UDBINI ESKADRONI SMRTI: "Nemci su pokušali da prikriju dokaze protiv Arkana"

Na suđenju za ubistvo jugoslovenskog emigranta Stjepana Đurekovića, likvidiranog 1983. u Nemačkoj, u nekoliko navrata govorilo se o pripadnicima beogradskog podzemlja kao izvršiocima zločina. Pred sudom u Minhenu, koji je vodio postupak najpre protiv Krunoslava Pratesa, a zatim i protiv hrvatskih obaveštajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, pominjana su imena Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Giške. Arkan se, navodno, javno hvalio izvršenjem te likvidacije.

U intervjuu za "Ekspres" zagrebački advokat Anto Nobilo, koji je branio Perkovića, odgovara na pitanje da li postoje konkretni dokazi ili svedočenja za tvrdnju da je ubistvo izvršilo beogradsko podzemlje.

Povezane vesti - Žive zato što ne progovaraju

"U Beogradu se iznenađujuće prilično slobodno priča o toj likvidaciji. Na suđenju su identificirali Željka Ražnatovića Arkana i njegovu ekipu. Neki izvori spominju kao dio tima i Đorđa Božovića Gišku. Međutim, nama nije bio bit utvrditi tko je počinio to ubojstvo, već da naši branjenici nisu u tome učestvovali.

Razni materijalni dokazi, pa i policijski i obavještajni podaci iz njemačkih izvora u to doba ukazivali su na to da je beogradsko podzemlje odradilo Đurekovića i da je Arkan vodio tu grupu. Te dokaze su Nijemci pokušali prikriti tokom suđenja. Na Arkana su ukazivali i neki dokumenti hrvatskog SDS/SDB."

A ko je nalogodavac zločina? U to vreme je samo savezni Sekretarijat za unutrašnje poslove, na čijem se čelu nalazio Stane Dolanc, mogao da donese takvu odluku, naravno uz odobrenje saveznog Saveta za zaštitu ustavnog poretka, u kome su bili, opet Dolanc i Branko Mamula. Kako je uopšte funkcionisala ta državna struktura, koja je donosila smrtne presude? Vi ste pominjali KOS i saveznu službu sigurnosti, to je u stvari taj savet?

"Mi smo uspjeli rekonstruirati mehanizam donošenja odluka o likvidacijama. Ustvrdili smo da su se likvidirali isključivo teroristi koje država domaćin nije htjela izručiti Jugoslaviji, niti suditi pred svojim sudovima. Teroriste koje nisu odustajale od terora, niti su se htjele pasivizirati, Služba je kao krajnju mjeru likvidirala. Uglavnom se djelovalo prema ustaškim teroristima i manje prema albanskim, jer su oni izveli brojne terorističke akcije. Nešto slično rade i danas Amerikanci, pomoću dronova i raketa, ali uz velike kolateralne žrtve. To je bi tadašnji „rat protiv terora". Nažalost, i danas smo izloženi terorističkim prijetnjama.
SDS/SDB je, po riječima vještaka prof. Nielsona, to vršio manualno, precizno, jedan na jedan i zato u pravilu nije bilo kolateralnih žrtava, kao danas. Odluku o likvidaciji Đurekovića je donio savezni sekretar za unutrašnje poslove Stane Dolanc. Nužno odobrenje te odluke dao mu je Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka gdje su bili član Predsjedništva SFRJ, ministar (sekretari) obrane, unutarnjih i vanjskih poslova... Dakle, politički vrh SFRJ."

Već ste rekli da je do hapšenja i izručenja Perkovića i Mustača došlo pod pritiskom Nemačke i hrvatskih domaćih nacionalista. Govorili ste i o uticaju nemačke tajne službe BND, čiji je saradnik, kako tvrdite, bio i Vinko Sindičić, ključni svedok koji je doprineo osuđujućim presudama Pratesa, Perkovića i Mustača. Ali Vama se Sindičić zatim javio i rekao da su ga na optužujuću izjavu naterali Nemci, njihova služba. Šta je na kraju bilo od njegovog svedočenja?

"Svašta je tu bilo. Sindičić je služio i kao agent provokator Nijemaca, ne bi li mene eliminirao iz postupka, a Perkovića kompromitirao uoči izručenja. Pročitali smo ga. Doskočili smo mu jer smo u realnom vremenu svaki njegov kontakt, SMS, mejl dostavili glavnom državnom odvjetniku (tužiocu) i šefu sigurnosno obavještajne agencije. Vidjeli smo da njemačka služba preko njega vodi neke svoje akcije. Sve je to bilo naivno.

