Intervju
Milan Bogojević : "Princ Đorđe je želeo da predvodi partizane"
Princ Đorđe Karađorđević spada u jednu od najinteresantnijih i najkontroverznijih istorijskih ličnosti Srbije u 20. veku. Nesuđeni srpski kralj, nesrećni princ i jedini pripadnik dinastije Karađorđević koji je slobodno i do kraja života živeo u komunističkoj Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, do danas je ostao svojevrsni mit koji su mnogi tumačili na različite načine.
Publicista Milan Bogojević u knjizi "Princ nesreće" u izdanju „Prometeja“ daje detaljan pogled na život i delo Đorđa Karađorđevića i u intervjuu za nedeljnik "Ekspres" govori o malo poznatim detaljima iz biografije starijeg sina kralja Petra.
Otkuda princ Đorđe Karađorđević kao tema Vaše knjige, šta Vas je privuklo ovom kontroverznom liku naše novije istorije?
"Princ Đorđe je predmet mog interesovanja više od jedne decenije, a pisanje knjige započeo sam pre više od pet godina. Knjiga je nastajala dugo jer sam dugo i tragao za dokumentacijom kojom bih potvrdio svoja saznanja i izašao pred javnost sa čvrstim dokazima, a ne sa argumentima koji bi se svodili na ’rekla-kazala’. Zašto princ Đorđe? Zato što je to zasigurno jedna od najkontroverznijih ličnosti naše istorije s početka dvadesetog veka. Ne možemo reći da je rođen kao prestolonaslednik jer je u trenutku njegovog rođenja dinastija bila prognana, ali mu je sudbina kasnije namenila tu ulogu i mogućnost da jednog dana sedne na srpski tron. Umesto toga, završio je u paviljonu specijalne psihijatrijske ustanove Gornja Toponica. Danas, kada govorimo o njemu, suočavamo se sa gotovo nespojivim dilemama unutar jedne ličnosti. Recimo, da li je princ Đorđe bio ludak ili intelektualac, monarhista ili republikanac, zavodnik ili homoseksualac, asketa ili hedonista? Upravo na sva ta pitanja i dileme moja nova knjiga ’Princ nesreće’ donosi odgovore", kaže Milan Bogojević, novinar i publicista, na početku razgovora za "Ekspres".
Često se mogu čuti mišljenja da Đorđe nije bio ni lud ni neodgovoran i da je zapravo nasilno sprečen da sedne na srpski presto. Kakva su Vaša saznanja o tome?
"Kao što sam u odgovoru na prethodno pitanje naveo, mnogo toga se danas može čuti o princu Đorđu. Što se tiče same neodgovornosti, tu nema nikakve dileme i nikada je nije ni bilo. Princ Đorđe je od svog povratka u Srbiju 1903. godine počeo da se ponaša na način koji je uvek karakterisan kao ’neodgovorno ponašanje’. Verujem da razlog za to leži u činjenici da su na početku njegovo čudno ponašanje svi pripisivali mladosti – ludosti, a kada je mladost prošla, ostala je samo ludost. Što se tiče konkretnog pitanja da li je princ Đorđe bio lud, u knjizi postoje dokazi da je on prvi put pregledan 1910. godine, pa 1912. godine, zatim 1922. godine i na kraju 1925. godine. Svaki put je naloženo lečenje. Zašto se čekalo do 1925. godine, postoji racionalno objašnjenje, ali bi bilo predugo obrazlagati u jednom intervjuu. Treba ostaviti nešto i za čitaoce koji odluče da pročitaju knjigu. Princ Đorđe svojim ponašanjem nikome nije odgovarao ni kao princ, a kamoli kao kralj Srbije. Nije odgovarao stranim silama, podjednako Austrougarskoj kao i Rusiji, nije odgovarao političkim partijama, posebno radikalima i Nikoli Pašiću. On nije odgovarao zaverenicima, a na kraju ni porodici Karađorđević. Kada se dogodio strašan događaj u kojem je princ Đorđe ubio svog posilnog Stevana Kolakovića, to je bio odličan povod da se izvrši jedna vrsta pritiska i navede ga na odricanje od prestola. Sa druge strane, princu Đorđu nikada nije suđeno za ubistvo, koje je bez ikakve dileme počinio i koje je priznao, ali je o tome ostavio pisani trag pred smrt i sam Kolaković. Ova činjenica govori da je to bio samo povod, a da su razlozi bili dublji."
