POGUBNI VETAR “OLUJE”: Šta o svemu misli generacija rođena 1995. godine?

POGUBNI VETAR “OLUJE”: Šta o svemu misli generacija rođena 1995. godine?

EPA/SASA STANKOVIC


Peti avgust. U Kninu se slavi Dan pobjede. U Beogradu muk. Makar dok traje onaj minut ćutanja kada se oglase zvona Crkve Svetog Marka. Osim toga, ljudi žive, rade, vesele se i tuguju, psuju u saobraćaju i traže malu svakodnevnu sreću za preživljavanje. Kao da se ništa nikada nije dogodilo. Ili nije baš tako?

“Moja prva i najveća želja je da se probudim i ustanovim da je 1990. godina i da kažem: Uh, al sam nešto ružno sanjao – rekao je Milan Mladenović u trenutku kada je između gustih ratnih naboja i sivila 1992. provirio i zasijao antiratni pokret “Rimtutituki”.

Danas nema rata. Odavno je završen. Ali priča o ratu nikada nije. Ko zna koliko će još godina u tim pričama proći… I Šeherezadu smo zajebali.

O žrtvama se i dalje govori, najčešće se izvlače kao jak argument u raspravama, što u akademskim i političkim ringovima, što u kafanskim prepucavanjima. O mrtvima sve najbolje.

Ali šta je s nama koji “pukom srećom” ostadosmo na ovom svetu? Da li smo za odavanje počasti ili za žaljenje? Da li smo ikada, zaista, istinski, zalizali sve rane, da li je to što se više ne gledamo preko nišana nešto promenilo u našoj svesti?

EPA/SERGEI KUZNETSOV

EPA/SERGEI KUZNETSOV

Jedno je sigurno. Dok su se političari (sa svih strana) izvinjavali za ratna zla, klanjali nedužnim žrtvama i forsirali istorijska pomirenja (dok neki i dalje prete novim sukobima i odmazdama), niko se do sada nije izvinio hiljadama (živih!) mladih sa ove i one strane Dunava i Save za sve što im je oduzeto. Neko je izgubio roditelje, porodicu, dom i bezbrižnost. Nekome je nepovratno oduzeto detinjstvo. Velikoj većini su oduzeta nikad sklopljena prijateljstva na plaži uz zvuke gitare i pivo, šatori u kampovima, razglednice iz Makarske, onaj famozni šoping u Trstu ili noćni provod u Beogradu, prvi kupljen auto iz “Zastave” Kragujevac na kredit, “smoki”, “bajadere”, stripovi “Alan Ford”… Hrvaticama je sad malo teže da se smuvaju sa Srbima, a i Srpkinjama s kršnim Dalmatincima. Ili čak nemoguće. Malo li je?

Za to niko nikada nije rekao: izvinite, deco, jebi ga, zaigrali smo se. Nisu! Samo su nastavili s političkim floskulama.
Sve što danas mladi misle i govore rezultat je društva u kojem žive, porodice u kojoj su odrasli, prijatelja kojima su okruženi. Svako ima svoje mišljenje i svako je podjednako tačno jer je iskreno i njihovo…

Povezane vesti – OLUJA – Hrvatska slavi, Srbija pali sveće

Da bismo otkrili kakvo je stanje stvari danas i šta je taj famozni suživot, zvali smo političare, muzičare i ratne huškače… i one najvažnije sagovornike, obične mlade ljude koje niko ništa nije pitao, samo im je podario teret rata, izgnanstva i suživota. Svima smo poslali ista pitanja, samo smo rotirali reči Srbija i Hrvatska, a dobili smo potpuno drugačije odgovore.

