Život
13.07.2023. 21:15
Nebojša Jevrić

Kolumna

Urbane legende: Bubamara

bubamara
Izvor: Shutterstock

Zvuk i smrt viđeni u isto vreme postanu jedno: Pavlovljev refleks smrti. Zvuk izaziva bol. Trešnjev cvet i smrt viđeni u isto vreme. I trešnjev cvet boli.

Kuća je na liniji razdvajanja.

Majka kelnerica, otac policajac.

U dvorištu sve puno cveća. Ruže, lale, svekrvino oko...

I trešnja. Maj. Trešnja se rascvetala.

Počele su da padaju granate, pucanje.

Majka je dečaku prenela dušek u podrum pun hrane.

Danima su čekali. Znali su da će početi.

Otac je otišao u ponoć svojima ostavljajući dečaka majci.

Majka je otišla u zoru.

Verovali su da će se ono drugo vratiti po njega.

Nije se vratio niko. Nikad se nisu više videli.

Kuću je pogodila granata.

Dečak je ostao u podrumu. Nepovređen.

Ubrzo su došli vojnici i kroz cvećnjak iskopali rov.

Uskoro su i sazrele trešnje.

Nisu mu dali da se po danju penje na trešnju. Zbog snajperista.

Zaludu su se raspitivali za majčinu rodbinu. Dolutala je iz nekog sela u Srbiji i tu se udala sa milicionara.

Na vojnike se navikao. I oni na njega. Skupljao je čaure. Svih vrsta. Znao je po zvuku da raspozna vrstu oružja iz kojeg se puca.

Lutao je po napuštenim kućama i donosio u podrum dinosauruse, kritosauruse...

Imao je jamice na obrazima i beleg na bradi. Zbog tog belega zvali su ga Bubamara.

Jednom je u jednoj kući pronašao kolekciju flašica od jedan deci raznih pića.

Napunio je pun ranac i donio vojnicima.

Bilo je tu viskija, armanjaka, tekile, ruma, raznih rakija...

Od šatorskog krila starac krojač mu je sašio uniformu. Više nije bio u ritama.

Nisu imali gde da ga odvedu. Nisu imali kome da ga predaju.

Otac je nestao, majka poginula u svitanje. Htela da ode još jednom na posao, da podigne još jednu platu.

Posle poslednjeg napada dovezli su tenk.

Tenk su ukopali. Stara "pedesetpetica“.

Na tenku je neko crvenom farbom ispisao – SMRT NE BOLI.

Iz podruma kuće izvlačio se dečak. Nije mu bilo više od deset godina. U ruci je nosio praćku. Kao da se to njega ništa ne tiče, skuplja kamenčiće po prašnjavoj seoskoj džadi. Skuplja i dugo bira pravi. Onda prilazi zaprežnim prevrnutim kolima. Tu je u zasedi. I počinje da gađa iz svog zaklona. Gađa mrtvaca koji se raspada, tu, na ulici, u glavu.

Podne je.

Rojevi muva se podižu sa mrtvaca.

"Čiji si ti, mali?“, pita ga krupna oznojena vojničina zarasla u bradu.

"Ničiji.“

"Kako ničiji?“

"Tako, ničiji… Tata mi je Hrvat, majka Srpkinja, a ja sam ničiji… Tako su mi rekli, da sam ničiji.“

I nastavlja da gađa mrtvog u glavu. Vojničina briše čelo i uzima ga za ruku.

"Hajde da te vodim kod nas na ručak.“

"Čekaj da ga ovjerim.“

"Koga da ovjeriš?“

"Pa, onog što leži tamo. Snajperista uvijek gađa u trbuh. Onda sačeka druge da dođu da vade ranjenog. Tek onda ranjenog ovjeri. Kad porastem, ja ću da budem snajperista.“

Trideset godina kasnije.

Srpsko Sarajevo. Istočna Ilidža. Stotine dece sa svećama i belim ružama idu prema crkvi. Dan žalosti. Mnogo dece. U Srpskom Sarajevu se više rađa nego umire. I svi imaju oružje, a niko ne puca.

Na kraju kolone Bubamara. Drži devojčicu za ruku.

"Usvojila me porodica kojoj je granata ubila dete. Predajem muzičko.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Urbane legende: Disident
zatvor

Kolumna

10.05.2023. 19:10

Urbane legende: Disident

Septembar osamdeset treće. Okružni zatvor Padinska skela. Aneks prekršajno. Sobni Branko Rolović, Branko Boljševik.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
23°C
29.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve