Vesti
31.10.2024. 18:05
Đoko Kesić

Portugalski general

General Raul Kunja: "Kosovo – nečuveno otimanje nezavisnosti"

1
Izvor: EPA / VALDRIN XHEMAJ

Portugalski general Raul Kunja u studiji o Kosovu i Metohiji beleži medijsku najavu NATO agresije na SR Jugoslaviju kao važan metod priprema za veliki zločin. On je pažljivo analizirao pisanje glavnih medija u SAD, Velikoj Britaniji, Nemačkoj i Francuskoj neposredno pre bombardovanja.

Sjedinjene Američke Države

Kada su se 1981. na Kosovu odigrale velike demonstracije Albanaca kao reakcija na ukidanje autonomije pokrajine, a koje su bile grubo ugušene, tada je postala naglašena spirala nasilja i, iako su američki Kongres i Vlada to smatrali unutrašnjim pitanjima Jugoslavije, to je na kraju privuklo njihovu pažnju.

U međuvremenu, sa dolaskom Bila Klintona na vlast, on je više usmerio američku politiku u humanitarnom pravcu ’socijalne pomoći’. Ipak, ova njegova orijentacija pretrpela je nekoliko neuspeha, kao na primer u Somaliji i u Sijera Leoneu, a kada je počelo rasparčavanje SFRJ, Klinton je tu video šansu da ponovo podstakne ’humanitarnu intervenciju’, a takođe da ’opere’ svoju reputaciju koju je ukaljalo pitanje gospođe Monike Levinski. Njegova državna sekretarka Medlin Olbrajt verovala je da jedino intervencija SAD može da spreči Evropu da ponovo oživi istorijsku tragediju, posle gotovo 60 godina od nacističkih zločina. Klintonova administracija počela je da podstiče odvajanje Slovenaca i Hrvata, bosanskih muslimana i Makedonaca od Jugoslavije kojom su dominirali Srbi...

Američka pozicija u odnosu na Kosovo u početku je odražavala tu istu orijentaciju. Kad se analizira spoljna politika SAD po pitanju Kosova i razvoja događaja koji su doveli do stvaranja države Kosovo, ispada veoma zanimljivo utvrditi kojom je brzinom ova ista politika promenila stav o Kosovu, koje je prestalo da bude ’unutrašnje pitanje SRJ’, kako bi postala međunarodno pitanje. Dana 19. juna 1998. održan je sastanak Saveta za nacionalnu bezbednost SAD da bi se odredilo kakva će biti politika po pitanju Kosova, kome su prisustvovali visoki zvaničnici od Samjuela Bergera, Medlin Olbrajt, do Džeka Konveja. Nakon dugog većanja sačinjen je spisak mera: Ponovo uspostaviti autonomiju Kosova unutar SRJ sa sopstvenom skupštinom sa zakonodavnom i izvršnom vlašću i proporcionalnim brojem predstavnika na saveznom nivou; Stvoriti veze između Kosova i Srbije posredstvom uzajamnih organizacija, koje bi se bavile ekonomijom i kulturnim pitanjima; Obezbediti garancije za manjine na Kosovu; Održati demokratske izbore na Kosovu i na saveznom nivou; Stvoriti mehanizme odbrane za Kosovo u slučaju da na saveznom nivou bude odlučeno da se predlože i sprovedu mere kojima bi se Kosovari suprotstavili; Dati međunarodne garancije SRJ da će se postepeno ukidati političke i ekonomske sankcije...

Svi prisutni založili su se da bi SAD zajedno sa Kontakt grupom i drugim saveznicima trebalo da predvode napore da ne dođe do neprijateljstava na terenu, da se dođe do političke odluke...

U slučaju nepoštovanja ovih odluka, Miloševiću bi usledile još teže sankcije, a za Albance na Kosovu neposlušnost bi značila da ne bi bilo više zaštite od srpske vojske i policije i prekid finansiranja UČK. Ako obe strane prihvate ove odluke, garantovalo bi im se prisustvo za stolom u međunarodnim pregovorima kako bi se odlučilo o sudbini Kosova...“

Usledili su farsa sastanci u Rambujeu i svi znamo kako se to završilo. „Posle bombardovanja Klinton i Madlen Olbrajt izjavili su da njihov cilj nije bio stvaranje nezavisnog Kosova, ali je takođe bilo jasno da je Kosovo prestalo da bude ’unutrašnje pitanje SRJ’.