1. Šta za tebe znači biti Srbin/Srpkinja ili Hrvat/Hrvatica? Da li se tako izjašnjavaš i da li se identifikuješ sa svojom nacionalnom pripadnošću? Koliko je to danas važno u mestu u kojem živiš među mladima?
2. Šta misliš o ratu devedesetih? Kakva su iskustva tvoje porodice? Da li o tome pričate u porodici i familiji?
3. Šta za tebe znači “Oluja”?
4. Kakvo je tvoje mišljenje o Hrvatskoj/Srbiji?
5. Šta su vas u školi učili o “Oluji” i generalno o ratu? Da li se tome pridaje mnogo pažnje?
6. Imaš li prijatelje Hrvate/Srbe?
7. Da li si nekada bio/la u Srbiji/Hrvatskoj, a ako nisi, da li bi voleo/la da je posetiš?
8. Da li bi mogao/la da se zabavljaš sa Srbinom/Hrvatom, odnosno Srpkinjom/Hrvaticom? Šta bi na to rekla tvoja okolina (društvo i porodica)?
9. Glasaš li na izborima? (Naravno da ne moraš da kažeš za koga, bitno je da li učestvuješ u političkom životu.)
10. Kako gledaš na stalne političke trzavice između Srbije i Hrvatske? Misliš li da je to samo politika ili su narodi i dalje zaista posvađani?
11. Kako gledaš na nevladine organizacije koje se bave ovom temom (kako na one koje afirmišu pomirenje i odavanje počasti žrtvama, tako i na udruženja boraca i veterana iz rata)?
12. Šta je za tebe Jugoslavija? Da li tvoja okolina, pre svega porodica, misli da se tada živelo bolje ili lošije nego danas?

Andjela Rajić

Anđela Rajić, rođena 1995. godine u Beogradu, gde i danas živi. Po zanimanju je glumica.

1. Biti Srpkinja za mene jedino označava pripadnost mestu gde sam rođena, jer sam u suštini kosmopolita. Volim i prihvatam različite nacije i vere, za razliku od dosta mladih u Beogradu, koji su opterećeni nacionalnim identitetom. To im uglavnom nameće opšta klima, politička situacija, vaspitanje, mediji, ali i nemogućnost da putuju po svetu i upoznaju drugačije kulture.

2. Rat devedesetih je za moju porodicu bio veoma stresan i težak jer potičem iz mešovite porodice. Svako je na svoj način nosio težinu tog stradanja nedužnih. Većina moje rodbine bila je prinuđena da se iseli iz svoje domovine i raseli po svetu. Rat je nametnut zbog nekih i nečijih viših interesa i ciljeva. Svaki čovek koji ne razmišlja zdravorazumski, već podleže različitim uticajima, snosi deo odgovornosti za stradanja.

3. Oluja je pogubni vetar.

4. Hrvatska je jedna veoma lepa zemlja, zemlja divnih ljudi i predela, fantastične hrane… Svakome bih preporučila da je poseti, nije nam daleko, a vredi.

5. U školi nikada nismo diskutovali o takvim temama. Nismo to pominjali ni na predavanjima, niti je u društvu u tom periodu ta tema bila aktuelna.

6. Imam dosta i prijatelja i rodbine koji su Hrvati.

7. Svake godine od 1998. godine, što znači maltene od rođenja, odlazim na letovanje u Dalmaciju. Obilazila sam i Istru, Slavoniju, Zagreb, bila sam na nekoliko ostrva… Svakako ću i dalje odlaziti tamo.

8. Kod mene baš i jeste slučaj da se zabavljam s Hrvatom. Moja porodica i društvo su ga fantastično prihvatili, nijednog trenutka ni od koga nisam čula loš komentar zbog njegove nacionalnosti.

9. Uvek glasam, to je građanska dužnost koju bi svi trebalo da obavljaju.

10. Ne mislim da je to samo politika. Narod je ogrezao u vekovnu mržnju, koja se stalno podgreva. To je svakako politička manipulacija i s jedne i s druge strane. Problem je što svi pristaju na tu igru.

11. Nemam određeno mišljenje o NVO organizacijama. Zavisi šta podržavaju. Istina nije za svakoga ista.

Povezane vesti – NIKOLA ŠAINOVIĆ: Milošević i Tuđman mogli su da odluče o svemu osim o početku i kraju rata

12. Iz priče mojih roditelja i porodice stekla sam utisak da se u Jugoslaviji živelo bolje, sigurnije, jednostavnije i nekako pravednije. Postojao je srednji stalež, koji je mogao da živi u miru i dostojanstvu. Rad se cenio, a bogatstvo je bila privilegija manjine. Sada su radnici postali siromasi. Rekla bih da je Jugoslavija bila zemlja puna prirodnih bogatstva, zemlja koja obećava, nudi, daje, čuva te za sebe, zemlja koja se voli, baš zbog svih različitosti u njoj.

Ako bi ima’ nešto ozbiljno sa Srpkinjom, otac bi me obisija

Ivan Šarčević, rođen 1997. godine u Splitu, gde i danas živi i studira

1. Za mene je Hrvat čovik koji se rodija u Hrvatskoj i koji voli svoju domovinu. Šta ja znan, to je to.

2. A ne, izjašnjavan se ka Albanac (smeh).

3. To i nije toliko važno među mladima u Splitu.

4. U mojoj obitelji se dosta priča o tome. Otac uvik krivi Srbe za sve…

5. Ništa. Iskreno ne znan ni kad je “Oluja”.

6. Šta zna’, ne znan šta bi reka. Otac me uči jedno, a okolina i društvo drugo. Neman baš neko mišljenje. Ako su OK ljudi, onda OK.

7. Iman, ali ne toliko bliskih prijatelja. Više poznanika.

8. Nisan nikad bija u Srbiji. U Srbiji me zanima jedino ono šta se tiče noćnog života, ostalo me baš i ne interesira.

9. Moga bi, al’ ništa ozbiljno, jer ako bi ima nešto ozbiljno sa Srpkinjom, otac bi me obisija (smeh).

10. Glasam tu i tamo.

11. Dio naroda je posvađan, a dio nije. Neki se još vraćaju u prošlost na to, neki ne.

12. Po meni te udruge branitelja tribaju postojat. Tribali bi imat neke zasluge jer su branili Hrvatsku. Tribali mi imati i neke povlastice, financijsku pomoć. Većina tih ljudi su danas invalidi, a dosta njih nije ima radni staž jer su mladi otišli u rat. Sad se neko triba brinit o njima i dati im neke povlastice.

13. Moja obitelj smatra da se u Jugoslaviji živelo mnogo lošije zato šta je Srbija uzimala sve sebi i svime je manipulirala. Moji su totalni anti-Jugosloveni. Diže im se kosa na glavi kad im spomeneš Tita, pre svega zbog svi nacionalizacija koje su posebno pogodile moju obitelj.

Ljubomir Tišman

Hrvati su puni mržnje prema nama

Ljubomir Tišma, rođen 1995. godine u Prištini. Živi u mestu Ivoševci, kod Knina, i bavi se poljoprivredom. Završio Srednju stručnu školu “Kralj Zvonimir” u Kninu.

1. Za mene je biti Srbin sve na svijetu. Nikada se nisam stideo što sam Srbin, i to uvijek ponosno ističem. Među mladima u Kninu je to bitno.

2. Što se tiče rata, moja je familija dosta pretrpila jer smo bili prognani 1995. na Kosovo, pa smo ponovo 17. marta 1999. bježali u centralnu Srbiju. Vratili smo se 2005. Ovde se često priča o tome što se desilo u ratu.

3. “Oluja” je jedna sramota za Hrvatsku.

4. Politika u Hrvatskoj je takva da hoće da nas, Srbe, svedu na minimum i da nas skroz potamane. Hrvati su puni mržnje prema nama.

5. U školama uče kako smo mi krivi za rat i da smo mi agresori, a oni žrtve.

6. Imam dosta prijatelja Bosanaca i Janjevaca (Hrvati katolici koji su se tokom 14. veku odselili na Kosmet, a u većem broju se vratili posle rata i naselili na teritorije s kojih su preterani Srbi, prim. aut.). Nikada se nisam postideo što sam iz Krajine. Slabo se družim s Hrvatima. Kao, dobar je s tobom dok si s njim, a kasnije ima drugo mišljenje. To nije prijateljstvo.

7. Idem u Srbiju za Novu godinu, kad mi brat dođe iz inozemstva. Poslije 12 godina.

8. Što se tiče ovog pitanja bi li se mogao zabavljati s Hrvaticom, moj je odgovor – ne. Nikada im neću oprostiti što su nas protjerali sa ognjišta.

Povezane vesti – Kada će već jednom da prođe taj rat…?

9. Redovito idem na izbore i glasam za Srbe.

10. Između Hrvatske i Srbije će uvijek biti trzavica i nikada se neće smiriti tenzije. Krajina, Republika Srpska i Kosovo se nikada ne smeju zaboraviti i treba što više podsjećati o tim zločinima koji su činjeni nad nama. Imam samo zamjerku kako Srbija malo čini za Srbe u Krajini i Kosovu. Trebalo bi pitati predsjednika Vučića da li su zaboravili Srbe iz Krajine i šta čine za njih. Moje je mišljenje da mogu bolje raditi, pogotovo na pozdravu “Za dom, spremni”. Znam da tome nije mjesto na javnim spomenicima.

11. Imam pohvalu za nevladinu humanitarnu organizaciju “Srbi za Srbe”. Pomažu Srbe u Krajini, Republici Srpskoj i Kosovu. I nama su pomogli.

12. Što se tiče Jugoslavije, moje je mišljenje da bi izbio rat čak i da je Milošević prihvatio ponudu od Tuđmana.

Luka Zalović

Imam nekoliko prijatelja iz Srbije

Luka Zalović, 25 godine, studira geodeziju u Zagrebu.

1. Hrvat je osoba koja živi i radi u Hrvatskoj ili se iz bilo kojeg drugog razloga tako osjeća. Ta osoba ne mora nužno imati roditelje koji su Hrvati, niti biti rođena u Hrvatskoj. Osobno se ne identificiram narodnom pripadnošću jer to ne smatram presudnim. Nacionalnost ne govori o tome kakav je netko čovjek. Danas je u Zagrebu i u Hrvatskoj još uvijek dosta važna narodna identifikacija, međutim, to je sve pod velikim utjecajem politike, medija i hrvatske prošlosti (pretežito se misli na događanja tijekom Drugog svjetskog rata, razdoblje Jugoslavije i Domovinskog rata). Iako naše generacije nisu ni na koji način sudjelovale u tim događanjima, odgoj i odrastanje uz ljude koji jesu utjecao je i na nas. Na neke pozitivno, na neke izrazito negativno.

2. Domovinski rat je po meni događaj koji se nije trebao ni dogoditi. Vidim ga kao nasilan kraj jedne države za koju se vjerojatno duže vremena znalo da neće opstati. Moj je otac sudjelovao u ratu kao vojnik. Rat je vrlo negativno utjecao na moju obitelj, ali na sreću nitko od njih nije smrtno stradao. Moja obitelj ne priča često o tome, ali je činjenica da im je život u tom razdoblju, kada su još svi živjeli u Slavoniji (kod Osijeka), bio neprestano ugrožen.

3. Za mene je “Oluja” ono što sam čuo o njoj iz medija i ono što smo učili u školi: vojno-redarstvena akcija hrvatske vojske pri kojoj je oslobođen dio okupiranog područja Republike Hrvatske. Danas se vode velike rasprave između Hrvatske i Srbije o tome je li “Oluja” bila legitimna vojna operacija. Osobno se ne osjećam pozvan komentirati navedeno niti smatram da moje mišljenje ima neku težinu budući da sam tada imao nepunu godinu života. Naravno da se u Hrvatskoj svake godine obilježava obljetnica “Oluje”. Jedini je problem u tome što je to uveliko politiziran događaj te je iskorištavan od naših političara za skupljanje jeftinih poena. Vjerojatno je nepotrebno i spominjati da je uvijek popraćen velikom dozom nacionalizma. Veliku ulogu u tome igraju i mediji, koji često napuhaju nečije izjave ili događaje te time dolijevaju ulje na vatru.

4. Osobno Srbiju ne doživljavam ništa drugačije od ostalih država. Ne gledam ju kroz prizmu rata, budući da smatram kako je vrlo nelogično i nerazborito cijeli narod kriviti za pogrešne odluke pojedinaca.

5. U školi su nas pokušali kroz gradivo Domovinskog rata provesti objektivno. Domovinski je rat bio obrambeni rat u kojem se branila hrvatska neovisnost, ali nije bio crno-bijel. Obje su strane počinile zločine. U školama se Domovinskom ratu i „Oluji” ne pridaje dovoljno pažnje upravo zato što je to vrlo sklizak teren. Još se uvijek Domovinski rat i događaji vezani uz njega interpretiraju na različite načine, što je dovelo do toga da se više ne zna što je istina, a što nije. Vrlo je teško izbjeći da učitelj koji podučava navedeno gradivo iznese objektivnu stranu, izbjegavajući pritom vlastite doživljaje i mišljenje o istom, budući da je i sam doživio rat.

6. Imam ih nekoliko. Smatram ih vrlo dobrim ljudima, a kao jednu od njihovih dobrih karakteristika bih naveo neopterećenost prošlošću naših dviju država. Svi mi smatramo da je nepotrebno baviti se takvim stvarima i nešto si zbog toga predbacivati. Ne želimo živjeti u prošlosti.

7. Nažalost, nisam bio u prilici posjetiti Srbiju, ali definitivno bih tamo otišao.

8. S moje strane ne bi bilo nikakvih problema, niti ograničenja. Vjerujem da mi moja porodica ili okolina ni na koji način ne bi zamjerile niti me kritizirale zbog toga. Tome ide u prilog činjenica da živim u dijelu Hrvatske koji nije bio toliko pogođen ratom i u kojem žive ljudi koji nisu opterećeni prošlošću. Međutim, vjerujem da bi u nekim dijelovima Hrvatske to izazvalo velike kontroverze. Pogotovo u manjim i zaostalijim mjestima i krajevima. Osobno se nikad se ne bih zamarao time koje je osoba s kojom se zabavljam nacionalnosti.

9. Nastojim redovito glasati na izborima, iako u Hrvatskoj vlada opće mišljenje da se ništa time neće promijeniti. Kod nas se, nažalost, i dalje glasa protiv umjesto za nekog.

10. Pokušavam se ne obazirati na te političke trzavice. Vrlo je teško reći jesu li narodi posvađani. To je po meni jednostavno stvar pojedinca, a ne naroda. Svatko se može i ne mora slagati s nekim. Osobno ne podržavam one koji odlučuju slažu li se s nekim samo na temelju nacionalnosti druge osobe. Vjerujem da bi političari trebali biti prvi koji će poticati suradnju dviju država, bez obzira na njihove osobne stavove. Vrlo često se njihov osobni stav doživljava kao stav države, te na kraju ispadne da su narodi međusobno posvađani.

Povezane vesti – Kada će već jednom da prođe taj rat…?

11. Iskreno, nemam neko mišljenje o njima. Moguće je da neki među njima doista imaju plemenite namjere, ali neki zasigurno koriste svoj položaj i medijsku pažnju za osobnu korist. Kako se u životu ne nastojim time baviti, niti me to osobno zanima, ne mogu reći ništa konkretnije.

12. Jugoslavija je bila zajednica više država koje su, unatoč određenim sličnostima, vrlo različite. Kako nisam živio u Jugoslaviji, o njoj mogu misliti samo ono što sam čuo od roditelja ili drugih ljudi, bilo u školi, bilo izvan nje. Neki ljudi će reći da je u Jugoslaviji bilo bolje, a neki da je bilo lošije. Ponovno sve ovisi o tome koga se pita. Nekima je onda bilo bolje jer su bili mladi, nekima jer su imali političke veze, a nekima jer su smatrali da tako treba biti i da drugačije ne može. Osobno Jugoslaviju smatram dijelom hrvatske povijesti koji nisam doživio, stoga izbjegavam iznositi bilo kakve zaključke o njoj, znajući da bih možda bio u potpunosti u krivu kada bih postupao drugačije.

Jovica Ćordaš

Politika svađa čitave narode

Jovica Ćordaš je tokom “Oluje” imao 17 meseci. Poreklom s Banije, opština Dvor na Uni, selo Donji Žirovac, sad živi u blizini Aranđelovca i studira na Matematičkom fakultetu u Beogradu.

1. Izjašnjavam se kao Srbin, i identifikujem se sa svojom nacionalnom pripadnosti. Za mene biti Srbin predstavlja očuvanje naše tradicije, kulture i običaja koji su specifični i drugačiji od ostalih zemalja, pa nas to na neki način odvaja od ostatka sveta.

2. O ratu devedesetih mislim isto što i o svim ostalim ratovima, da je velikom većinom nepotrebno izazvan i da nikome ne može da donese dobro. U krugu porodice pričamo o ratu kao o bolnoj temi jer je mnogo tuge i bola doneo kako nama, tako i čitavom našem narodu. Moj stariji brat i ja došli smo u koloni, porodica nas je uz velike muke dovela u Srbiju, ali verujem da smo baš nas dvojica kao mala deca bili podstrek našoj porodici da istraju i prebrode te teške trenutke.

3. “Oluja” za mene znači odvajanje od doma i svega onog za šta su moji preci potrošili svoje živote ne bi li uspeli da omoguće sebi i nama normalniji život.

4. Nemam mišljenje o Hrvatskoj, ali definitivno o njoj ne mogu imati neko preterano dobro mišljenje baš zbog stvari koje su nam se izdešavale.

5. U školi nas nisu učili ništa o tome, što mi se ne sviđa jer verujem da naša deca treba da budu upućena na jednu od većih tragedija iz skorije istorije našeg naroda.

6. Ja konkretno nemam, ali to ne znači da ne bih mogao da imam, jer ne volim da generalizujem i da zbog jedne grupe ljudi svi ispadnu loši.

7. Od 1995. se nisam vraćao u Krajinu, naravno da bih voleo da posetim svoj rodni dom, nadam se da će se to i desiti uskoro, samo se konkretno za mene nisu do sada stekli uslovi za to.

8. Veoma zanimljivo pitanje, odgovor je sličan kao na prethodno pitanje. Ali da bi takva veza uspela, mora da postoji jaka želja sa obe strane jer bi oboje nailazili na razne osude. Ništa nije nemoguće.

9. Da, glasam.

10. Mislim da baš politika dovodi do toga da su narodi i dalje u svađi.

11. Nisam upućen u rad takvih organizacija tako da nije na meni da komentarišem.

12. Često čujem priče da se pre bolje živelo, ali ne znam da li to ima veze s Jugoslavijom ili s tim što su se ljudi generalno više zalagali za napredak. Za mene je Jugoslavija iz današnjeg ugla pokušaj spajanja nespojivog.

Dejana Kljajić

Hrvatska je zločinačka država

Dejana Kljajić, 27 godina, studentkinja Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Rođena u Kninu. Posle “Oluje” se njena porodica seli u Apatin.

1. Biti Srpkinja je za mene ponos. Uvek se tako izjašnjavam i u potpunosti se identifikujem sa srpstvom. Nažalost, smatram da to danas nije bitno mladima jer su zaboravili na prave vrednosti, zaboravili su voleti svoju zemlju i naciju.

2. O ratu pričamo u našoj familiji, kao i s prijateljima. To je nešto najgore što je moglo da se desi ljudima koji nisu pokrenuli ni najmanji incident, a kamoli mogli napasti i odbraniti svoje ognjište. Iskustva moje porodice su jako loša i tužna. Za tatu, koji je vojno lice, i dedu mesec dana nismo znali ni da li su živi. Posle je moj otac imao traume od svega, ali srećom, oporavio se.

3. “Oluja” je ustaški zločinački čin kojim su na najmonstruozniji način proterali nemoćne ljude iz njihovih kuća. Ponovila bih jednu rečenicu: duvaće oluja u suprotnom smeru.

4. Hrvatska je zločinačka država izgrađena na progonu i nesreći Srba.

5. Nažalost, zločinačkoj ustaškoj operaciji se ne pridaje mnogo značaja u školama. Generalno, učili smo samo kada se desila “Oluja” i koliko je navodno nastradalo ljudi, što je skandalozno.

6. Nemam prijatelje Hrvate, ali i nemam ništa protiv njih. Ustaše su već druga priča.

7. Posle progona 1995. godine, nijednom se nisam vratila u Hrvatsku, i nemam želju da odem tamo.

8. Ne bih mogla da se zabavljam s Hrvatom. Nemam predrasude, ali zbog naših različitosti i ljubavi prema svojoj naciji, to ne bi uspelo.

9. Da, glasam na izborima. Koristim svoje izborno pravo.

10. Smatram da je politika zavadila narode i da i dalje upravlja ljudima. Trzavice između Srbije i Hrvatske se nikada neće prevazići jer je politika uticala na ljude i naredne generacije.

11. Nažalost, NVO ne rade ništa specijalno, osim što žele da uzmu novac od država.

12. Jugoslavija je bila iluzija, iskrivljeno zapažanje nečega što je stvarno postojalo. Okolina smatra da se tada bolje živelo, ali zaključujem da su tada bila i druga vremena.

Posle njih, sve vam je jasno. Još postoje četnici i ustaše, kao i pomiritelji i građanske opcije. Još ima onih koji su spremni da ratuju, ali i da se ljube i druže međusobno. Ali kojih je više, to ne znamo. U pripremi ovog teksta pokušali smo da dođemo do svih promotera “Oluje”, kao i do onih koji najglasnije osuđuju taj zločinački poduhvat. Ali do naših patriotskih zvezda – Baje Malog Knindže i Marka Perkovića Tompsona nije bilo moguće doći. Kad, pak, treba pozivati na ubijanje, s lakoćom i pesmom se oglase. Što bi rekli, budalama bog ne oskudeva, same se javljaju.

S druge strane, dežurni nacionalisti – političari – spremni su za razgovor. Ne nude nikakva konkretna rešenja, već samo isprazne desničarske fraze u koje ni sami više ne veruju.

Bivši lider HDZ Tomislav Karamarko svojevremeno je u izjavi za “Ekspres” rekao da se u Hrvatskoj već živi suživot.

“To je apsurdno pitanje jer mi već suživimo. To je naša realnost. Hrvatska ima druge probleme. Nedostatak radnih mesta i, kao i Srbija, odlazak mladih iz zemlje. Kad je reč o politici i odnosima Beograda i Zagreba, vreme je da Srbija napravi iskorak u vezi s definisanjem tih situacija iz devedesetih godina i napravi otklon od politike Slobodana Miloševića. Mi tu politiku shvatamo kao velikosrpsku politiku, koja je imala pretenziju da stvara novu državu na teritoriji BiH i Hrvatske, što je za nas neprihvatljivo. Zato je “Oluja” za nas oslobodilačka akcija, u kojoj smo oslobodili jednu trećinu naše zemlje. Ukoliko politički vrh u Srbiji danas želi da se distancira od takve politike, lako ćemo se dogovoriti. Priča o velikoj Srbiji je deplasirana, vreme je za bolji život”, kaže Karamarko.

Na naše pitanje vidi li pomake u susretima predsednika Aleksandra Vučića i Kolinde Grabar Kitarović, on odgovara da ne zna detalje tih susreta, ali da jeste vreme za dobrosusedske odnose.

“Jugoslavija se raspala i to je bila neminovnost jer smo bili zaglavljeni u jednoj državnoj tvorevini. I treba da se ostavimo one floskule o bratstvu i jedinstvu, jer to ne postoji, ali dobrosusedski odnosi moraju postojati. Nacionalne manjine spajaju državu s matičnim zemljama, tako je i sa Srbima u Hrvatskoj, koji su spona naše dve zemlje.”

Prema njegovim rečima, i mladi su deo ovih društava i država i zato njihovi stavovi odražavaju celokupnu političku sliku.

“To su naša deca, mi pripadamo svojim narodima. Ako nekad mladi ljudi u Hrvatskoj uvide da su ponovo ugroženi, ponašaće se isto kao što smo se ponašali mi u odbrani doma devedesetih godina. Ako se rodi još neki Milošević, verujte da će mladi reagovati kao mi. Mladi ostaju ono što jesu, Srbi ili Hrvati, i što bi se toga sramili, ali važno je da budemo dobri susedi – dosledan je hrvatski desničar.”

Na drugoj strani, četnički vojvoda i predsednik SRS Vojislav Šešelj za naš list je istakao da Srbi u Hrvatskoj nikada ne mogu živeti normalno.

“Srbi će kad-tad osloboditi Republiku Srpsku Krajinu i vratiti nasilno oduzete teritorije, odakle su proterani u zločinačkoj akciji “Oluja”. Ta akcija je bila zločin protiv čovečnosti, u koji je bio umešan čitav državni vrh. Nikad nećemo odustati ni od Dalmacije, Korduna, Like i Banije. Nema govora o nekom pomirenju sa ustaškom tvorevinom državom Hrvatskom. Najgori su ovi što misle da se s njima istorija završava pa žele da sve obave tokom svog mandata. Ne može biti ni normalnih odnosa između političkih vrhuški jer se svi naši samo klanjaju Hrvatima. To su radili Đinđić, Tadić, Nikolić, a evo sad i Vučić. Jedva čekaju poziv iz Zagreba, ali nema ništa od toga” istakao je Šešelj.

U Hrvatskoj se 5. avgust slavi ne samo kao Dan pobede već i kao Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja (ratnih veterana). Politički vrh slavi. Zvanični Beograd tuguje, i sa Zagrebom se prepucava. I gde smo? Opet na početku priče.

+ Trenutno nema komentara

Dodajte komentar