Scena
25.06.2021. 07:05
Scena
05.07.2021. 10:09
Nebojša Jevrić
Urbane legende
O jednom konju
"Iz napuštene hrvatske kuće uzeo je crni plišani prekrivač na kojem je bio naslikan paun. Zakucao ga je na motku. To je bila zastava đeda Pauna."
Između naših i njihovih položaja, koji su toliko blizu da se može dovikivati za noći puna mjeseca, viđamo konja. Trči po dolini i rže. Zabjelasa se riđanu sjajna zvijezda na čelu, pramen bijele dlake.
Sela su u dolini koja je sa dvije strane okružena liticama. Konj luta dolinom i ne može nikuda iz nje. Sa dvije strane su rovovi i minska polja, sa druge dvije litice. Nekada je tuda pored potoka prolazio put, cesta prema moru. Sada put ne vodi nikud.
Mjesečina je, septembarska noć. Ali još topla. Kroz minsko polje puzi matora seoska skitnica. Paun. Puzi prema riđanu, konju sa bijelom zvijezdom na čelu.
Toliko je blizu hrvatskim položajima da čuje komade razgovora. U jednoj ruci nosi ular, u drugoj kocku šećera. Ako se konj pomjeri, ako zarže, osjetiće Pauna ustaše.
Vabi ga bez glasa, srastao sa zemljom, pretvoren u kamen, u gmizavca.
„A riđane, a riđane.“
Iz mraka su ga gledale konjske oči. Vidio je kako se konjska njuška približava njegovom dlanu.
Konj kao da je osjetio da samo uz pomoć razbarušenog starca može izaći iz doline okružene stijenama i rovovima.
Vodeći riđana za grivu, polupuzeći, izmigoljio je Paun iz minskog polja.
Kada su tvrdi momci sa beogradskog asfalta krenuli put Like, krenuo je sa grupom dobrovoljaca i djeda Paun, vječita seoska lola i bekrija iz Ripnja. Iz napuštene hrvatske kuće uzeo je crni plišani prekrivač na kojem je bio naslikan paun. Zakucao ga je na motku. To je bila zastava đeda Pauna.
Scena
18.06.2021. 09:05
Život žvaka
Pred zoru ujahao je Paun u logor na konju. Buklijom vina polivao je usnule dobrovoljce tek stigle s položaja. Probudio je sve, vikao, pucao u vazduh, slavio svoj povratak sa ratnim plijenom – riđanom sa bijelom zvijezdom na čelu.
Tri dana je, s crnom zastavom preko ramena, na kojoj je bio izvezen paun, jašući prvi put u životu konja, obilazio položaje, držeći govore o vitezovima s Voždovca, o pokojnom komandantu Giški, jahaču nebeskom kojem će se i on pridružiti jednog dana.
Trećeg dana, dok je umoran spavao pokriven kožuhom, banda četnička ukrala mu je konja. Natovarili su u kamion i prodali ga u nekom selu blizu Knina. Prodali su riđana sa bijelom zvijezdom na čelu za bure rakije.
Od tada je Paun prestao da priča sa ljudima.
Počele su magle. Teške magle što su izlazile iz natrulih stabala prastare šume. Magle koje su izlazile iz pukotina na stijenama. Magle koje su iz zemlje izlazile. Magla je ulazila u lobanju, u mozak, zajedno sa strahom. I oni i mi smo se plašili magle. Uvijek je postojala mogućnost da oni drugi kroz maglu prođu.
A Paun, ljut zbog konja, prestao je da priča sa svima.
Za smjene straže izmislio je najčudniju lozinku u istoriji ratovanja. Za nogavicu je zavezao čaktar sa ovna i kada bi se približio stražarskom mjestu, njegova lična javka je bila „Beee“. Odaziv „Beee“.
Zamalo ga jedne noći novi dobrovoljac nije ubio, želeći domaćinski da obezbijedi nešto za ražanj. Pomislio je da ide ovan.
„Onda bismo imali punjenog Pauna“, rekla je Keva Kobra, bivša kelnerica, dobrovoljka, ofarbana u plavo.
Paun jedino sa mnom priča, kaže mi u povjerenju da ne može da zaspi po čitavu noć od kada su počele magle. Zaspi, kaže, tek kada pijetao tri puta zakukuriječe.
Konja ne može da im oprosti.
Zavezao je zvono – čaktar na nogavicu i od tada samo rže, bleji, njače, a kad hoće da zaspi, onda stane na jednu nogu i počne da kukuriječe toliko glasno da sve ostale razbudi.
Komentari