I administracija Džordža Buša mlađeg držala se koncepta Klintonove politike po pitanju Kosova. Posle samoproglašenja nezavisnosti Kosova Buš je izjavio da su zaključivanjem tog procesa, koji je trajao devet godina, stvoreni uslovi za stvaranje mira i stabilnosti na Balkanu, što je bilo optimistično, ali daleko od realnosti... Uprkos raznim geopolitičkim tumačenjima, moje uverenje je da nije bilo kao i da sada nema velike američke strateške vizije koja je fokusirana na Kosovo. Odnosno da se nije došlo do sadašnje situacije kao dela velikog strateškog plana, o kome je ranije, krajem ’80-ih ili tokom ’90-ih, već bilo odlučeno.

Američka politika za Kosovo bila je polako određivana, najvećim delom posredstvom događaja koji su se desili... U stvari od poslednjeg svetskog rata SAD su manipulisale moći u celom svetu, pretvarale su se da deluju u korist svetskog dobra. Ovo je briljantna strategija, imala je prvenstveno uspeha za sopstveno blagostanje.

O medijima je dosta pisano. „Izuzev Turske, sve zemlje članice NATO-a koje su napale SRJ uživale su slobodu štampe. U tim zemljama ogromnu podršku medija imao je NATO u ratu na Kosovu. Interesantno, mediji su podržavali politiku vlada NATO zemalja. Zapravo u raspadu SFRJ ’90-ih ispadalo je da su vlade tih zemalja sledile stavove medija, pripremale su domaću javnost da prihvati rat. Tada, mnogi urednici i kolumnisti kritikovali su svoje vlade zbog njihove navodne uzdržanosti u otpočinjanju vojnih akcija. To je stvorilo i ’moralističku orijentaciju’ da je Kosovo mesto na kom se odigravao prvi čisto altruistički rat u istoriji, lišen geopolitičkih ciljeva ili ekonomskih interesa.

1
Izvor: EPA / ANJA NIEDRINGHAUS

U sukobu na Kosovu, iako se nominalno pojavilo nekoliko geopolitičkih kulturnih i interesnih opcija, postojale su značajne sličnosti u zapadnim medijima, što jasno ukazuje na to da ovi mediji mogu da se smatraju jedinstvenim i specifičnim elementom ovog sukoba. Sredstva javnog informisanja tada su odigrala značajnu ulogu; to je bio jedan od onih trenutaka u kome su ovi mediji imali moralnog uticaja na zapadne lidere i njihove države, i obrnuto, a to su albanski gerilci i želeli. Ovo je bio trenutak u kojem su ljudska prava i vrednosti isticani da bi se, kao što je bilo uobičajeno, vršio pritisak na međunarodne lidere da deluju. Kao posledica toga, ovi lideri počeli su da osuđuju napade srpskih snaga bezbednosti na nenaoružan albanski živalj, a intervencija NATO-a trebalo je da bude rezultat nastojanja da se spreči srpski genocid nad albanskim življem na Kosovu.

Ono što proishodi odatle jeste slika sveta u kome se savremeni ratovi i moderna sredstva javnog informisanja privlače. U ovom procesu, sredstva informisanja postala su sastavni deo ratova. Igrala su složenu ulogu u vođenju i nastavljanju ratova, a koja ne može da se ograniči na činjenicu da su mediji samo posmatrači događaja. Postali su učesnici, pa i katalizatori međunarodnih kriza. Glavni aspekt uključivanja sredstava informisanja u ratove jeste odnos koji se stvara između medijskog pokrića ratova i kriza i formulisanja spoljnih politika država...

Postoje i drugi efekti koje je proizvela medijska pokrivenost određenih događaja, a ti efekti mogu biti efekti podsticanja, blokiranja, propagande ili izazova. Efekat podsticanja, vršeći pritisak na javnost, dovodi do toga da donošenje odluke od strane vlade bude prilično brzo. I ako se nešto događa u nekoj zemlji koja je daleko od gledalaca, sredstva informisanja mogu da predstave određeno pitanje kao prioritetno, od ključnog značaja za ljudska prava, a to će dovesti do javnog pritiska na vladu, da vlada donosi odluke kako bi se prekinulo sa zverstvima i odgovorilo na nepravdu.

Kad se ispita pokrivenost od strane globalne organizacije televizijskih vesti CNN-a o NATO bombardovanju Jugoslavije od marta do juna 1999, može se argumentovati da je o akciji NATO-a koja je bila presedan (bio je to prvi sukob u kome se najmoćniji vojni savez na svetu umešao u unutrašnja pitanja jedne suverene države) izveštavao bez ikakvih kritika, CNN ju je predstavio kao humanitarnu intervenciju. Slike sa televizije imale su tendenciju da slede agendu vesti koje su stvarala vojna lica SAD... Rat je predstavljan kao humanitarna neminovnost, poslednji resurs koji je trebalo koristiti kada su sve diplomatske opcije bile iscrpljene. Pridajući veliki deo vremena u vestima vojnim komandantima SAD, portparolima NATO-a i uglavnom ’nezavisnim’ stručnjacima, CNN je pokušao da opravda bombardovanje. Iako su jugoslovenski i srpski lideri imali priliku da izlože svoje stanovište, vreme koje im je bilo namenjeno bilo je veoma ograničeno.

O ovim novinarskim rabotama napravljene su brojne studije, a jedna od njih bavila se analizom jezičkog tretmana bombardovanja na Kosovu: analizirani su ’L. A. tajms’, ’Njujork tajms’, ’Vašington post’, agencija AP, kablovski kanali ABC, CBS, CNN i MSNBC. U ovoj studiji identifikovane su četiri teme koje su zaokupljale pažnju novinara: (a) Srbi kao teroristi, (b) Srbi kao perverzni ljudi, (c) Milošević kao diktator i (d) izbeglice sa Kosova kao uplašene žrtve Miloševića i Srba.

U drugoj studiji o ponašanju američkih medija primećeno je da su izveštavanja o navodnim ’masakrima’ predstavljala polovinu medijske pokrivenosti, a dokazi koji su proisticali iz te studije pokazali su da su efekti delovanja sredstava javnog informisanja bili činioci koji su uticali na odluku NATO-a da se umeša u intervenciju na Kosovu...

1
Izvor: EPA / SASA DJORDJEVIC

Velika Britanija

U britanskoj štampi, politički konzervativni listovi kao što su ’Tajms’, ’Telegraf’, ’Ekspres’ i ’Dejli mejl’ izražavaju svoju tradicionalnu podršku britanskim oružanim snagama. Nasuprot njima, za liberalnije krilo u štampi, naročito za ’Gardijan’ i ’Independent’, za koje stav koji bi podržavao vojsku nije uobičajeni povratni odgovor, takozvana misija NATO-a bila je ta koja je zaokupljala njihovu maštu. Uz podršku sredstava javnog informisanja, Bler je stvorio privremeni ’nacionalni moralni cilj’ u vezi sa Kosovom.

I prigrlivši sugerisani diskurs borbe Dobra i Zla, mnogi novinari proslavljali su napad NATO-a kao pravedni rat za žrtve ugnjetavanja, uprošćavajući i iskrivljujući stvarnost ovog sukoba. Baš kao što su hrišćanski Krstaški ratovi iziskivali Nevernike, Blerov moralni krstaški rat iziskivao je društveno neprilagođene varvare koji su morali da budu naučeni šta je tolerancija, a ukoliko to bude potrebno i pomoću nasilja.

