Vesti
24.11.2021. 07:05
Nebojša Jevrić

Kolumna

Vesele dame u crnom opet jašu

MURAL, 17. 11. 2021.
Izvor: FOTO TANJUG / RADE PRELIC

Sto­le­ći­ma su že­ne u cr­nom sim­bol tu­ge. Cr­ni­na se no­si za naj­bli­žim. Že­ne u cr­ni­ni uvek su bi­le pred­met po­što­va­nja.

U plju­va­nju sve­ga što je tra­di­ci­ja, jed­na ne­vla­di­na or­ga­ni­za­ci­ja od­lu­či­la se za cr­ni­nu.

Broj­ča­no za­ne­mar­lji­va kao sku­pi­na, sve vre­me ra­ta or­ga­ni­zo­va­la je pr­o­te­ste i do­bi­ja­la ne­u­po­re­di­vo vi­še pu­bli­ci­te­ta ne­go što je za­slu­ži­va­la.

Ne­mam ni­šta pro­tiv ne­vla­di­nih or­ga­ni­za­ci­ja.

Za raz­li­ku od mno­gih ko­ji su iz­no­si­li no­vac iz ze­mlje, one su ga uno­si­le. Na­ro­či­to za vre­me ra­ta.

Ge­bels je, pred rat, u fran­cu­ske mi­rov­ne po­kre­te ulo­žio vi­še de­se­ti­na zlat­nih rajh mara­ka, što se Ne­mač­koj, pri­li­kom napa­da na Fran­cu­sku, mno­go­stru­ko is­pla­ti­lo.

Ali, šta se de­ša­va sa tim or­ga­ni­za­ci­ja­ma kad rat pro­đe?

Za­hva­ta ih očaj i bes­pa­ri­ca. Šta da ra­de mi­rov­ne or­ga­ni­za­ci­je i ka­kva je nji­ho­va ulo­ga u ze­mlji ko­ja sva­ko­dnev­no se­če ten­ko­ve? Ko­ja se od­re­kla voj­ne si­le. Ko­ja ot­pu­šta ofi­ci­re.

Po­la­ko pa­da pra­ši­na po nji­ma.

Pri­mo­ra­ne su da stva­ra­ju eks­ce­sne si­tu­a­ci­je, da bi skre­nu­le pa­žnju na se­be.

Tran­zi­ci­ju su pre­sko­či­le. Mo­gle su le­po da se tran­s­for­mi­šu u or­ga­ni­za­ci­ju za za­šti­tu sle­pih mi­še­va. Le­po bi sta­ja­li sle­pi mi­še­vi, na ra­me­nu tih be­o­grad­skih da­ma, bez­raz­lo­žno sek­su­al­no za­po­sta­vlja­nih.

Ili u dru­štvo za za­šti­tu na­pu­šte­nih ma­či­ća.

Ali ne, one su tu, jer za njih ov­de još ima po­sla.

Tre­ba da se ot­me Voj­vo­di­na, tre­ba da se uzme Ra­ška, da se Sr­bi­ja pre­tvo­ri u be­o­grad­ski pa­ša­luk. Tek ta­da, na­da­ju se one, po­red spo­me­nika Knja­zu, vlast no­vog po­ret­ka po­sta­vi­će spo­me­nik Že­ni u cr­nom. Ako, i za­slu­ži­le su pri­pad­ni­ce ovog ve­se­log dru­štva u cr­ni­ni.

Da se zna da ni­je usa­mljen. Da ov­de, me­đu Sr­bi­ma, ima pri­ja­te­lje ko­ji će mu uvek po­mo­ći.

I ako jed­nog dana Sr­bi­ja po­sta­ne be­o­grad­ski pa­ša­luk, vlast za­i­sta tre­ba pre­da­ti u ru­ke nje­go­voj ek­se­len­ci­ji, a ume­sto hare­ma po­nu­di­ti mu že­ne u cr­nom, što ar­la­u­ču nad srp­skom ne­sre­ćom. Ko­ji­ma je do­zvo­lje­no sve, u ime po­li­tič­ke korekt­no­sti.

Na­rav­no, ova pri­ča ne bi bi­la pot­pu­na ka­da ne bi­smo po­me­nu­li Žene u crnom, ne­vla­di­nu or­ga­ni­za­ci­ju.

Ona je lju­ta na Evro­pu.

Ka­kva je to Evro­pa ko­ja se usu­di­la da bez do­zvo­le, ko­ju bi pot­pi­sa­li ona i nje­ni Evro­pej­ci, na­sta­vi pre­go­vo­re sa Sr­bi­ma. Sr­be tre­ba ka­zni­ti i, ako je to iz­vo­dlji­vo, po­no­vo bom­bar­do­va­ti. Što je Na­tu vr­lo za­ču­di­lo. Za­ču­di­lo, joj.

A ta­man je po­mi­sli­la da mo­že sve.

Setite se kako je Na­ta­ša Kan­dić oslo­bo­đe­na op­tu­žbe što je oša­ma­ri­la ne­sret­ni­ka sa Ko­so­va, ko­ji se usu­dio da se po­ja­vi kao de­mon­strant na Tr­gu re­pu­bli­ke.

Oša­ma­ri­la je srp­skog se­lja­ka.

Taj ša­mar odjek­nuo je po ce­loj Sr­bi­ji. Bi­lo je to još jed­no od po­ni­že­nja ko­je smo mo­ra­li da pre­ži­vi­mo, ali šta će­mo.

Ka­ko spa­va taj su­di­ja? Ko­li­ki je nje­gov strah kad je oslo­bo­dio od­go­vor­no­sti da­mu sa ko­žnim bi­čem i cr­nim či­zma­ma, koja, kao eks­po­nent No­vog Po­ret­ka, lu­pa ša­mar srp­skom se­lja­ku, što je do­šao da se bo­ri za pra­vi­cu? Ni­su mu još re­kli da je sve pro­pa­lo. Da smo sve ra­to­ve iz­gu­bi­li. Da se da­mi ne pri­la­zi na­ro­gu­šen, već is­klju­či­vo sa bu­ke­tom uve­lih kosovskih bo­žu­ra.

Da­kle, te da­me, Že­ne u cr­nom, za­jed­no sa Na­ta­šom Kan­dić vre­đa­ju sve za­hva­lju­ju­ći ju­nač­koj te­le­vi­zij­skoj po­sta­vi. Ima­ju li ti lju­di kom­ši­luk, oče­ve, maj­ke, pri­ja­te­lje, ima­ju li ne­kog koga mo­ra­ju, s vre­me­na na vre­me, da po­gle­da­ju u oči? Sad su opet aktivne. Bacaju crnu farbu na murale sa likom Ratka Mladića. Te murale nije naručila država. Naručili su ih oni koji su sa generalom ratovali.

Bez ima­lo mi­lo­sti, za­pi­ša­va­ju ra­ne ne­sret­ni­ka ko­ji su po­stra­da­li, od Ka­ri­na, sr­pskog se­la na Ja­dran­skom mo­ru, do Pećke pa­tri­jar­ši­je.

Hr­vat­ski pe­snik sa cr­nim še­ši­rom, ne­sret­ni Am­bro­zi­je Ma­ro­še­vić, pe­vao je ne­kad, ko­tr­lja­ju­ći se Ska­dar­li­jom:

"Ar­baj­ted, ar­baj­ted, ze­mlja­ci,

za cr­ni, za kr­va­vi no­vac,

ar­baj­ted, ar­baj­ted, ze­mlja­ci,

osta­ću ja i Ja­se­no­vac.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Mural koji sigurno niko neće dirati (FOTO)
Piksi

Surdulica

20.11.2021. 21:08

Mural koji sigurno niko neće dirati (FOTO)

Mural posvećen selektoru fudbalske reprezentacije Srbije Draganu Stojkoviću Piksiju, na kojem se pored njega nalazi i lik legendarnog argentinskog fudbalera Dijega Armanda Maradone, svečano je predstavljen na stadionu Radnika u Surdulici.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
18°C
26.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve