BORIS RAŠETA: "Srpski su komunisti Kosovo nudili Albaniji, ali Tito ga nije dao!"

I dalje se ne stišavaju priče oko Tita, ko je bio zapravo, kakva je bila njegova uloga, koliko o čoveku koji je tri i po decenije vladao “od Vardara pa do Triglava“ uopšte znamo...

Ugledni hrvatski novinar i publicista Boris Rašeta objavio je na zvaničan dan rođenja Josipa Broza, 25. maja, knjigu “Tito, povjerljivo i osobno“ u izdanju “Portalibrisa“, a u intervjuu za nedeljnik “Ekspres“ govori o ovom delu kao i istinama i kontroverzama koje su pratile životni put “najvećeg sina naših naroda i narodnosti“.

Možda će neki reći: “Zar još jedna knjiga o Titu, šta to ima o njemu a da već nije rečeno?“ Šta novo Vi javnosti ovim prezentujete o “najvećem sinu naših naroda i narodnosti“?

“O Titu su do sada pisane tipske knjige. Za njegova života to su bile hagiografije, žitije sveca. Nakon raspada Jugoslavije pisane su uglavnom demonologije, uz izuzetke Džaspera Ridlija i Jože Pirjevca. Šifre su bile ’zločinac – svetac’, ili ’natčovjek ‒ nečovjek’. Ja sam na 700 stranica ispisao portret čovjeka od krvi i mesa. Zanimalo me je kako je dočekao 88. rođendan, u životu nalik na pakao, a ipak ga je proživio radosno. Psihologija Josipa Broza, to je bilo ono što me je vuklo jer je psihologija ono što ga je učinilo tako uspješnim  budući da je on vlasnik najuspješnije karijere u dvadesetom stoljeću na prostorima bivše države. On u Rusiji godinu dana lebdi između života i smrti, proboden kopljem Čerkeza u Galiciji, današnjoj Ukrajini. Dresira sokole u Kirgistanu, jaše konje. Osam puta bježi u Sibiru od raznih formacija. Ženi četrnaestogodišnju Pelgiju, potom se vraća u Jugoslaviju i pokapa prvo od troje djece koje će mu umrijeti. Sina Žarka zapostavlja, odlazi na robiju u Lepoglavu. Trudnu Hertu 1941. godine napušta kako bi u Srbiji dizao ustanak, usput budi rečeno, sa ljubavnicom Davorjankom Paunović. Mali Mišo odrasta u Zagrebu, čuva ga neki ustaša. Herta treba u partizane sa Krležom, ali Krleža ne ide a u knjizi otkrivam zašto. U ovoj je knjizi objedinjena masa novih stvari: ispovijed njegove žene Herte Has, šaputanja na jastuku (ali nigdje to nije bilo voajerski, frivolno), Jovankine tajne, pažljivo su analizirane sve karakteristike koje je pisao u Moskvi za vrijeme Velike čistke; prikazane su situacije u kojima je rješavao političke probleme. Za vrijeme rata on skriva telegrame iz Moskve u čizmi kako ih nitko drugi ne bi pročitao; on se zna povinovati većoj sili, ali nastoji da se to ne vidi. Kad smjenjuje Rankovića, srpsku partiju nudi Dobrici Ćosiću, kojega je zavolio kad mu je ovaj nakon jedne operacije osigurao kuću na selu, sa frižiderom, koji je tad bio rijetkost, a politički ga uzdiže nakon pobune u Budimpešti, o kojoj je Ćosić kvalitetno izvještavao. Masa je privatnih podataka o tome kako je uzgajao svinju u Podsredi u Sloveniji, kako je Herta bila mis Banja Luke, dok je Davorjanku upoznao u Esplanadi na špijunskom kursu... Ukratko, tu je cjelovit portret čovjeka, političara, zavodnika, oca, ne baš dobrog, jer u jednom se trenutku mislio odreći sina Žarka, muža, povijesne ličnost, brenda, radnika, blefera, čovjeka koji je već pred rat sam sebi govorio: ’Ja hoću, ja mogu, ja želim biti vođa’ dok je Herti, čitajući Karla Klauzevica, pred rat kazao: ’Herta, u idućem ratu ja neću biti feldvebl’ (podoficir). Postao je feld, ali maršal...“

Zapravo se o Titu gotovo ništa i ne zna ni skoro pola veka od njegove smrti. Ne zna se kako se zaista zvao, gde je rođen, gde je i kada umro... Da li je po Vašem mišljenju Tito zaista bio taj “mali Joža“ iz Kumrovca ili je bio projekat velikih sila?

“Ma o Titu se zna sve, osim što niko ne zna kad je što mislio. Zvao se Josip Broz, rođen je u Kumrovcu, nije poznat tačan datum rođenja jer su knjige rođenih u to doba na siromašnoj periferiji carstva bile šlampavo vođene. A on je sam, majstor opsjene, podupirao mistifikacije oko svog datuma rođenja jer ga je to činilo još privlačnijim. Đilas je pronicljivo primijetio da se Tito trudio prikazati sebe, nenametljivo i inteligentno. Kao oruđe viših sila, instrument Proviđenja. Ne možete, ma kako velika sila bili, projektirati jedan takav avatar. To je nemoguće. Tito je od malih nogu bio silno ambiciozan i užasno narcisoidan. Dok je u Sisku 1909. izučavao zanat, pobjegao je sa operetnom trupom ’Vesele udovice’, i dva tjedna nastupao u Osijeku, sve dok ga žandari nisu pronašli i vratili u Sisak. Kasnije je opet nastupio u Kalmanovim ’Jesenjim manevrima’. U Njemačkoj je bio probni vozač u Dajmleru, vozio je ’mercedese’, kasnije je jednoj kobili u Kirgistanu, kod gazde Džaksanbajeva, dao ime Mercedes. U Beču je uzimao sate poduke iz plesa, u austrougarskoj vojsci bio je vicešampion u mačevanju. Uz bijelo odijelo, sve je to pridonijelo rastu mita, ali naša je idolatrija mit uzdigla do neviđenih razmjera. Sviranje klavira? Arsen Dedić kazao je kako je ’Tito znao to raditi’, kao, odlično je svirao klavir. Arsen se razumije u klavir, ali i mi se razumijemo u provjeru činjenica. Đilas kaže da je znao svirati nekoliko jednostavnijih partitura, plesao je valcer, starinski, solidno, ali nije bio Rudolf Nurejev, sigurno. Poliglot? Vladimir Velebit, kojemu je njemački bio maternji jezik, kaže da je Tito govorio njemački prosječno, raspolažući fondom od nekih 800 riječi, dovoljno za elementarno sporazumijevanje, ne za čitanje Hajdegera. Ali, Tito je puno čitao. Kad su ga 1953. Rusi opkolili sa 12 divizija na istočnim granicama, on je čitao Perl Bak, Žila Verna i Mopasana. Bio je vanserijski ambiciozan, uporan, hrabar kao lav i lukav kao lisica. Znao je on i izdati, na primjer svoje grčke partizane, ili Moskvu, kojoj je 1948. privremeno okrenuo leđa da bi otišao engleskoj kraljici, koja je do kraja života bila ushićena njime. Tito je bio dinamična, fleksibilna psihologija. U tom smislu jest bio projekt velikih sila, Rusa manje, Engleza više, ali i Amerikanaca, koji su, radi borbe sa Rusijom, imali formulu ’ne dajte Titu da potone’. Od Amerikanaca je izvukao oko 100 milijardi dolara bespovratne pomoći, između ostalog dobio je oko 400 tenkova ’Paton’, 400 tenkova ’Šerman’, oko 500 mlaznih aviona... Bio je majstor balansiranja, ekvilibrija, genij politike i možda prvi političar svijeta koji je od sebe napravio brend, bijelim odijelom, Pogledajte ga, izgleda kao Porfirio Rubiroza, latinoamerički plejboj. Mijenjao je odijela po četiri puta na dan, kvarcao se već od 1951, a nokte je manikirao još prije rata. Uzimao je i satove glume kod prvaka HNK Dubravka Dujšina.“

Autor ste i knjige o Mustafi Golubiću. Da li je on zaista trebalo da bude ono što je kasnije postao Josip Broz i da je zato “na vreme sklonjen“?