BBC je pripisao prioritet sukobu na Kosovu te je stoga medijska pokrivenost NATO bombardovanja bila najveća logistička operacija koju je BBC ikad radio. Kao primer vrste reportaža koje je pravio o bombardovanju Kosova, u BBC-jevim vestima ono je kvalifikovano kao ’glas anđela’. Kad se sve sabere, analiza praćenja ovih događaja u britanskim medijima pokazuje da njihovi novinari nikad nisu preispitivali ciljeve, opravdanje i motive NATO-a.“

Francuska

"Medijska pokrivenost krize na Kosovu od strane francuskih medija bila je nastavak krstaškog pohoda koji je već bio razvijen u Bosni, u čijim su ideološkim pretpostavkama isključivane nepoželjne činjenice i ogorčenje je ućutkalo preispitivanja. Vodeću ulogu u formiranju francuskog stava po pitanju jugoslovenskih sukoba nepobitno je igrao njihov najuticajniji list ’Le Monde’.

Budući da je on bio glavni izvor informacija za intelektualce koji su insistirali da budu njegovi čitaoci, upravo posredstvom članaka objavljenih u njemu, kao i posredstvom članaka druge štampe levog centra, kao što je ’Liberasion’ ili nedeljnik ’Le Nouvel Observateur’, skovan je doprinos francuskih intelektualaca i komentatora promovisanju ideologije ’humanitarne intervencije’, razvijajući na ovaj način stav javnog mnjenja“, piše general Raul Kunja.

Nemačka

Priča o Nemačkoj posle pada Berlinskog zida i njenog ujedinjenja je najkompleksnija od četiri ključne zemlje i agresije na SRJ.

"Nemačka je u odnosu na Balkan, uz sve ideološke razlike, sledila politiku nalik Trećem rajhu. Da bi to postigla, koristila je smicalicu pripisivanja drugima zločina iz prošlosti, a koji su pripisivani njoj, koristeći poznate tehnike propagande, razvila je medijsku kampanju optužbi protiv Srba i njihovog lidera Slobodana Miloševića, definišući ih kao odgovorne za sve što se dogodilo u Jugoslaviji. Nemačka je osećala da je kucnuo čas da se potvrdi kao velika sila, zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći i da u najkraćem mogućem vremenu počne da vrednuje tu moć u oblasti za koju je smatrala da se nalazi u okviru njenih ’interesa od velikog značaja’.

U tu svrhu, prvi korak morao bi da bude uništavanje SFRJ, koja je u to vreme bila konkurentska sila, baš kao i oduzimanje moći Srbiji, sa kojom je imala stare neraščišćene račune, poraze koje je pretrpela u oba svetska rata.

U fokusu ove kampanje bila je međunarodna rehabilitacija nedavno ujedinjene Nemačke. Vlada u Bonu zahtevala je novi legitimitet kako bi preuzela vodeću ulogu na međunarodnoj sceni i intervenisala u jugoslovenskim pitanjima na bazi antimilitarizma i ljudskih prava, u direktnoj suprotnosti sa diskreditovanim jezikom nemačkog ekspanzionizma iz prošlosti. Kako bi nemačka moć bila rehabilitovana bilo je potrebno dati moralnu dimenziju sukobu u Jugoslaviji i predstaviti ga ne kao građanski rat iz ekonomskih razloga, već kao etnički sukob i rat spoljne agresije. Nemačka je predvodila kampanju priznavanja Hrvatske i u tom procesu otpočela je demonizaciju Srba na Zapadu i srpskog predsednika Miloševića, koji su sad smatrani agresorima.

General Raul Kunja
Izvor: Ekspres/Marko Stevanović

Prve akcije počele su u Mastrihtu decembra 1991. tako što je Nemačka podstakla preostalih 11 članica Evropske ekonomske zajednice, koje su bila blagonaklone prema jedinstvu Jugoslavije, da priznaju nezavisnost Slovenije i Hrvatske. Ovaj stav garantovao je Nemačkoj da će joj te nove zemlje biti veoma zahvalne, omogućivši odmah da Nemačka bez ograničenja ima pristup Jadranskom moru...

Sledeći korak bio je kad je Nemačka odobrila učešće aviona ’tornado’ u bombardovanju Srba u Bosni. Kancelar Helmut Kol tvrdio je da, iako je bilo neophodno suzdržati se pred stradanjima koja su prouzrokovana stradanjima naroda Balkana u Drugom svetskom ratu, Nemačka nije mogla da pobegne od svoje odgovornosti i morala je da pribegne humanitarnoj intervenciji...

Godine 1999. ’Frankfurter algemajne cajtung’ otkrio je da Nemačka i druge zemlje ohrabruju UČK da izazove humanitarnu krizu, koja će biti upotrebljena kao opravdanje za intervenciju NATO-a. Ovaj list citirao je sledeći odlomak iz opšteg izveštaja sa sednice parlamenta NATO-a o krizi na Kosovu:

’Srpske represije smanjile su se tokom oktobra 1998. Sa svih strana bilo je nedovoljno mera da bi se zaustavila UČK, koja je uspela da prikupi donacije iz SAD i Zapadne Evrope ‒ a posebno iz Nemačke i Švajcarske – kao i da dobiju još regruta i da švercuje oružje preko albanske granice. Na osnovu toga, od početka decembra 1998. UČK je mogla da intenzivira svoje napade na srpske snage bezbednosti i civile.’

U skladu sa stavovima SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, Nemačka je otpočela pripreme za NATO intervenciju na Kosovu u martu 1999, a nemački ministar odbrane Rudolf Šarping objavio je da je na Kosovu u toku genocid na etničkoj osnovi, a nekoliko dana kasnije usledila je nova tvrdnja bez činjeničnih dokaza, kad je rekao da u blizini Prištine postoji koncentracioni logor u kome su profesori okupljeni i streljani pred učenicima, a u aprilu je tvrdio da su Srbi otkidali delove tela žrtvama i da njihovim odsečenim glavama igraju fudbal...

Reportaže u nemačkim medijima o ratu NATO-a na Kosovu nisu bile ništa bolje od onih u drugim zemljama Zapada. Ono čega su se ljudi kasnije sećali bilo je u velikoj meri jednostrano osuđivanje Srba. U najvećoj meri, mediji su ponavljali zvanične optužbe i čak su nudili sopstvene argumente i retorike kako bi opravdali vazdušne napade.

Nemački političari tvrdili su da NATO nije otpočinjao rat, već da je branio ljudska prava i pokušao da spreči genocid koji je Milošević planirao već duže vreme. Takve tvrdnje nisu samo bile ponavljane na nekritičan način, već su i aktivno promovisane od strane novinara koji su otvoreno bili simpatizeri jedne od strana učesnica u sukobu.

Jedino su ruski mediji bili koliko-toliko objektivniji, prvenstveno su se bavili analizom pisanja zapadnih medija o ratu na Kosovu...“

O islamskoj Bosni

On se potom vraća činjenicama da su NATO zemlje previdele neke neprijatne posledice koje su ostavile na Balkanu.

"Žalosno je što situacija na Balkanu nije uzimana ozbiljno od strane Bušove administracije, kao deo rata protiv terorizma, to jest protiv globalnog islamskog džihada. Umesto toga skrajnut je, budući da se radilo o odvojenim diplomatskim pitanjima kojima je diplomatija morala da se bavi. A Balkan je uvek bio shvatan kao ’Pandorina kutija’ puna verskih i političkih tenzija, makar od Berlinskog kongresa 1878. prenebregnuta je činjenica da je na Balkanu islam ostavio čvrste korene.

Uostalom, u svojoj novoj knjizi ’Islamski teror na Balkanu’ Šaul Šej skreće pažnju na Balkan kao na način širenja islamskog džihada u Evropi. Nakon propasti SFRJ Alija Izetbegović je posetio Teheran kako bi proširio i učvrstio odnose sa Iranom i nastavio sa ostvarenjem svoga cilja o islamskoj Bosni.

Ne treba zaboraviti da su Bin Laden i Zavahari posetili Bosnu i Albaniju gde su njihove organizacije počele da prave infrastrukturu... Godine 1995. 25 radikalnih islamskih organizacija sastalo se kako bi isplanirale džihadističku aktivnost na Balkanu. U njihovoj agendi bilo je i planiranje poboljšanja načina da se prodre u Evropu kako bi se Evropa pretvorila u ’svet u ratu’! uostalom, posle 11. septembra došlo je do pojačanog terora nad Srbima na Kosovu...