Povezane vesti - ZAGREBAČKI ADVOKAT NOBILO: Na suđenju Perkoviću su identifikovali Arkana

Dokle je išla sprega njemačke službe, tužioca i policije sa Sindičićem, opisujem u svojoj knjizi "Odbrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića". Policija je Sindičiću dala novac i on je oteo jednog Hrvata iz Švedske i u pak tregeru ga doveo u Bavarsku i predao policiji. Po tvrdnjama Sindičića, taj čovjek je ubio Đurekovića, ali i Olafa Palmea. Švedska ga je odbila izručiti jer su očito ocijenili da je priča izmišljena, što je točno. U stvarnosti Sindičić je bio u svađi sa tim čovjekom i želio mu se osvetiti. Akciju su nazvali „Operacija Sob", jer im je Sindičić pričao kako je Udba u stara vremena uvijek imala lijepa imena za pojedine akcije. Dakle, BND i bavarska kriminalistička policija sa starim Udbinim kilerom u 21. stoljeću igraju se stare Udbe. Infantilno, ali opasno. Cijeli temelj Sindičićeva svjedočenja se svodi na njegovu tvrdnju da je on, Sindičić, bio pripadnik „prave tajne službe" kojom je rukovodio Centralni komitet (nekad SFRJ a nekad SRH). U tom svojstvu je on saslušavao Mustača i Perkovića i oni su mu priznali da su organizirali ubojstvo Đurekovića.

Dakle, Sindičić, koji je bio doušnik SDS Rijeka i osuđeni kiler, tvrdi da je saslušavao šefove SDS Hrvatske! I ne samo to. Tvrdi da je u jednopartijskom sistemu partiji na vlasti, koja preko partijskih kadrova upravlja cijelom državom, bilo potrebno imati svoju tajnu službu koja bi kontrolirala službeni SDS/SDB, kojim su i tako upravljali preko svojih partijskih kadrova.
Sumanuta priča za svakog građanina koji je živio u SFRJ. Ali samo na temelju te priče, sud u Minhenu sudi Krunoslava Pratesa, Perkovićevog suradnika, na doživotnu kaznu zatvora. Na temelju tih potpuno apsurdnih tvrdnji dižu optužnicu protiv Perkovića i Mustača, a Hrvatska na temelju toga izručuje svoje obavještajce."

Da otvorimo i Đurekovića. On je bio visoki, što bi se danas reklo, menadžer INA. I tu je sada bezbroj pitanja: Zašto je pobegao iz Jugoslavije, da li je ukrao pare iz INA, da li je stvarno bio svedok malverzacija sina Mike Špiljka, Vanje, zašto je postao deo emigracije koja je politički aktivna protiv Tita i tadašnje Jugoslavije? Vi ste sve vreme tvrdili da je Đureković bio agent, špijun BND, i da se zbog toga našao na listi za odstrel? Da li je nemačka tajna služba to ikad potvrdila?

"Đureković je bio agent, špijun BND sedam godina, sve do svojeg bijega iz SFRJ 1982. To smo prvi puta na ovom suđenju ustvrdili pomoću svjedoka ali i dokumenata BND. Naime, nakon žestoke pravne bitke uspjeli smo dobiti neke dokumente BND koji potvrđuju špijunsku aktivnost Đurekovića. Đureković je špijunirao JNA i SIV (saveznu vladu). INA je bila ekskluzivni dobavljač nafte JNA i Đureković je imao pristup većini tajnih objekata JNA, na primer podzemni aerodrom, Željava na granici BiH i Hrvatske... Đureković dostavlja povjerljive privredne podatke, zalihe goriva, finansijske devizne podatke i slično. To je doba velike energetske krize, vožnje par-nepar, nestašica robe široke potrošnje. U jednom trenutku oficir BND kaže Đurekoviću: "Kad bi Jugoslaveni znali što si ti sve nama dostavio, tebe bi optužili za svoju privrednu krizu", i dodaje: "A onda bi i Njemačka imala političkih problema". Platili su mu puno para, ali su nam potvrdili da su dobili za taj novac odgovarajuću protuvrijednost. Dakle, bio je očito značajan špijun. Pomoću njegovih informacija dodatno su ekonomski destabilizirali SFRJ.

Povezane vesti – UBISTVO STJEPANA ĐUREKOVIĆA: Poslednja podvala Franje Tuđmana

Priča o Vanji i Miki Špiljku pokazala se kao netočna. Čista teorija zavjere, koja je nastala dijelom iz političkih borbi tadašnjih frakcija u SKJ i SKH, a dijelom jer javnost nije znala da je Đureković bio špijun BND, pa je mašta radila.
Nije Đureković bio cvijeće. Bilo je sumnji u primanje provizija, korupciju, ali nisu mu mogli ništa dokazati. Bit je bio ipak špijunski rad. Đureković je pobjegao iz Zagreba kada mu je dojavljeno da je u njegovom uredu tijekom noći izvršen tajni pretres njegove kancelarije."

Đureković postaje emigrant u Nemačkoj. Koliko je emigracija u to vreme bila zaista moćna? Da li je bila sposobna za teroristička dela? Da li ste došli do podataka koliko je uopšte emigranata ubijeno od strane Službe?

"Teško je reći. Politički i vojno oni Jugoslaviji nisu mogli ništa. Međutim, uz pomoć zapadnih tajnih službi bili su sposobni izvesti terorističke akte i tako destabilizirati SFRJ. Pobili su dosta ljudi. Od ambasadora Rolovića, beogradskog kina, Hellas Express, otmice američkog putničkog aviona i ubojstva eksplozivom njujorškog policajca... Koliko emigranata je ubijeno? Ne znam. Teško je to utvrditi. Oni su se i međusobno tukli. Uglavnom zbog novca. Jasno, većinu je Služba dala likvidirati, ali u pravilu to se radilo sofisticirano preko drugih emigranata. Rijetko direktno preko vlastitih kilera, kao kod Đurekovića."

U kojoj je fazi sada slučaj Đureković?

"Zdravko Mustač i Josip Perković osuđeni su pred sudom u Minhenu na kaznu doživotnog zatvora. Obojica su izručeni Njemačkoj pod uvjetom da se po okončanju postupka vrate u Hrvatsku, da bi hrvatski sudovi izvršili prilagodbu njemačke kazne prema hrvatskom pravnom sustavu. Naime, kako Hrvatska ne poznaje doživotnu kaznu zatvora, hrvatski sudovi su trebali odrediti kaznu zatvora koja bi odgovarala domaćem pravu. Sud u Velikoj Gorici je smatrao da je to 40 godina zatvora za Mustača, a sud u Zagrebu da je to 30 godina zatvora za Perkovića.

Ja smatram da su obje kazne protuzakonite. Trebalo je primijeniti onu kaznu i onaj zakon koji je bio na snazi 1983. kada je Đureković ubijen. Temeljem europskog prava, trebalo je primijeniti onu kaznu koju bi domaći sud izrekao za to djelo. Po mom mišljenju, to je 15 godina, jer je 1983. u SRH to bila najveća zatvorska kazna. Postojala je i kazna od 20 godina zatvora, ali isključivo kao zamjena za smrtnu kaznu. Dvadeset godina se nije moglo izreći samostalno. Tokom 1991. imali smo period od nekoliko mjeseci kada je 15 godina bila najviša kazna jer je novi Ustav ukinuo smrtnu kaznu, a time automatski i kaznu od 20 godina kao zamjensku kaznu za smrtnu kaznu. Okrivljenici imaju pravo na kaznu iz vremena počinjenja djela ili ukoliko kasnije dođe do promjene kazne, onda na onu koja je za njih najpovoljnija. To je u ovom slučaju 15 godina. U tom smislu sam uputio tužbu Ustavnom sudu RH i čekamo njihovu odluku.
Nakon što je Savezni sud Njemačke potvrdio presudu suda u Minhenu, uputili smo tužbu i Europskom sudu za ljudska prava zbog povrede prava na pošteno suđenje i nepristrani sud. 

Perkoviću i Mustaču sudio je sudac Manfred Dauster koji je prije toga za isto djelo, ubojstvo Đurekovića, sudio Krunoslavu Pratesu, agentu Josipa Perkovića. U tom prethodnom suđenju sudac Dauster je stekao preduvjerenje o krivici Perkovića i Mustača. Na primjer, u presudi Pratesu sud spominje Perkovića 234 puta. Po praksi Europskog suda za ljudska prava, takav sudac nije smio suditi suizvršiocima u novom procesu i morao se samoizuzeti. Perković je u Hrvatskoj od avgusta, a Mustača očekujemo krajem godine."

Jugoslovenska emigracija izvela je više terorističkih akcija nego ISIL u Evropi

Advokat Anto Nobilo je u svojoj knjizi "Odbrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića" nabrojao više od hiljadu terorističkih akcija emigracije.

"Bilo ih je više nego što je do sada ISIL izveo u Europi. Da, oni su bili neprijatelji svake Jugoslavije i svake Hrvatske koja nije nastavljač NDH. Istina, nisu svi bili teroristi i nisu svi bili proustaški orijentirani. Bilo je i demokratske emigracije, ali se oni nisu služili nasiljem za ostvarivanje političkih ciljeva. Njih SDB nije ni napadao, nije ubijao. Na primer, Mate Meštrović, predsjednik krovnog hrvatsko-emigrantskog tijela HNV (Hrvatsko narodno vijeće), nitko ga nikada nije pokušao ubiti. Urednike i novinare emigrantskih časopisa također nitko nije napadao."

Vojna služba je otkrila da Đureković špijunira za BND

Anto Nobilo uveren je da iza naređenja za ubistvo Stjepana Đurekovića stoji vojna služba, koja je i otkrila da on špijunira za BND.

"Po dokumentima hrvatske SDB proizlazi da oni nisu imali u fokusu Đurekovića dok nije pobjegao, tako da zaključujemo da je tajni pretres njegove kancelarije u INA izvela vojna služba.
Naime, INA je radila za vojsku i JNA je kontraobavještajno prikrivala INA. Zbog toga smo izveli zaključak da je vojna služba provalila Đurekovića. To nam je na suđenju potvrdio i jedan vojni obavještajac, čija je dužnost bila upravo kontraobavještajna zaštita INA.