Život žvaka

Poslije će se dugo svađati kome je prvom palo na pamet da izviđačka grupa ratuje sa Pajom Patkom na šlemu. Umjesto crvene žabe.

Umjesto kokarde. Kome je bilo dosta i jednih i drugih.

Oko podneva krenuli su prema obali.

Išli su bezbrižno i smijali se novoj oznaci na svojim šlemovima.

Teren je bio pretražen.

A onda je ispred njih izašao čovjek u maskirnoj uniformi.

Sa „kalašnjikovom“ u rukama.

Bez kape na glavi, plav, visok.

Prilazio im je, a i oni su njemu prilazili.

Imao ih je na nišanu, ali kada je vidio Paju Patka umjesto petokrake na šlemu, pomislio je da su njegovi. Bio je svega na nekoliko metara od njih kada su mu izviđači dobacili:

„Đe si do sada bio, burazeru?“

Onda je shvatio.

Počeo je da diže „kalašnjikov“.

Trajalo je satima.

Onda su i oni shvatili.

Prepoznali su rumunski „kalašnjikov“.

Prepoznali su značku HDZ-a na grudima.

Malo je falilo da bude prekasno.

Pucali su prvi.

Sa kombijem punim novinara, stižem sat kasnije do izviđača.

„Spasilo nas je to što nijesmo htjeli da nosimo petokrake na šlemu, što nijesmo htjeli pod petokrakom da ratujemo.“

Polovina novinara još nije vidjela nijednog poginulog.

Vadim novinarsku bilježnicu, pripodižem ubijenog ustašu i naslanjam uz drvo. Tražim od Radojice da me slika.

"Pi, budale!“, psuje Boško Boljševik i okreće glavu od mene.

Sjedim zagrljen sa mrtvim „zengom“ na asfaltu, ispred hotela u Kuparima i smijem se... Smijem se svom strahu od zelene muve koja je iz usta mrtvaca sa bombom, naoružanog mrtvaca u Tenji izletjela.

Odavno su nestali svi strahovi. Pokušavam da razmišljam o tome kako je nesretni čovek zaostao. Zašto su ga ostavili? Da li je bio pijan? Svi su pijani u ovom ratu. Drogiran možda. Fotografija mi je potrebna da bih čitaocima približio rat. Čitaocima koji žele da osjete miris krvi. U glavi mi je strašno. Znam predele mozga iz kojih dopire smijeh. Hoću da intervjuišem mrtvog. Živih se gadim. Jer i ja sam odavno mrtav.

Mrtvac i ja pripadamo sada nekom drugom svetu. Svetu po kojem putujem pola godine već. Za pola godine preživeo sam dvesta godina.

Od foto-reportera tražim da na svim mestima slikaju samo mene.

Foto-reporter „Duge“ slikao je na Trpinjskoj cesti Tomu Veljančića iz Vareša sa „tompsonom“. Bila je tamo sa njim pokojna Dada Vujasinović. Objavljena je ta fotografija. Posle toga na adresu oca Tome Veljančića stigla je smrtna presuda HOS-a iz Beča. Kojom se na smrt osuđuju on ili njegov brat. Koji prvi bude dostupan. Otkad sam saznao za to bojim se da slikam žive. Slikam mrtve ili sebe što mu na isto izađe. Zbog tih fotografija me autošovinisti pljuju.

"Slobodna Dalmacija“ me proglašava piscem bolesno perverznog uma. Ali ja sam zadovoljan. Ničiji otac neće dobiti pismo kakvo je dobio otac Tome Veljančića. Marić kaže da su moji najbolji prijatelji foto-reporteri.

Zbog toga sam dočekao da me sa jedne strane proglašavaju ratnim huškačem oni koji nikad nisu prešli reku, a za druge sam bio neko ko bruka srpsku vojsku i srpsku borbu. A ja sam samo pisao o ratu i slao slike rata. I dan-danas sam svima kriv. Za pisce novinar, za novinare pisac koji se upetljao u njihov posao da objavljuju saopštenja i fotografije utegnutih ratnih manekena.

Ramiz Maniti, novinar „Novosti“ , viče:

„Sjedi na njega i piši, manijače!“

Ali kako sve to objasniti Ramizu Manitom kojem je to prvi mrtvac kojeg vidi.