio neverovatan, mislim da njega niko ništa nije naučio, on je rođen kao neko ko je sve znao o fudbalu. Čudo od igrača. Bio je i duša od čoveka, verujem da ne postoji bilo ko s kim se Čava možda posvađao ili da nije govorio. Njega si jednostavno morao da voliš".

O pionirima i juniorima crno-belih brinuli su u ulozi trenera fudbalski autoriteti i ikone Partizana Florijan Conja Matekalo, Minda Jovanović i Vladica Kovačević.

"Kad prerasteš pionire, ukoliko si talentovan prelaziš među omladince. Tada, tebe klinca od 15 godina dočekuju momci koji imaju 17 ili 18 godina. U takvim okolnostima baš i nije bilo lako izboriti mesto u timu".

vladimir vermezovic 24.05.2024.
Izvor: ANSA / MATTEO BAZZI

Ugovor sa crno-belima potpisao je 1981. Seća se da su on i Čava Dimitrijević posle treninga tramvajem otišli do Deligradske u kancelarije FS Beograda.

"Znali smo da ćemo potpisati ugovor, čekalo se samo da prođe prelazni rok. Tad je važilo pravilo ukoliko potpišeš po isteku prelaznog roka onda se ta godina ne računa. Posle toga usledila je i godina služenja vojnog roka tako da je moj prvi ugovor važio šest godina iako je potpisan na četiri".
 

Za potpis, naravno, nije dobio ni dinar. Uz osmeh priča i o svom debiju za prvi tim Partizana.

"Prva utakmica na kojoj sam kao klinac skupljao lopte bila je protiv splitskog Hajduka. Prva utakmica na kojoj sam kao prvotimac sedeo na klupi bila je protiv Hajduka, a i prva u kojoj sam ušao u igru takođe je bila protiv Splićana".

Svoje ime u novinama je prvi put pročitao posle prijateljske utakmice sa Borusijom iz Dortmunda. Izveštači su između ostalog naglasili i da su "talentovani Vladimir Vermezović i Zvonko Popović odigrali dobro po desnoj strani".

Sa samo 17 i po godina otišao je na prve pripreme s prvim timom Partizana. Zvezde crno-belih bili su dokazani i iskusni asovi Radmilo Ivančević, Mustafa Hatunić, Rešad Kunovac, Arsenijević, Stojković, Ješić, Mašić, Aca Trifunović, Živković, Varga, Zalad, Vlada Lazičić i naravno Moca Vukotić.

"Teško je današnjim generacijama objasniti kakav je bio naš odnos prema starijim igračima i starijih igrača prema nama. Za njih je to naučna fantastika, oni to ne kapiraju. Ta doza poštovanja danas naprosto ne postoji".

Na molbu da uporedi legende „crno-belih“ Mocu Vukotića, Čavu Dimitrijevića i Sašu Ilića Vermezović odgovara da se Ilić i Dimitrijević mogu porediti.

"Dosta su slični u mnogo čemu, ali su daleko od Moce naprosto zato jer je Moca bio Moca, jedan jedini i s drugima neuporediv".

Iz arhiva sećanja izdvaja i neke bitne detalje iz vremena kada je bio igrač, odnosno trener.

"Kao igrač pripadao sam jednoj od najboljih generacija, takođe sam i kao trener radio s jednom od najboljih ekipa koje je Partizan ikada imao".

Dres Partizana na poziciji štopera nosio je punih osam sezona. Tri puta (1983, 1986, 1987) osvajao je titulu prvaka Jugoslavije i jednom Kup (1989).

"Igrao sam u tandemu s Ljubom Radanovićem, Miodragom Ješićem, Nenadom Stojkovićem, Dragim Kaličaninom. Svi su bili stariji od mene, ali to je bilo i vreme kada si puno mogao da naučiš od starijih igrača. Često se igralo pred punim tribinama, pred 30.000 ili 40.000 gledalaca, i bilo je nemoguće da čuješ trenera. Tada su na scenu stupali stariji igrači, odlični fudbaleri i izuzetni ljudi. Mi smo ih samo slušali".
 