U kakvom je odnosu Đorđe bio sa ocem kraljem Petrom, u kakvom sa bratom Aleksandrom, a u kakvom sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom?
"Odnosi unutar porodice Karađorđević bili su prepuni trzavica. Iako je naslov moje knjige ’Princ nesreće’, slobodno se može reći da je porodica Karađorđević bila duboko nesrećna porodica. Prinčevi Đorđe i Aleksandar rano ostaju bez majke i odlaze sa strogim ocem u Ženevu na osnovno školovanje, a zatim u Rusiju na dalje školovanje. Vraćaju se u Srbiju posle Majskog prevrata, gde mnogi smatraju da su im dužnici i sada traže nešto zauzvrat. Državni problemi počinju da se nižu jedan za drugim. Određene države odmah prekidaju odnose sa Srbijom zbog ubistva kraljevskog para Obrenović, tražeći odgovornost onih koji su tražili privilegije od kralja Petra. Zatim dolazi ’Carinski rat’, pa aneksija Bosne i Hercegovine, abdikacija princa Đorđa, i sve do ratova od 1912. do 1918. godine. U takvim uslovima, kralj Petar nije mogao dovoljno da se posveti sinovima. Nedostajala je ženska ruka na dvoru koja bi amortizovala te trzavice koje su kasnije prerastale u česte žestoke rasprave i svađe. Odnos princa Đorđa i Dragutina Dimitrijevića Apisa bio je u početku dobar, ali vrlo brzo dolazi do pogoršanja odnosa i on ostaje narušen do samog kraja, odnosno do Solunskog procesa. U svojim memoarima, princ Đorđe navodi da je, nakon što je čuo za presudu crnorukcima, otišao u Solun da se suprotstavi toj odluci, ali regent Aleksandar nije želeo ni da čuje za pomilovanje. Ovaj momenat jedan je od mnogih u memoarima princa Đorđa koji je sumnjiv i koji nije bilo moguće potvrditi. Sumnjiv je i momenat da on dolazi iz Pariza i navodno se odmah posle tog razgovora vraća nazad u glavni grad Francuske. Prvo, taj put nije baš tako lak ni brz. Čudno je da princ Đorđe nije želeo da vidi nikoga od svojih prijatelja oficira u Solunu. U stvari, na taj način pisci memoara ’Istina o mom životu’ opravdali su zašto nije bilo svedoka njegovog boravka u Solunu, pa ni razgovora sa regentom Aleksandrom. Naravno, ni štampa nije stigla da napiše kratak članak o njegovom boravku u Solunu, kao što je to bila praksa tog vremena."
Da li je Đorđe zaista bio član tajnog ezoterijskog društva "Tula"?
"Tokom svog istraživanja nisam pronašao vezu princa Đorđa sa bilo kojim tajnim društvom. Mada, to nije bio glavni fokus mog istraživanja, koje je imalo za cilj da na svetlost dana donese pravu, ogoljenu ličnost princa Đorđa, a ne onu kakvom ga i danas predstavljaju."
Kako je i na koji način Đorđe održavao veze sa komunistima pre početka nemačke okupacije?
"Princ Đorđe stupa u kontakt sa komunistima za vreme okupacije, negde početkom 1943. godine, preko svog sekretara Milorada Panića Surepa. Komunisti su mu tada ponudili da stane na čelo partizanskog odreda u Bosni. Princ Đorđe zatražio je vreme da razmisli, a kada je doneo pozitivnu odluku, komunisti su promenili svoju ponudu iz nepoznatih razloga. Milorad Panić Surep je kasnije u razmeni pisama sa Aleksandrom Rankovićem tvrdio da je u kući princa Đorđa u Lackovićevoj ulici skrivao komunistički propagandni materijal. Panić je dalje tvrdio da je princ Đorđe prenosio taj komunistički materijal jer je imao specijalne dozvole za kretanje i da je dve do tri godine svakog meseca preko njega slao Narodnooslobodilačkom pokretu 5000–10.000 dinara. Takođe, navodi da je princ Đorđe otvoreno govorio protiv kralja Petra, Draže Mihailovića i četnika, te da je odbio svaku saradnju sa Nedićem i Nemcima. Ova pisma nalaze se u knjizi i predstavljaju dragocena svedočanstva o odnosu princa Đorđa i komunista. Iz njih se vidi kako je princ Đorđe kasnije bio privilegovan, koliko je novca dobijao od komunista i drugi detalji njihovog odnosa."
U kakvim je odnosima bio princ Đorđe sa Titom?
"Princ Đorđe i Josip Broz Tito se nikada nisu sreli, tako da nisu imali nikakvih odnosa."
Da li je u svojim memoarima „Istina o mom životu“ Đorđe Karađorđević prećutao neke stvari?
"Memoare ’Istina o mom životu’ nije pisao princ Đorđe Karađorđević, što odgovorno tvrdim na osnovu svog istraživanja, detaljno iznetog u knjizi. Mnoga mesta u tim memoarima su sporna, prećutana ili lažno predstavljena. Cilj ovih memoara bio je da se diskredituje kralj Aleksandar Prvi Karađorđević koga su se komunisti više plašili mrtvog nego svih živih Karađorđevića zajedno. I u velikoj meri su u tome uspeli. Često se danas navodi da je ta knjiga bila zabranjena nakon objavljivanja, što je apsolutna laž. To je knjiga koja je imala možda najbolji marketing u istoriji Jugoslavije. Feljton od delova iz knjige objavljivan je u ’Politici’ u čak devedeset nastavaka. Očigledno su vlasti želele da što više ljudi pročita tu knjigu. A ko je glavni pisac knjige? Neka i taj detalj ostane za one koji budu čitali knjigu ’Princ nesreće’."
Da li se Đorđe Karađorđević može smatrati žrtvom ili herojem? Kako ga Vi vidite?
"Princ Đorđe bio je duboko nesrećan čovek, i tako ga ja vidim. Gotovo ceo njegov život bio je prepun nesreće i sivila. Pojedini momenti i prepiske sa Mikom Alasom činili su ga na trenutke srećnim čovekom, ali bi se vrlo brzo vraćao u svoj svet tuge. Kasnije konstrukcije koje je stvarao u svojoj glavi, manije gonjenja, strah od trovanja i atentata pretvorili su ga u senku od čoveka. Često ćete čuti konstatacije poput: ’Brat ga je oterao u ludnicu’ i ’Kako to da posle 1941. nije više bio lud?’ Istina je sledeća: kralj Aleksandar, a pre njega kralj Petar, činili su sve da ga zadrže na slobodi i spreče njegov odlazak u ludnicu. Kralj Aleksandar se od 1922. godine žestoko sukobljavao sa Nikolom Pašićem i članovima vlade po pitanju hospitalizacije i lečenja princa Đorđa. Čak su kralju Aleksandru prekinuli medeni mesec da bi došao na sastanak vlade po tom pitanju. Princ Đorđe je sebi konačno presudio svojom brošurom ’Iz mojih zapisa’, objavljenom 1925. godine, u kojoj je oštro napao vladu i kralja Aleksandra. Oni su štampani u 3000 primeraka i ilegalno rasturani po Beogradu i Srbiji. Vlast je plenila i uništavala te knjige. Gotovo ekskluzivno, ti zapisi se sada prvi put predstavljaju javnosti u mojoj knjizi. Koliko znam, postoji još samo jedan primerak u Narodnoj biblioteci u Beogradu. Što se tiče života nakon izlaska iz Gornje Toponice, bilo je ispada, ali godine su učinile svoje. Kao starac, mogao je da sarađuje sa komunistima, što je gotovo neshvatljivo ludo, da otvara sve prozore u autobusu, zimi šeta parkom bez kaputa ili prokocka penziju u istom danu kada je dobije. Nije više bio u snazi ni moći da čini veće skandale."
Planirate li da u narednom periodu još neku srpsku istorijsku ličnost predstavite javnosti poput princa Đorđa?
"Hvala na ovom pitanju. Predao sam ovih dana izdavaču rukopis i priloge za novu knjigu koja će se baviti ličnošću Radomira Rade Pašića, sina jednog od najdugovečnijih političara sa ovih prostora, Nikole Pašića. Knjiga će rasvetliti život ovog misterioznog čoveka, sve njegove afere i korupcionaške poslove. Rada Pašić je danas poznat po jednoj fotografiji i jednom tekstu koji se stalno reciklira. Verujem da će ova knjiga izazvati veliko interesovanje kod čitalaca i da će osvetliti još jednu istorijsku figuru iz senke. Njenu promociju očekujemo na Beogradskom sajmu knjiga."