“Odgovor na to pitanje ne znam, ni ja, ni iko moj, da parafraziram Tijanića. Okolnosti Mujkine smrti nikad nisu do kraja, kako bi anglosaksonci rekli ’van razumne sumnje’ razriješene. On je bio nesumnjivo veliki kapacitet, heroj, ali također jako idoliziran ‒ nije bio sovjetski general, i nije kod Staljina ulazio gurajući nogom vrata. To su naše balkanske, poglavito srpske, bajke za odrasle.“

Kakav je po Vašem mišljenju Tito bio državnik za domaću upotrebu, a kakav kao diplomata, i da li je pokretom Nesvrstanih kupio Jugoslaviji mir, barem do svoje smrti?

“Bio je, kako bi Krleža rekao ’diktator koji je vladao demokratski’. Ako pogledamo tehnologiju njegova obračuna sa Rankovićem, vidimo da su pripreme trajale bar godinu dana, a svemoćni šef tajne službe jedini nije znao da mu rade o glavi. Nije smijenio Rankovića sve dok nije osigurao jakog nasljednika iz Srbije. Našao ga je u Koči Popoviću. Tito je morao balansirati između Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Kosova, između Rusa i Amerikanaca, i činio je to briljantno sve do svoje smrti, a njegov je kult održavao ravnotežu heterogenih kultura i civilizacija još bar pet, šest godina. Titov pogreb bio je najveći u povijesti, što je ključna potvrda što je svijet mislio o njegovoj politici. Desetljeće kasnije, njegova se ’nuklearna trijada’ ‒ Jugoslavija, samoupravljanje i nesvrstanost ‒ raspala, ali on to nije dočekao. Umro je kao pobjednik. On je i u ratu i u životu izgubio većinu svojih bitaka, ali je dobio sve svoje ratove. Umiranje je bila zadnja njegova pobjeda, na vrijeme je šmugnuo iz povijesti, ne dočekavši raspad svojih ideala.“

Seljančica, komunista, suvladarka ‒ Jovanka

Ovako je bilo

Ovako je bilo

Vesti 18.06.2024. 18:10

Seljančica, komunista, suvladarka ‒ Jovanka

Kakva je bila uloga Jovanke u Titovom životu i da li su Ranković, Krcun i Đilas zaista predstavljali opasnost po Titovu vlast?

“Tito je volio Jovanku, možda ne kao Davorjanku, usput, on je imao pet poznatih veza, ali ni jednu Hrvaticu, a ona mu je bila Amazonka, čuvarica tijela, duha i kulta. Nažalost, nije mu, zbog straha od atentata, dopustila da na vrijeme počne uzimati insulin, pa je umro nekoliko godina prije biološkog roka trajanja. Vjerovao je da će živjeti preko stotinu godina, još sa osamdeset i kojom je ubijao međede po bugojanskim šumama. Imao je neutaživu gad za životom, otud je crpio energiju, i iz pogleda u budućnost, taj nije imao ugrađene retrovizore. Nijedan od ove spomenute trojice nije bio opasan po njegovu vlast. Đilas i nakon devet godina robije pod Titom (tri pod kraljem) piše zaljubljiv portret Josipa Broza, kao da je Broz robijao pod Đilasom, a ne obrnuto. Ali Tito se plašio beogradske čaršije, a Jovanka mu je podgrijavala te strahove – ’Tito’, govorila je, ’tebe će Srbi ubiti.’ Eto, nisu, on je jedan od rijetkih srpskih vladara koji je umro u krevetu, obožavan.“

Da li je Tito Ustavom iz 1974. svesno išao na razbijanje Jugoslavije i Srbije i pripremao Kosovo za nezavisnost?

“Ustav iz 1974. bio je rezultat odnosa snaga u federaciji, Slovenije i Hrvatske, s Makedonijom i BiH, na jednoj, Srbije i Crne Gore na drugoj strani. Tito je budućnost Jugoslavije vidio vrlo realistično, dakle, vrlo mračno, ali nije imao snage da zaustavi tendencije rasipanja. Tito je bio uvjereni Jugoslaven, ali i marksist, komunist, dijalektičar, što će reći da sve teče, i da se treba prilagođavati.“

Kako komentarišete predlog gradonačelnika Beograda Aleksandra Šapića da se Tito izmesti iz Kuće cveća i premesti u Kumrovec? Mnogi sumnjaju da se Tito zaista nalazi u Kući cveća?

“Tito je stvorio tako veliku karijeru da srećem bezbroj ljudi, čak i doktora nauka, koji ne vjeruju da je Tito bio pravi Tito. Ako Šapić ima vlast da provede taj prijedlog u djelo, Hrvatska će ga, doduše ne svi, rado dočekati. Tito je konvertibilna valuta, on je brend, roba za svjetsko tržište.“

Da li se Tito sa ove vremenske distance može, barem za Srbe, posmatrati kao pozitivna ili negativna ličnost, ili je istina negde između?

“Ne znam.. Da nije bilo Tita, ne bi bilo ustanka i mnogo bi života u Srbiji bilo pošteđeno. Opet, pitanje je kako bi sve prošlo. Srpski su komunisti Kosovo nudili Albaniji, on ga nije dao. Kasnije ustroj federacije sa dvije autonomne pokrajne ključni je razlog srpske frustracije i kasnijih ratova, ali te dvije pokrajne sa svojim ovlastima više su rezultat Kardeljevih zamisli nego Titove ideje, no on ih jest podupirao jer se bojao srpske dominacije. Na kraju mislim da o Titu svako od nas ima istinu i ona je uvijek valjana. Ja sam pod njim imao sretno djetinjstvo i rado ga pamtim. Neka druga djeca nisu, i oni ga mrze. Svi smo u pravu, a objektivne istine tu nema. Nedvojbeno je opet da je tu zemlju činio neusporedivo moćnijom nego što bi inače bila. Džon Stjuart Mil kaže da se veliki dio političke moći sastoji od volje, a Tito je željezni dokaz te teze.“

Da li je po Vašem mišljenju Jugoslavija morala da se raspadne deceniju posle Titove smrti, a pogotovo da taj raspad bude uz krvavi građanski rat?

“Da nije bilo državnosti pokrajina, rat bi možda bio izbjegnut. Pa ni danas nema mržnje, barem između Srba i Hrvata, van političkih okvira. Aleksandra Prijović je u Zagrebu imala sto hiljada mladih gledalaca koji su oduševljeni njom i njenom muzikom. Dragana Mirković, Bajaga, manje, ali i oni pune dvorane. Probajmo zamisliti kada će pjevači iz Izraela nastupati u Gazi ili na Zapadnoj obali. Nikad! Odnos Srba i Hrvata je rivalstvo, ne mržnja, kaže moj prijatelj Dragan Kovačević. I ja mu dajem za pravo.“

Kako vidite sliku sveta danas? Ukrajina, Izrael, Tajvan... Da li svet srlja neminovno u Treći svetski rat?

“Svijet je mračno mjesto, ne kao tridesetih, ali malo je osunčanih proplanaka. Na djelu je sukob civilizacija. Na jednoj strani je judeokršćanski dio Zapada, na drugoj pravoslavne, muslimanske (uglavnom šiitske zemlje), Rusija, Bjelorusija, Kazahstan i Kina. Ili, globalni sjever protiv globalnog juga. Svijet će se podijeliti, pući kao jabuka. Nadam se, bez Trećeg svjetskog rata, koji bi mogao otpočeti na Bliskom istoku. Ono što me najviše užasava jeste činjenica da su se mediji pretvorili u oruđe propagande, kao moskovska ’Pravda’ nekad. Orvel nije ni sanjao koliko je bio u pravu. Prije se mislilo da piše o Istoku, ali bogami, sve što je rekao pogađa današnji zapadni mejnstrim.“

Milan Šarac o Titu, Olji Ivanjicki, Zoranu Radmiloviću, Šekularcu... SEĆANJA koja se ne zaboravljaju

INTERVJU

INTERVJU

Scena 19.06.2024. 18:25

Milan Šarac o Titu, Olji Ivanjicki, Zoranu Radmiloviću, Šekularcu... SEĆANJA koja se ne zaboravljaju