Ne seća se kada je i protiv koga odigrao najbolju utakmicu u karijeri, ali zato izdvaja jednu njemu bitnu sezonu.

"Mislim na sezonu 1985/86. Tada sam debitovao za A reprezentaciju i stvarno dobro igrao. Debitovao sam u prijateljskoj utakmici protiv Austrije i kvalifikacionoj za Meksiko protiv Francuza. Bio sam i deo olimpijskog nacionalnog tima, ali sam se povredio i 1984. nisam otputovao na Olimpijske igre zbog čega i danas žalim".

Treneri su mu verovali, retko kad dobijeni zadatak nije ispunio.

"Igrao sam štopera i imao zadatak da zaustavim Milka Đurovskog koji je tada igrao za Zvezdu, zatim Vokrija, Zlatka Vujovića i slične monstrume iz moćne jugoslovenske lige koji ništa nisu znali i nisu bili nezgodni za čuvanje. Naravno, šalim se".

Bili su i generacija fudbalera drugara. Zajedno su posećivali sajmove, išli u bioskop i pozorište, gledali utakmice drugih sportova. Naglašava da su više pratili ženski nego muški sport. Za sve je bio "kriv" Mance koji je počeo da se zabavlja s rukometašicom, reprezentativkom Emom Erčić. Vermez je tako upoznao ljubav svog života, sjajnu rukometašicu Mirjanu Đuricu.

"Zabavljali smo se četiri godine, sledeće će biti 40 kako se poznajemo, a ove godine proslavićemo i 35 godina braka. Naša deca, Sara i Luka, već su odrasli ljudi".

 

Mirjana je, kaže, medicinski fenomen. I danas trenira. Podseća i na to da je s iskidanim ukrštenim ligamentima igrala na OI, da ligamente nikad nije operisala, ali i da je poslušala savet dr Nebojše Popovića, takođe rukometaša, tako da i danas tri puta nedeljno ide u teretanu. Osvojila je olimpijsko srebro i zlato i niz vrednih klupskih trofeja.

"Mirjana je bila ozbiljan sportista, a ja igrač. Razumeli smo se. Kad sam otišao u inostranstvo, ostala je u drugom stanju, završila je tu sezonu sa Radničkim i onda došla kod mene u Španiju gde se porodila i već posle tri meseca se vratila u Beograd da odigra plej-of sa Radničkim".
 

Posle Partizana karijeru je nastavio u Španiji. Dres Hihona nosio je godinu dana, Salamanke osam meseci. Suština je zapravo da u ovoj priči nije imao sreće.

"Na prvoj prijateljskoj utakmici u Hihonu slomio sam ruku. Imao sam skoro otvoren prelom. Posle 40 dana skinuo sam gips i na prvoj utakmici dogodi se da me rival nenamerno udari laktom i polomi mi vilicu. Morao sam 40 dana da nosim neke češljeve, na kraju sam operisao i prepone".

Vratio se na teren u dresu Salamanke. Na prvoj utakmici protiv Rajo Valjekana doživeo je prelom jagodične kosti. Usledila je operacija i posle toga odluka koja je mnoge iznenadila.

"Imao sam 28 godina. Rekao sam više neću i vratio se u Beograd".

Ali...

"Posle sam neplanirano proveo tri godine u Grčkoj. Moca je bio trener Panionisa, on me odveo. Tamo je već bio Milinko Pantić, tad je i košarkaš Žarko Paspalj došao u Olimpijakos, zatekao sam i kasnije nesrećno nastradalog Bobana Jankovića. Kad su krenule one pogane sankcije, kolonija se povećala. Stigli su Tarlać i Tomić, mnogi osamnaestogodišnji neafirmisani košarkaši. U Atini je tada bio i Duško Bajević, zatim trener košarkaša Vlada Đurović. U Španiji mi se rodila Sara, u Atini Luka, ali to druženje u Atini je verovatno moj najlepši period u karijeri".
 

Naučio je španski i grčki, govori i engleski. U Grčkoj je stavio tačku na karijeru fudbalera profesionalca.

"Po povratku u Beograd upisao sam Višu trenersku. Zapravo to je uradio Mića Radović, on nas je upisao, da nije, niko od nas ne bi bio trener. Čovek je bio čudo, ono što se danas događa s Partizanom je i nedostatak jednog pravog Miće Radovića koji je vodio računa o igračima i mnogim drugim stvarima u klubu".

Kao igrač, Vladimir Vermezović se našao u centru pažnje zbog mečeva Rome i Partizana.

"U Beogradu smo slavili 4:2, bila je strašna utakmica, sve golove smo dali iz prekida. Jedan sam ja postigao i namestio još dva. Bila je to jedna od utakmica na kojoj sam igrao bolje nego na mnogim drugim".

A onda se u Rimu dogodio poraz koji je imao za posledicu eliminaciju crno-belih sa evropske scene.

"Mene su optuživali da sam namestio tu utakmicu, napravio sam penal, govorilo se da je bila prodata. Posle četiri godine svi smo bili u UEFA na nekom saslušanju i na kraju priča o nameštanju je pala u vodu. Ljudi moraju da shvate da u fudbalu postoje stvari koje se jednostavno dogode".

Ipak, ostao je ožiljak.

"Nikada o tome nisam pričao, ali danas znam da su svi moji problemi koje sam kao trener imao sa navijačima Partizana posledica toga. Ja zaista nemam veze sa tim, mislim da je sve iskorišćeno u neke druge svrhe".

Tad je, podseća Vermezović, u Partizanu tinjao rat, postojale su dve struje.

"Na jednoj strani bili su Lončar i Baja Marić kao eksponent Jusufija, a na drugoj Zečević, Ćurković i Moca Vukotić koji je bio trener na toj utakmici. Kakav bih ja bio čovek da prodam Mocu, mog saigrača i kapitena, direktora i trenera. Ali, krenula je ta priča. Onda je izašla i ona famozna knjiga u kojoj je taj lik napisao to što je napisao, ne znam razlog zašto sam ja u toj priči, on je bivši rukometaš Partizana, viđali smo se posle utakmice u Rimu, ali uprkos svemu on je to napisao. Kome je hteo da se sveti ili osveti ni danas ne znam. Nije to bila nameštana utakmica, bio je to tih bojkot nekih igrača koji su bili na strani Jusufija. Znam da su neki koji su igrali u tom trenutku bili protiv Moce, ali dobro, da se sada ne vraćamo na to, ali moram da kažem da nemam blage veze s tim".
 

Kao trener, krenuo je od petlića kao asistent volonter Nikice Klinčarskog.

"Ima puno mojih kolega koji su odlučili da kao treneri startuju s prvim timom. Međutim, rad sa decom i rad sa profesionalcima se razlikuju, to su dva posla koja praktično nemaju veze jedan sa drugim".

Kad govori o Nikici Klinčarskom, bira reči.

"Pozvao me da mu pomognem, prihvatio sam rado, učio i naučio puno od njega. Bio je neprikosnoven. Posle Matekala i Trbojevića, koji je zapravo bio više skaut nego trener, Klinčarski je u istoriji Partizana učinio najviše kad je u pitanju obuka mladih igrača. Sve ono što mu se kasnije desilo zbog previranja u klubu je u najmanju ruku nekorektno. Meni lično je neshvatljivo da takva legenda na takav način završi u zaboravu".

I sam je imao čudan razvojni put. Kad je Partizan ozvaničio saradnju s Teleoptikom, od Bjekovića je dobio zadatak da radi s kadetima tog kluba.

"Krenula je i izgradnja Centra, bili smo smešteni u kontejneru sa dve sobe čiju su unutrašnjost zimi ukrašavale ledenice. Prva polovina bila je svlačionica, ona druga, opet podeljena na pola tuš kabina i WC. Svlačionicu sam delio sa Trbojevićem i Ivanom Kostadinovićem, lepo smo sarađivali".

Posle dve i po godine potpisao je ugovor sa Partizanom.

"Do tada sam bio volonter. Svi ostali imali su ugovore. Treneri iz škole su tada dobijali i premije, dešavalo se da one ponekad iznose i dve pa i tri hiljade maraka, a ja sto, što nije bilo dovoljno ni za troškove benzina".

Njegovi dečaci trenirali su i kad je Beograd bio zasipan bombama. Zvali su ga zapravo roditelji uz priču da su deca izludela u skloništima. Napravljen je i dogovor, deca su trenirala svaki drugi dan sve do momenta dok bomba nije pala u neposrednu blizinu Teleoptikovog igrališta.

Kao profesionalac dobio je ulogu pomoćnika Pere Ćosića u prvom timu Teleoptika.

"Bio je sjajan trener, stručnjak starog kova, s čudesnom životnom pričom. Sa Perom si mogao da sediš i pričaš satima o fudbalu. Tada nije bilo tabli, već su čaše od kisele vode i vinjaka imale ulogu desnog beka ili levog krila. Međutim, vrlo brzo su smenili čika Peru i došao je opet nažalost pokojni Blagoje Paunović".

Kad je postao prvotimac Partizana, Blagoje Paunović je, seća se Vermezović, na okretnici autobusa broj 23 imao cvećaru.

"Obavezno smo se viđali petkom uoči utakmice. On mi kaže čuvaš Zlatka Vujovića, obrati pažnju na ovo ili ono. Onda bi sa istoka JNA gledao utakmicu i u ponedeljak bi opet pričao o tome šta sam dobro uradio, odnosno gde sam grešio. I danas govorim srcem kad kažem da sam imao sreću da mu kao mlad trener budem pomoćnik".

Sledeći stepenik na trenerskom putu bila je uloga trećeg pomoćnika Ljubiše Tumbakovića u prvom timu Partizana.

"Tumba je bio šef, Miša Radaković prvi trener, Darko Belojević trener golmana, a Mića Radović sekretar stručnog štaba. Te prve godine bio sam zadužen da snimam protivnike tako da sam više pratio Smederevo, čije je rivale dobijao Partizan, nego Partizan. Putovao sam i u inostranstvo sa istim zadatkom".

Dve godine kasnije postao je prvi trener trećeligaša Teleoptika...

"Sjajna generacija. Jovišić na golu, zatim su tu bili i Srđan Knežević, Simon Vukčević, Drinčić, Stefan Babović, Grubješić, Srećo. Kasnije je došao i Lola Smiljanić. Imali su i sreće. U tom trenutku postojalo je pravilo dvojne registracije, tako da su oni bili registrovani i za Partizan i za Teleoptik. Mateus je bio trener i dešavalo se da uzme neke igrače za prvi tim, a dešavalo se da ja Trbojeviću posudim neke igrače da igraju za omladince. Bili su to pre svih Lola Smiljanić, Stefan Babović, Borko Veselinović, braća Marinković. Zbog svega sam imao problema sa kolegama jer se dešavalo da neke utakmice odigram sa najjačima, a onda sledeću sa šarenim timom, što je izazivalo bes kod nekih trenera. Uzalud sam objašnjavao da kad dođe Mateus i kaže hoću ta dva ili tri igrača da je ne mogu da kažem ne. U tom trenutku je Teleoptik bio u Srpskoj ligi i ta liga je zapravo bila najbolja za razvoj mladih igrača".
 

Sa klupe Teleoptika preselio se na klupu prvog tima Partizana.

"Sve se dogodilo u pauzi, otišao je Mateus i pala je odluka da ga ja nasledim. Prebacili smo i sve klince na JNA. Sa nama su svakodnevno trenirali i Bata Mirković, Ivan Tomić, Beli Bjeković. Nisu imali klub i klinci su pred sobom imali dobar primer, imali su od koga da uče. Bata je bio rođeni pobednik, Ivan Tomić persona, Beli igrač koji je uz Đorđa Tomića u toj generaciji možda znao najviše o fudbalu. Bio je u mnogo čemu poseban, ali su ga pojedinci s tribina zbog tate urnisali, što nije zaslužio, on je mnogo znao".

Znala je i generacija koja je odigrala sezonu 2004/05. Tada su crno-beli igrali i Ligu UEFA u grupi sa pet ekipa po jednostrukom bod sistemu.

"U kvalifikacijama smo bili bolji od rumunskog Ocelula i bukureštanskog Dinama da bismo onda u grupi za rivale dobili Lacio, Viljareal, Egaleo i Midlsbro. Dobili smo Egaleo 4:0, u Rimu protiv Lacija odigrali 2:2, kod kuće s Viljarealom 1:1 i već tada obezbedili proleće u Evropi. U Engleskoj smo izgubili 3:0. Na proleće smo eliminisali Dnjepar (2:2 i 1:0), ali nas je posle 1:1 u gostima i poraza od 0:2 kod kuće eliminisao CSKA. Zanimljivo je i to da smo dobili pehar od španske ʼMarkeʼ kao jedina ekipa u Evropi koja nije izgubila nijednu utakmicu u prvenstvu 2005. godine".
 

U prvom mandatu na klupi Partizana nasledio je Mateusa, u drugom Avrama Granta. Bilo je to u maju 2012. U kvalifikacijama za Ligu šampiona Partizan je izgubio od AEL-a iz Limasola, ali je preko Tromsa stigao do Lige Evrope.

"Kada se posle tri godine vratio iz Južne Afrike, Tumbaković je insistirao da preuzmem Partizan, mada sam rekao da nikada neću raditi u srpskom fudbalu. Pošto Tumbu izuzetno poštujem, prihvatio sam njegov poziv i napravio grešku".

Trag kao trener Vermezović je ostavio i zbog nekih drugih stvari.

"Prvi sam trener koji je u srpskom fudbalu izbacio libera iz upotrebe, ali i prvi koji je u isti uveo sistem 4-2-3-1. To mi je bio i diplomski rad na pro licenci. Priznajem, sasvim slučajno sam došao u posed kasete koju je Eme Žake snimio kad su Francuzi bili svetski prvaci 1998. On je to igrao".

Stalno se usavršavao, mnogo čitao, sa mnogima razgovarao o fudbalu.

"Radomir Antić me je inficirao fiziologijom uz tvrdnju da je ona osnov svega. Govorio je da trening koji radiš danas mora imati veze sa nečim od juče, ali i kompatibilan sa onim sutra. To su bili počeci periodizacije".

Priznaje da ga malo plaši internet tehnologija, odnosno saznanje da se mladi treneri oslanjaju previše na kompjutere, što je, kaže, u radu sa decom naprosto neprirodno. Detetu se mora na terenu, a ne na internatu pokazati zašto se i kako radi ovo ili ono. Zbog toga je u njegovoj kancelariji uvek prisutna i Konfučijeva misao: "Reci mi - zaboraviću, pokaži mi - zapamtiću, pokaži mi i objasni mi, zapamtiću i primeniću".

"Kapelo je jednom izjavio da je Paolo Maldini bio igrač s kojim je najteže sarađivao. Na svakom treningu pitao je zašto ovo a ne ono i on je Kapela terao da napreduje i uči. Uostalom, staro je pravilo ako u igri ne znaš da odgovoriš na pitanje završio si priču u tom klubu".

Vermezović je takođe imao svog Maldinija, odnosno slično iskustvo sa Albertom Nađem.

"Kod njega nije postojalo ono danas ću lakše da treniram, sutra malo jače, a prekosutra još jače. On je svaki trening radio pod punim gasom. Nedavno su me zvali iz Banjaluke i pitali za Adija. Sve sam im ispričao i rekao da će biti isti takav trener. Radi dosta na sebi, kao trener nije toliko isključiv kao što je bio kao igrač, hoće da prihvati savet i potpuno drugačije razmišlja. Kao igrač bio je tempirana bomba".
 

Mnogi su se iznenadili kad je 2009. prihvatio ponudu da kao trener radi u Južnoj Africi.

"Imao sam sreću da budem trener u dva najveća kluba u Južnoj Africi u kojoj je posle ragbija i kriketa fudbal najpopularniji sport. Tri godine proveo sam na klupi Kajzer Čifsa, kluba sa 14 miliona registrovanih navijača. Nekoliko godina kasnije imenovan sam i za trenera Orlando Pajratsa, ali se nisam dugo zadržao".

Jedan od zanimljivih detalja iz njegove karijere bila je i uloga stručnog konsultanata na finalnoj utakmici SP održanog u Južnoj Africi 2010.

"Poziv Ace Stojanovića, komentatora RTS-a, prihvatio sam kao veliku čast", iskren je Vermezović.

Vraćamo se na aktuelne teme. I Vermezović je bio deo trenerske vrteške crno-belih. I sam kaže da je način na koji Partizan uništava svoju decu nepojmljiv.

"Nekada se u Partizanu sve znalo kad su u pitanju treneri. Bjeković je bio pomoćnik Milošu Milutinoviću, onda je Antić bio pomoćnik Bjekoviću i trebalo je da ga nasledi, ali su u Upravnom odboru, čiji sam i ja bio član, izvukli Jusufija posle koga je došao Moca Vukotić kome je pomoćnik bio Golac koji je od Moce preuzeo ulogu prvog trenera. Do Osima su na klupi bili sve ljudi Partizana. I posle Osima ulogu šefa preuzeo je Tumbaković koga je nasledio Mateus. Onda je došao Ješić pa se vratio Tumbaković, ja sam nasledio Mateusa, posle mene došao je Reber i tu je počelo lutanje".

Partizan trenutno, po mišljenju Vermezovića, ima i jedan i drugi problem.

"U upravi si nekada imao fudbalske ljude. Ivan Ćurković nikada nije planuo, nikad reagovao ishitreno, kod njega se sve znalo. Onda je tu bio i Bjeković. Bilo kakav problem da se pojavio ti si imao ljude s kojim si mogao da porazgovaraš. Uz dužno poštovanje ljudi koji su trenutno u klubu i koji su to bili godinama unazad, mislim da moje kolege nisu imale s kim da razgovaraju o fudbalu…"

Trenutno se kao trener odmara. I čeka ponude. Iz Slovenije se vratio brzo, kad su iz Mure otišli ljudi koji su ga angažovali morao je i on vrlo brzo posle njih da ode.

"Zvali su me iz Libije, Tajlanda, Afrike, Grčke, Kipra, ali nikad nisam video sebe u klubovima manjim od Partizana. Zato sam i pravio te neke pauze. Do sada sam išao samo u velike klubove. Među velike ubrajam i podgoričku Budućnost. Nisu imali kao ekipa možda vredne rezultate, ali su i u onoj Jugoslaviji bili veliki jer su imali velike igrače. Da nije tog njihovog mentaliteta, daleko bi dogurali".

I za kraj pitanje u kakvom će raspoloženju gledati predstojeći Evropski šampionat u fudbalu.

"Mirno ću gledati i nadam se uživati. Navijaću naravno za Srbiju. Smatram uspehom to što smo među onima koji će učestvovati jer kad ne učestvujemo onda nas u inostranstvu pitaju dobro kako vi mislite da napravite ovde rezultat kad vaša reprezentacija nije učesnik SP ili EŠ. Bogati koji finansiraju klubove prvo pitaju ko je svetski prvak. Ako je to Brazil, onda dovedite ovde trenera iz Brazila, ako je to Francuska, onda su treneri Francuzi. To je filozofija bogatih koji ulažu u klupski fudbal. Hrvatske kolege danas rade širom sveta. Sva vrata su im otvorena jer njihova reprezentacija ima rezultate. Nadajmo se da će i nas ista radost uskoro zadesiti".
 

 

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
29°C
17.06.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Euro 2024

Vidi sve

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve