INTERVJU OGNJEN AVLIJAŠ: Traži se slučajni čitalac

INTERVJU OGNJEN AVLIJAŠ: Traži se slučajni čitalac

Ognjen Avlijaš


Likovi iz romana Ognjena Avlijaša davno već ne promiču ovdašnjim ulicama. Njihove kaldrme verovatno su preteče nekih bulevara. Zajednička im je samo potreba pisca da ih objedini u nekoj kosmičkoj istini o poštenju, ljubavi, magiji ljudskog života koja nikad nije predvidiva, ali je uvek vredna zapisa.

Od Sarajeva, preko Кragujevca, Beograda, Vršca do Bijeljine, gde se zapravo Ognjen Avlijaš pronašao kao pisac?

„Moram Vam priznati da ste me, šahovskim riječnikom, na otvaranju ovog razgovora prijatno iznenadili, razoružali i nasmijali. Živimo vrijeme instant kesica. Instant su nam poznanstva, instant su nam razgovori, instant su nam ispovijesti, nažalost, sve češće i prijateljstva i ljubavi. Površno je podrazumjevajuće, bilo kakva priprema za razgovor neočekivana, svi smo navikli da lebdimo oko opštih mjesta. Vaše pitanje više govori zapravo o Vama nego o meni, govori o tome da ste se potrudili oko pripreme za razgovor sa sagovornikom, što na određeni način u startu obavezuje i sagovornika kako bi uzvratio istom mjerom. U tom smislu, odgovor na Vaše pitanje bi bio drugojačiji, bez geografske odrednice, odgovor bi bio da se Ognjen Avlijaš još nije pronašao kao pisac, da se traži, da za sada uživa u tom traženju, a da su gradovi koje ste nabrojali, a to je grad rođenja, grad studiranja, grad obožavanja, grad jednog iskrenog prijateljstva i na koncu grad u kojem sam blagosloven djecom, svaki na svoj način pomogli u tom traženju i istraživanju sebe.“

Vi niste prvi advokat u književnosti, ali to je uvek intrigantan spoj ove profesije i umetnosti, ko kome više pomaže – advokat piscu ili pisac advokatu? I kako je njih spojio „Šetač u stroju“?

„Advokat i pisac su na samom početku ugovorili trajan sporazum, zaključili pakt, postigli kompromis da jedan drugom ne smetaju. Teme o kojima sam pisao u prethodna dva romana, a oni su, po svojoj formi, pismu na kojem su pisani, istorijskom trenutku koji obrađuju, čak i po izgovoru srpskog jezika na kojem su izneseni – potpuno različiti, nemaju nikakve dodirne tačke sa mojom profesijom – sa poslom advokata. Moglo bi se reći da advokat povremeno bježi u književnost, dok pisac renta advokatovo slobodno vrijeme, na obostrano zadovoljstvo. Nikad se ne možemo zakleti ni u šta, jer život takve zakletve vrlo često demantuje, ali sam gotovo siguran da u romanima za koje se nadam da me tek čekaju, kao temu neću uzimati pravosuđe. Nemojte me pogrešno razumjeti, moje kolege koje pišu svoje romane na te teme, vrlo zanimljive romane, vjerovatno imaju potrebu da prosječnom čitaocu dočaraju taj naš svijet. Ja takvu potrebu do sada nisam osjetio. Pomalo bi mi bilo i u suprotnosti sa vrijednostima na kojima temeljim svoje lično shvatanje advokature.“

Povezane vestiINTERVJU METI KAMBERI: Zapis sa kaldrme

Za koju generaciju pišete? Onu koja je stasavala uz knjige ili onu koja je sazrela ignorišući knjige?

„Odlično pitanje. Ako pogledamo uobičajene tiraže romana koji se štampaju na našem tržištu, sem par zvučnih imena, koja po pravilu štampaju i prodaju svoje romane u velikom broju primjeraka, a koje već po navici zaobilaze čak i uži izbori na našim renomiranim književnim konkursima i nagradama, pisanje i izdavanje romana čini se uzaludnim, Sizifov posao, na ovim prostorima. Postavlja se pitanje – zbog čega se uopšte nastavlja sa pisanjem ako je krug čitalaca sve uži, pa ćemo vrlo brzo, ako se ovaj trend nastavi, doći u situaciju da se pisac bori za svakog čitaoca. Bilo bi pretenciozno, pa ako hoćete i na granici ne samo dobrog ukusa već i bezobrazluka ako bih davao odgovor u ime svih nas koji pišemo. Daću odgovor samo u svoje ime. Ja pišem zbog sebe i radi sebe.

Sam taj čin stvaranja nečeg novog, igranja sa riječima, likovima, iznošenje svog karaktera kroz njihove karaktere, prenošenje kroz njih svojih stavova, ubjeđenja i misli, beskrajno me zabavlja. Mislim da tu leži i odgovor na Vaše pitanje. Ako se pisac tako postavi, on izbjegava zamku pisanja radi tuđih očekivanja. Pišemo za slučajnog čitaoca. Naravno, ono što sam primjetio nakon izdavanja drugog romana jeste to da sam na neki način uspio da sačuvam našu zajedničku magiju, koja me vezala sa čitaocima mog prvog romana. Napravili smo jedno malo zavjereničko društvo i veoma mi prija kada do mene dođe informacija da imam čitaoca povratnika.“

Кnjigu „Šetač u stroju“ počeli ste da pišete od rečenice koju ste objavili kao status na FB, da li pripadate ljudima kojima su društvene mreže u vrhu prioritetnih izbora kada govorimo o komunikaciji?

„Jeste, tačno je, uvodna rečenica prvog romana je zapravo jedan od statusa na Fejsbuku. Nekako je bilo, hajde da ga razradimo, i onda je to igranje sa tom rečenicom na kraju pobjeglo u roman. U međuvremenu, ja sam sa Fejsbuka kao platforme pobjegao na Tviter, jer mi je ta društvena mreža, naročito u periodu kada je tvit bio uslovljen i ograničen manjim brojem karaktera, više odgovarala mom senzibilitetu. Osim toga, Tviter je zamišljen kao mreža koja ne trpi autoritete, na kratku formu vaših misli može odgovoriti svako, vrlo često grubo, katkad i nepristojno, ipak to je jedna mentalna gimnastika koja prija.

S tim u vezi, logično se nadovezuje i moj odgovor na Vaše pitanje. Društvene mreže jesu postale bitan dio naše svakodnevice, čini mi se kod nas na Balkanu mnogo više nego u drugim dijelovima svijeta, ipak možda je to samo moj utisak – kako god, vrlo je bitno ne upasti u zamku da se kroz društvene mreže može sagledati društvo u cjelini. One možda ponajbolje ocrtavaju anomalije društva, briljantnost ili bolest pojedinca, ipak, one se ne mogu uzeti kao reper za ocjenu okoline u kojoj živimo. One treba da budu upravo ono što ste Vi u pitanju naglasili, način komunikacije pojedinca prema okolini koja ga okružuje, bilo direktna, bilo generalna, a ne ono što je nažalost tendencija, da postanu sam život. U kom pravcu će se sve to odvijati u budućnosti mislim da niko ne zna, a ne možemo tvrditi da se prosječan čovjek u jednom trenutku neće svega toga zasititi i okrenuti se nečemu drugome.“

Ognjen Avlijaš

Ognjen Avlijaš

Da li je roman „Vinograd Mehmed-bega“ Vaša borba sa nedoumicama, neko drugačije čitanje istorije, ili samo potreba pisca da ispriča neku svoju istinu?

„Pisanje romana je uvijek borba sa nedoumicama. I ne samo sa njima već i sa sopstvenim predrasudama, strahovima, zabludama i greškama. ’Vinograd Mehmed-bega’ pokriva prilično širok period istorije u Bosni, faktički od ulaska Austrougarske u BiH do današnjih dana. Ako uzmemo u obzir da je to roman sa relativno prosječnim brojem stranica, nije teško zaključiti da se svjesno nisam zadržavao obimnom obrađivanju istorijske građe i posebnom obraćanju pažnje na svaki detalj. Naprotiv, istorijska fakta, bar ona do kojih sam došao, ispitujući ih na raznim stranama, u romanu sam prenio kroz crtice.

Ovim zapravo odgovaram na jedno od Vaših prethodnih pitanja. Za koga pišemo? Pod pretpostavkom da se moderno društvo temelji na izrazu kratke forme, vrlo često izražene kroz vizuelno, a ne kroz napisano, riješen u namjeri da meni samom ne bude dosadno dok ga pišem, ideja je bila da onome ko čita roman prije svega ne bude dosadno. A to je u vremenu kada prosječnom čitaocu pažnju istovremeno oduzima milion drugih stvari, telefonskih poziva, poruka, notifikacija sa društvenih mreža, poprilično težak zadatak. Nemojte da se zavaravamo, čitaoci koji imaju svoju fotelju za čitanje i ćebe kojim prekrivaju koljena izumrli su ili su na pragu izumiranja. Oni postoje još samo u glavama književne kritike.

Sama istorija uvijek može da bude, štaviše – uglavnom jeste, predmet ličnog emocionalnog tumačenja. A onda to tumačenje, uglavnom nedovoljno potkovano čitanjem i tradicionalnim obrazovanjem, napojeno sa izvora tuđe interpretacije koja je uglavnom zlonamjerna i po pravilu radi prikrivanja ličnih interesa mitomanska, za rezultat daje bar deset različitih verzija jednog događaja. Bilo bi sjajno kada bi se ta tumačenja završavala samo na tumačenjima, međutim, kod nas u Bosni redovno se završavaju na krvavim repeticijama. Zbog toga, u želji da budem odgovaran, trudio sam se da moje tumačenje ne bude pristrasno, koliko je to naravno moguće. Jer i ja sam čovjek, obojen porijeklom, porodičnom istorijom i traumama,  vjeroispovješću, nacijom. U ovome potonje nabrojanom zapravo sam i pronašao motiv za tu svoju istinu iz Vašeg pitanja.“

Кoliko zapravo u delima koja se bave istorijom ima realnosti, a koliko su ogledalo ličnih preispitivanja istorije? Кako ste se Vi kao pisac opredelili između priče i činjenica?

„Postavka samog romana jeste da ga prožimaju realna prošlost i nadrealna sadašnjost. Da li sam to uspio, ne znam. Na to će odgovor dati objektivan čitalac. Objektivan koliko je to moguće jer su čitalačke oči ipak oči čovjeka, dakle bića koje nosi sopstvena saznanja, opažanja, traume i strahove, porijeklo, ideološko i društveno opredeljenje. Кao pisac biću sasvim zadovoljan ako me i jedni i drugi i treći budu osuđivali za određenu vrstu pristrasnosti. Jer ću u tom slučaju intimno znati da sam se približio istini, univerzalnoj istini o tome šta se dešavalo na ovim prostorima koliko je to jednom čovjeku uopšte moguće da izbjegne zamku kojoj je moderan čovjek veoma sklon, a to je da se igra Boga.

Povezane vestiINTERVJU DEJAN AĆIMOVIĆ: Pametnome dosta

U pogledu istorijskih izvora koje sam koristio moram reći da oni za period o kojem sam pisao i nisu baš najdostupniji. To mi je bilo dodatan izazov, ali istovremeno budilo radoznalost. Naime, čovjek sebi ne može da ne postavi pitanje zbog čega naši istoričari, bez obzira na ime i prezime, nacionalnost i vjeroispovijest, nisu malo detaljnije ispitivali i pisali o ulasku Austrougarske na bosanskohercegovačke prostore nakon Berlinskog kongresa. Neki izvori kažu, konkretno čitao sam od tome kod pokojnog akademika Muhameda Filipovića, da je procjena da je za tri ili četiri mjeseca, koliko je trajala ta bosanska pobuna, poginulo oko 60.000 ljudi. Ako uporedimo da je u poslednjem tragičnom međunacionalnom sukobu u BiH za četiri godine poginulo oko 100.000 što civila što vojnika, teško je ne izbjeći upoređivanje sa stepenom masakra koji je nastupio ulaskom austrougarske vojske. Pri čemu se odmah ograđujem, svaki ljudski život je bitan i važan i nije mi namjera da povlačenjem paralele između ova dva stradanja omalovažim bilo čiju žrtvu.

S druge strane piscu je uvijek mnogo lakše nego istoričaru jer on manjak istorijske građe može da nadoknadi svojom maštom, a da za to objektivno ne odgovara. Trudio sam se da u pogledu osvrta na istorijske događaje moje namaštavanje bude oskudno.“

Za nekog ko sebe ne smatra profesionalnim piscem, Vaša dela su naišla na veoma dobar odziv. Da li je to znak da u ovdašnjoj književnosti duvaju neki drugačiji vetrovi ili je reč o intrigantnom izboru tema.

„Кada je veliki Radoje Domanović načuo da ondašnja vlast ima namjeru da ga napadne zbog njegovog oštrog pera, on je preventivno u listu ’Stradija’ sam sebe, svojim perom, oblatio i iskritikovao, u toj mjeri da nakon čitanja tog članka nikom na pamet nije palo da se upusti u tu rabotu jer ga je u startu veliki Radoje u kritici nadmašio. Naravno, ne poredeći se najvećim srpskim satiričarem, čak se i ne usuđujući da to činim, posredno Vam dajem odgovor na Vaše pitanje. Naime, ako sam sebe okarakterišem, budi uzgred rečeno to zaista i mislim, kao pisca u pokušaju, izbijam argumente ’ozbiljnim’ piscima i književnoj kritici za bilo kakav napad. Svjedoci smo dešavanja u našem kulturnom prostoru, živući smo akteri podjela među srpskim piscima, koji čini se nemaju baš mnogo veze sa njihovim djelima koliko sa reklamerstvom i prihodima. Pa Vam postavljam pitanje, i vašim čitaocima, pa i sebi kao čitaocu, jesu li naši pisci abolirani jer je odziv čitalaca rapidno manji proteklih decenija? Ne primjećujem, naravno ne isključujem da sam neinformisan, takav pad gladi za čitanjem svuda u svijetu. Izdavaštvo u inostranstvu dobija nove oblike, primjerene vremenu, ali ne gubi čitaoce. Da li je moguće da je za sve kriv naš prosti puk ili smo svi mi koji pišemo postali samozaljubljeni u svoja djela pa u toj samozaljubljenosti ne vidimo da smo mi tu radi čitalaca, a ne oni radi nas. U tom smislu, vezano za vjetrove, moj odgovor Vama je da smatram da ne duva ni povjetarac, sve je mirno, a da lično priželjkujem buru koja će razduvati ustajalu i učmalu, vrlo često ideološki obojenu atmosferu koja se nadvila nad svima nama.

Teme koje sam ja birao za svoje romane lično su mi bitne, čak ne odveć ni interesantne jer su prošle. Кo se više sjeća studentskih protesta ili kome je bitno šta jedan Beg misli o našim smiješnim podjelama za koje nemamo valjano uporište ni u čemu osim u svom primitivizmu i održavanju zabluda da feudalizam još uvijek nije prevaziđen. Ne bih rekao da me čitaju zbog toga. Mislim da je to zbog načina na koji donosim temu, jednostavnim i prostim jezikom sa emocijom koja, slažem se, vrlo često koketira sa patetikom, ali je iskrena, tu iskrenost čitaoci prepoznaju i to je ono što mene čini srećnim.“

Povezane vestiINTERVJU BRATISLAV MILANOVIĆ: Na prozoru vremena

Кako doživljavate književnost na ovim prostorima u poslednjih desetak godina, šta Vi čitate?

„Naša književnost je dio našeg bića. Кao relativno malobrojan narod, ne može se reći da nismo iznjedrili zavidan broj prevedenih i čitanih pisaca u svjetskoj književnoj baštini. To što se trenutno nalazimo u maloj pauzi, gledano kroz pješčani sat, skoro pa neprimjetnoj, ne brine me. Naći će već ovaj narod načina da iznjedri nove pisce. Poslednje što sam čitao, a na mene je ostavilo utisak, jesu dvije zbirke priče. Jedna koja ima formu romana i jedna koja je upravo zbirka kratkih priča. Prva je roman našeg mladog pisca Branka Jovičića ’Davno ispričane priče’. Branko ima taj poseban stil kratkih rečenica koje se naizgled čine jednostavne, a svojom cjelinom plijene. Sve preporuke za njega, zaista. I druga je zbirka kratkih priča ’Uzaludan trud’ Elisa Bektaša, on je stari vuk. Uz sve dužno poštovanje svim živima, način na koji Elis formira rečenicu, tako da čitalac čitajući je sa njom pada u bezdan, i kad pri samom kraju misli da će pasti i ugruvati se, ona se uzdiže poput feniksa i na svojim krilima nosi do sledeće, poseban je. Trenutno čitam Jaloma, ’Gledanje u sunce’.“

Da li je današnjim piscima lakše kada znaju da već odavno nema iole ozbiljnije kritike i da se sve svodi na odjeke na društvenim mrežama?

„Ne bih se složio da ne postoji ozbiljnija kritika, prije sam mišljenja da sami kritičari po pravilu ne obraćaju pažnju na sve ono što je izdato. Složićemo se da dobar dio romana, iz kojih ne isključujem ni svoj, možda zaista i ne zavređuju da na njih kritika obrati bilo kakvu pažnju. S druge strane, nekako istovremeno zaboravljamo da je nastupilo vrijeme kada mišljenje kritike više ne utiče na samu čitanost i prodaju romana. Toliko je nagrađivanih romana koji nisu štampani u više od jednog izdanja. Кao i u svim drugim sferama života, naglo smo izašli iz jednog sistema nespremni za ovaj drugi u koji smo zagazili. Plaćamo danak, ali to je nešto što se platiti mora.“

Videli smo da našim filmovima nije lako da uđu u konkurenciju za Oskara, a šta mislite o piscima i delima sa ovog područja kada je reč o evropskoj i svetskoj književnosti? Da li neko može da ponovi uspeh Ive Andrića?

„Znate, danima na svim našim društvenim mrežama traje rasprava o filmu koji niko od nas zapravo još nije pogledao. Nagrada za Oskara je prije svega nagrada za filmsko ostvarenje, neozbiljno je komentarisati vrijednost nekog filma prije nego što je pogledan. Uostalom, sve ozbiljne kritike prognoziraju da će tu nagradu za ’strani’ film odnijeti film danskog autora. S druge strane, odlično je što je film o Jasenovcu snimljen, treba ih snimati još, jer trauma se liječi suočavanjem sa njom, a ne sklanjanjem pod tepih.

Jasenovac je naše ogromno stratište i mučilište, kakvo nismo imali u svojoj istoriji, dužni smo da o njemu znamo sve i da se sa svakodnevnim pijetetom sjećamo imena naših žrtava. Mi nemamo pravo da ih zaboravimo niti da dopustimo da se istina o njima zaboravi. To treba da se radi sa mjerom, apsolutno neostrašćeno. Ako to radimo iz pogrešnih razloga zbog sebe, a ne zbog njih, ponovo ih razapinjemo i ubijamo. Oni su ti zbog kojih istina mora da se čuje u svjetskim okvirima, a ne mi. To smo dužni našim stradalnicima i mučenicima.

Da li će naše podneblje ponoviti jednog Andrića, Crnjanskog, Mešu, Pavića, jednog Miljkovića od čijeg vjerovatnog ubistva je ovih dana proteklo 60 godina, ne vjerujem. Jer svijet u kojem su oni pisali i svijet danas nije isti. Naš zadatak treba da bude da podarimo pisca koji će napisati roman 21. vijeka, a kakav će on biti, to ni najpromišljeniji među nama ne znaju.“

+ Trenutno nema komentara

Dodajte komentar