Sama istoriografija UČK tvrdi da su njeni gerilci obučavani najpre od oficira albanske vojske, a kasnije oficira NATO-a. Ipak, prva tvrdnja ne deluje verodostojno jer oni, osim što su imali veoma diskutabilnu tehničku potkovanost, imali su loše iskustvo po pitanju gerilskog rata, za koje nisu imali nikakvu pripremu niti prethodno znanje.

Zbog toga deluje nam najrealnije da su gerilci UČK u početku bili obučavani od strane džihadističkih boraca koji su vodili poreklo iz Čečenije i Avganistana... Senator Pet Roberts, predsednik Komisije za bezbednost Senata, tvrdio je da SAD imaju dokaze o povezanosti UČK sa Bin Ladenom u ovoj zemlji...

Isti izvori potvrdili su prisustvo četiri grupe džihadističkih boraca (iz Egipta, Saudijske Arabije, Alžira i Tunisa), na severu Albanije i učešće njihovih članova u sukobima na Kosovu, kao deo snaga UČK...“

General Kunja dalje piše da je Kosovo i Metohija bilo i tek sada je raj za strašnu mrežu kriminala, trgovine, korupcije povezane sa političkim rukovodstvima koja imaju baze u lokalnim klanovima.

"Mnogi stručnjaci za informisanje i političke analize slažu se da su bivše vođe UČK Hašim Tači i Ramuš Haradinaj stvorili snažne veze sa kriminalnim podzemljem. Izveštaji obaveštajnih službi raznih zemalja, uključujući i KFOR, kao i nedavni Martijev izveštaj za Savet Evrope tvrdili su da Tači i drugi članovi Vlade bili vođe kriminalnih mafija na Kosovu i da su bili i sad su umešani u veliki broj varvarskih činova, uključujući i šemu za prodaju ljudskih organa... Nedostatak jasne vlasti i spora konsolidacija UNMIK-a omogućili su da su kriminalne aktivnosti, koje su ukorenjene u svakoj opštini, dobile strogu podelu. Zapadna oblast Dukađin, koju kontrolišu grupe povezane sa Haradinajem, bila je centar šverca goriva i cigareta. Oblast Drenica pala je pod vlast Tačijevih saveznika, postavši mesto nasilja između raznih struja i naroda. Oblast oko Gnjilana, na istoku, ostala je pod kontrolom komandanta UČK Šabana Šalje, bliskog Tačijevog saveznika, gde je bila tačka na kojoj heroin ulazi na Kosovo.

Jedno moguće tumačenje ove povezanosti između kriminala i vođa lokalne gerile jeste da se među njima stvorila trajna karika kako bi pokušali da izvuku najveću moguću korist, što i danas opstaje u trenutnoj političkoj aktivnosti na Kosovu. Jedan izveštaj koji je dospeo u javnost, izradila ga je nemačka obaveštajna služba 2005. godine, tvrdi da postoje ’tesne veze između politike, ekonomije i kriminalnih struktura koje operišu na međunarodnom nivou na Kosovu’ i da organizovani kriminal u regionu i dalje predstavlja ’opasnost visokog rizika za Evropu’. S druge strane, EULEKS je odlučio da je borba protiv organizovanog kriminala jedan od njegovih najvažnijih prioriteta... Retorička revnost u borbi protiv organizovanog kriminala na Kosovu je u otvorenoj suprotnosti sa navodnom ambivalentnošću unutrašnje političke klase. Potvrđujući to, izveštaj Evropske komisije o napretku iz 2010. tvrdio je nedvosmislenim terminom da ’političko mešanje predstavlja prepreke za efikasnu borbu protiv organizovanog kriminala’“, piše general Raul Kunja.

Komentari
Dodaj komentar
Close
Vremenska prognoza
clear sky
-2°C
19.02.2025.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve