INTERVJU ĐURO LUBARDA: Potraga za utopijom

U istoriji likovnosti ostaće upamćena trojica sa prezimenom Lubarda. Petar, čudotvorac, neprevaziđeni majstor koji je odavno zaslužio mesto u svetskoj istoriji umetnosti. Dragan, slavni crtač i profesor večernjeg akta čija su predavanja posećivali i oni koji su odavno diplomirali. Strašonja Strašni, kako ga je zvala moja ćerka kad sam dolazio kod njega. I tihi čovek iz Goražda, sada stanovnik Toronta, prognanik iz tamnog vilajeta Đuro Lubarda, sa čijim sam se slikama prvi put sreo u Kanadi. Dok sedimo u njegovom hercegnovskom ateljeu gde provodi sad već jesenje dane, počinje priča.

Vaše slike su vizija onog što možemo nazvati unutrašnjim pejzažom koji se staložio u prostorima duše. 

"Nisam siguran za pravi naziv, ali sam uvjeren da je pejzaž u kojem je utemeljena utopija vječnog postojanja gdje ljudi treba da uživaju, a ne da ga svjesno podređuju svojim prohtjevima. Na neki način oslobađam pejzaž od oštrih kontura dok providni slojevi čiste boje stvaraju atmosferu iskričavih, svjetlosnih tragova. U mojim slikama pejzaž je iskorišten u kreiranju svijeta mašte u koji svako ulazi na vlastiti način. Nenarušeni prisustvom čovjeka, prizori ukazuju na srećnija vremena kada je netaknuta priroda nadmoćno vladala. Nastojim da moji predjeli takođe naglase novu svjetlost u kojoj će čovjek i priroda ponovo biti u harmoniji."

U srpskoj likovnoj umetnosti prvo se pojavio Petar Lubarda, pa Dragan Lubarda i sada se likovni svet susreće sa trećim, Đurom Lubardom. Koliko je teško nositi prezime Lubarda, toliko slavno u srpskoj umetnosti?  

"Pa i nije, jer Lubarde su sa ponosom bili barjaktari pa po samom opredeljenju na ponos odlučiti se za slikarstvo i nije bilo teško. Da se razumijemo, moje odrastanje je bilo vezano za Petra, ali i njegove prijatelje, tako da u ranom djetinjstvu sreo sam se i sa Čelebonovićem, sa čika Mikom i sa Cucom i sa Danicom Antić i sa Peđom i drugim umjetnicima i književnicima. Na sve je to imao uticaj Obilićev venac 24 i naravno blizina ’Mažestika’, a kasnije Klub književnika u Francuskoj ulici.

Povezane vesti - INTERVJU MARIJANA ORO: Gledati sa one strane ogledala

Dalje moje življenje i odrastanje vezano je za Goražde, grad na prelijepoj rijeci Drini sa neobičnim okruženjem, čija istorija ima bogatu prošlost, a posebno iz vremena Herceg Stefana Vukčića Kosače, koji mi je uvijek bio neka inspiracija. Drinski biseri su nezaobilazni i neizbrisivi iz sjećanja. Harmonija ljudi i želja za lijepim i bezbrižnim životom bila je prisutna, a kulturni milje se u kontinuitetu nastavljao i nadograđivao preko riječi Isaka Samokovlije, Izeta, Vinke, slika Košceskog, Opica, Lala, Jovana, muzike Avda Smajlovića, Rada Jovanovića, Drineksa i drugih poklonika kulturnog miljea. Imao sam tu radost da se na studijama u Sarajevu susrećem sa profesorima koji su zajedno sa Petrom usavršavali svoja likovna iskustva u Parizu, prof. Hakija Kulenović i prof. Ljubica Mladenović, i na mene ostavili neizbrisiva sjećanja.

Nešto kasnije i u Beogradu prof. Lazar Trifunović sa kojim sam obišao zdanja Hranića i Herceg Stefana Vukčića Kosače, što je na mene ostavilo dugoročan trag interesovanja."

O Vama su pisali mnogi poznati likovni kritičari, pesnici, akademici, autoriteti. 

"Imao sam tu sreću, radost i ponos da sam još u svojoj ranoj mladosti imao kontakte sa umjetnicima svih profila kroz razne likovne klubove, likovne susrete, likovne izložbe, simpozijume, a samim tim i vrlo ozbiljne organizacije koje su se bavile likovnom, dramskom, muzičkom i književnom umjetnošću. To je bilo veliko iskustvo kroz koje sam sazrijevao i ušao u svijet likovne umjetnosti. Nije bilo lako iz jedne male sredine sve to ostvariti iz prostog razloga što je udaljenost od centara imala neumoljive posledice kontinuiteta.

Mogu pomenuti, zahvaljujući MRZ Pljevlja i Centru ’Sutjeska’, kasnije i likovnom klubu u Goraždu, prevazilazili smo tu moć centara i odabranih umjetnika."

Koliko su bile teške životne okolnosti koje su Vas ostavile donekle po strani od najznačajnijih tokova našeg savremenog slikarstva?

"Jednostavno to sam apostrofirao moćnim centrima. Udaljenost od njih i njihovog uticaja nas je sve donekle osiromašila, zapostavila pa čak neke nije ni evidentirala, ali pojedinci koji su prolazili istu školu su ponekad tražili mogućnost da to ostvare u inostranim centrima i u tome su neki bili veoma uspješni u šta sam se i sam uvjerio. Ali učešća i organizovanja likovnih susreta i simpozijuma bili su za mene veliko iskustvo i izazov za dalji rad i afirmaciju, kako kolektivnog tako i individualnog.

Povezane vesti - INTERVJU MARINA VODENIČAR: Umetnost će propasti ako bude bila samo odraz društva

Moj ozbiljan početak je bio karavan slikara MRZ daleke 1973. godine pa Mileševski likovni susret, pa Studenica, pa Mladost Sutjeske, pa susret u Vujnu, Goraždanski likovni susret, pa dolazi internacionalna Novljanska likovna kolonija. Sa bratstvom manastira Krka u Višegradu postajem i prvi umjetnički rukovodilac, IAC 1998. je bio projekat afirmacije kanadskih umjetnika u evropskim i našim sredinama da bi mi se ostvario i san MLS ’Krš u Lubardinom pejzažu’ 2018. u Crnoj Gori. Vrlo sam sretan i zadovoljan što su mi ova iskustva pomogla da ostvarim neke nove vizije, uz dužno poštovanje valorizacije likovnih vrijednosti organizacija i pojedinaca, koji su se bavili ili se bave uopšte umjetnošću."

Rat Vas je iščupao iz rodnog Goražda, sa obale hladne Drine, i odvukao u daleku Kanadu, u predele dotad nepoznate. 

"Takva je sudbina nas koji živimo na Balkanu. Svi smo gubitnici. Pred početak rata sam imao uspješnu izložbu i aukciju slika u Sarajevu. Bio sam ubijeđen da će naš pokret zaustaviti rat, ali sam se prevario, tako da sam po gubljenju cjelokupne imovine u Goraždu, iz Sarajeva, preko Beograda, došao sa porodicom - majkom Danicom, sinom Markom i suprugom Gordanom u Herceg Novi i nešto kasnije u Kanadu.

Žao mi je što je veliki dio arhivske i muzeološke zbirke zauvijek nestao, a mogao je djelimično značajno poslužiti izučavanju istorije s obzirom na to da mi je majka Goraždanka, rođena Stojanović."

Retko se danas sreću slikari koji tako vešto misao interpretiraju bojom.  

"To se nosi u genima, a dalji postupak je u neiscrpnom radu i dugogodišnjem radu na izučavanju fenomena boje koja se sinhronizovano i na intuitivan način ukomponuje u konstrukciju slike u kojoj je pejzaž uvijek dominantan. Samo okruženje je inspirativan čin, a dalji postupak je istraživački gdje je pejzaž djelimično prepoznatljiv ili je potpuno imaginaran. Vrlo sam sretan što sam svojim likovnim ostvarenjima bio prisutan i zastupljen na mnogobrojnim samostalnim izložbama, kako u zemlji tako i u inostranstvu, naravno sa manje ili više uspjeha."

Član ste Upravnog odbora zadužbine Petra Lubarde, Vašeg strica. 

"Ukratko, moja tetka Vera Lubarda Dorner, njena ćerka Đina Dorner Lazar i moja malenkost formirali smo Fond ’Petar Lubarda’ u Beogradu sa prijateljima i poštovaocima djela Petra Lubarde. Ideja je bila da obilježimo 100 godina Lubarde.“

Povezane vesti - Knjižar onog vremena

U Vašim slikama krajolik je iskorišćen u kreiranju sveta mašte, u koji svako ulazi na vlastiti način. 

"Ima u Vašem pitanju i istine i intrige. Moj poslednji projekat je vezan za vajanje svjetlosti, bolje rečeno, to je projekat za moju izložbu u Pragu, u Republici Češkoj, novembra mjeseca 2010. Gospodnje godine. Pisac i pjesnik Ranko Radović je autor pjesme i knjige ’Vajanje svjetlosti’ koju je posvetio meni i time izazvao moje interesovanje da njegov tekst bude sinhronizovana ilustracija i inspiracija rađanja svjetlosti. Složio sam svoj pejzaž u njegove riječi i poruke koje se nižu u briljantnim stihovima. Posao nije bio lak, ali je bio izazovan.

U stvari, to je bila neka zadaća koja se morala dobro uraditi i sročiti pisanu riječ i stopiti je u harmonično vizuelnu bogatu kolorističku sliku u seriji od 22 slike urađene u akriliku formata 50 x 60 cm. Nadam se da sam kroz ovaj projekat zaokružio svoj životni san i stavio tačku do sljedećeg izazova."