In memoriam
OVAKO je govorio Dževad Prekazi: "Partizan mora da bude fudbalska Sorbona"
Dževad Prekazi, nekadašnji as Partizana, preminuo je iznenada od posledica moždanog udara u 70. godini. U crno-belom dresu odigrao je sedam sezona da bi se onda na godinu dana preselio u splitski Hajduk. Igrao je kratko i za američki Baltimor, a po povratku u Evropu obukao je dres turskog Galatasaraja…
S Partizanom je osvojio tri titule prvaka, a sa Hajdukom Kup Jugoslavije. U Galatasaraju je dva puta osvajao tursku Superligu.
Bio je ljubimac navijača Partizana. Međutim, popularnost iznad svih granica doživeo je u Istanbulu. Pre nekoliko godina turski novinar Onur Bajrakčiken potpisao je knjigu o Dževadu Prekaziju čiji je tiraž od 10.000 primeraka gotovo prodat prvog dana.
„Bilo je nezaboravno. Uz brojne novinare iz pisanih medija, čak 40 TV ekipa je prisustvovalo ovom događaju. Počelo je u 10, a završilo se oko 19 časova. Više i ne znam koliko sam intervjua dao tog dana“, govorio je Dževad Prekazi u poslednjem intervjuu za „Ekspres“.
Izdvajamo i neke druge misli sjajnog fudbalera koje možda na najbolji način odslikavaju njegovu karijeru i lik časnog čoveka.
Na promociji je rečeno i da je to knjiga o čoveku koji voli knjigu, koji je igrao fudbal i koji ne krije ogromnu ljubav prema muzici i čitanju.
„Turcima je bilo nezamislivo da jedan fudbaler, pored toga što igra fudbal, još i čita knjige. To ih je jednostavno impresioniralo. Sećam se da je kad sam stigao u Galatu samo kapiten ekipe imao završenu srednju školu, a ostali najviše četiri razreda.“
Voleo je i muziku, onu koju većina fudbalera nerado sluša.
„Moj stariji brat Ljuan je takođe igrao u Partizanu. Kad je dolazio kući u Mitrovicu, donosio je gramofonske ploče. Tako su soul, bluz i dobri stari rok ušli u moje srce i postali nešto što sam počeo da volim. Sa 10 godina znao sam ko su ’Bitlsi’, ’Rolingstonsi’, Areta Frenklin ili Džejms Braun. Rastao sam uz tu muziku i danas je deo mene.“
Odrastao je u Kosovskoj Mitrovici, ali rodni grad dugo nije posećivao.
„Moja kuća tamo više ne postoji. Srušena je i zapaljena. Ko je to uradio ne znam, a i ne znam šta bih imao od toga i da znam.“
U fudbalskom miljeu važio je za buntovnika. Pričalo se da misli svojom glavom i govori ono što misli.
„Neko sam ko ne može da gleda nepravdu. Moj otac je govorio da nikad ne smem da dozvolim da me neko gazi, pogotovo ako znam da sam u pravu. Ne žalim što sam ponekad zbog svega plaćao ceh. I dalje ljudima govorim ono što mislim, gledam ih u oči.“
Govori i o nepravdi koja ga je najviše zabolela.
„Najteže mi je bilo kad sam morao da napustim Partizan. Napravili su takvu priču da sam ja bio u najmanju ruku neprijatelj. Uz mene je stao jedino legendarni Moca Vukotić.“
Dva trenera, Ante Mladinić i Zoran Miladinović, nisu krili da im je Prekazi ljubimac.
„Miladinović je voleo ljude kakav sam bio. I sam nije trpeo nepravde, a ja sam, kako je to govorio moj drug iz ekipe Zvonko Živković, bio buntovnik. Uostalom, na nagovor Mladinića sam posle i otišao u Split.“
U jednom trenutku mogao je da bira klub u kome će igrati.
„Zvali su me i iz Zvezde, Dinama i Prištine. Dragan Džajić mi je doslovce rekao da su vrata Zvezde za mene uvek otvorena. Vlatko Marković je opet insistirao da se preselim na Maksimir. Trebao sam Dinamu, govorio mi je da ako potpišem za Dinamo istovremeno potpisujem i za Nicu jer je on tada tamo bio trener. Trebalo je samo da igrajući u Dinamu napunim 28 godina. Najkonkretniji su bili ljudi iz Prištine. Tadašnji predsednik kluba, mislim da je po funkciji bio zamenik guvernera Narodne banke ili tako nešto, nudio mi je ček uz pravo da upišem cifru koju želim. Sve je to bilo lepo, ali ja nisam mogao da prevarim ljude iz Hajduka. Njima sam dao reč da dolazim u Split.“
Slavni golman Zoran Simović glavni je krivac što se Prekazi preselio u Tursku.
„Predložio mi je da dođem u Galatu. Njega je tamo odveo Tomislav Ivić, drugi saigrač iz Hajduka Duca Pešić je bio u Fenerbahčeu kod Toze Veselinovića. Sve bi palo u vodu da trener Galate nije bio Jup Derval. Turci su prvo tražili da uzmem dvojno državljanstvo što ja nisam hteo, onda sam posle silnih ubeđivanja pristao, ali uz uslov da otkupe stan u Beogradu na koji sam polagao samo stanarsko pravo. Bilo im je skupo i onda je uskočio Derval s pričom ili dolazi Prekazi ili niko drugi. Prihvatili su.“
U Galatasaraju je ostavio neizbrisiv trag za sva vremena.
„Svrstali su me na četvrto mesto u konkurenciji ličnosti koje su obeležile istoriju kluba koji postoji još od 1905. godine. Na prvoj poziciji je Ali Samija, čovek koji je osnovao klub. Čuveni trener Gindus Krleč je na poziciji dva, treći je njihov kralj fudbala Metin Oktaj, a četvrti ja.“
Njegova nacionalnost se po nepisanom pravilu pominjala u svim intervjuima.
„Ja sam Albanac, žena mi je Srpkinja iz Beograda. Zajedno smo još od 1976. godine. Velika ljubav sa još više poštovanja. Ja imam zapravo tri ljubavi. To su moj otac, fudbal i moja žena. Da nije bilo mog oca, ja ne bih igrao fudbal, da nije bilo fudbala, ja ne bih upoznao ženu. Četvrta ljubav je muzika.“
Igrao je za sve jugoslovenske selekcije osim za A tim.
„Sve je to danas prošlost i mene to i nije nešto posebno pogodilo. Bio sam dovoljno veliki da razumem neke stvari. Satisfakciju sam zapravo dobio na drugoj strani. Dogodilo se to u SAD kada je stolu za kojim sam sedeo prišao moj idol Johan Krojf. Bio je tada trener Ajaksa. Nikada nisam imao tremu, ali tada sam se tresao kao prut. Rekao mi je kako bi voleo da igram za Ajaks. Međutim, bio je to trenutak kad su u holandskom fudbalu stavili veto na angažovanje fudbalera iz Jugoslavije. Krojf je predložio da preko ljudi iz Ajaksa uzmem pasoš neke druge zemlje i tako okolo naokolo stignem do Ajaksa. I pored pokušaja, nisu mogli tako brzo da to realizuju. Sve je palo u vodu što se tiče mog prelaska u Ajaks iz kojeg je Krojf otišao samo šest meseci kasnije i kao trener preuzeo Barselonu.“
Imao je razornu levicu. Odgovorio je i na pitanje ko je imao jači udarac. On, Bora Kostić, Roberto Karlos, Siniša Mihajlović ili Aleksandar Kolarov.
„Po svim merilima, ispada da sam ja bio taj sa najjačim šutom. U Istanbulu na promociji knjige su mi pokazali još jednom gol koji sam dao Monaku u četvrtfinalu Kupa šampiona. Lopta je navodno išla brzinom od 137 kilometara na sat.“
Pamti se i to da je često postizao golove sa velikih udaljenosti.
„Debitovao sam za Partizan protiv Hajduka na Plinari i tad sam postigao gol sa najveće razdaljine. Bilo je više od 40 metara. Ceo stadion je aplaudirao.“
Zanimljiv podatak je i taj što nikada nije šutirao penale.
„Jednom sam šutirao i promašio. Tada sam rekao sebi da to nije za mene i više se nisam hvatao za loptu.“
Zašto je Vaš Partizan danas tu gde jeste?
„Uvek riba smrdi od glave. Sve je u Partizanu danas dno dna. I prvi tim i škola fudbala. Ovako nešto se nije dogodilo od osnivanja. Partizan mora da bude isto što i Sorbona. Ne samo u školi fudbala, već na svim nivoima. Ne mogu u klub da dolaze igrači po principu moj igrač, tvoj igrač, njegov igrač. Možeš da dođeš u Partizan samo ako imaš kvalitet.“
U Istanbulu jedna ulica nosi njegovo ime.
„Na Bosforu imam ljude koji me vole i poštuju, a to je cela Turska. U Srbiji imam drugove, prijatelje, Partizan i moj Beograd. Ne treba mi više.“
Slava mu i večno hvala.