Život
25.12.2022. 20:00
Nebojša Jevrić

Kolumna

Urbane legende: Sveti Nikola

slava, slavski kolač
Izvor: Shutterstock

Svake godine mi prijatelj pred Svetog Nikolu kaže kad da dođem. Ove godine mi nije rekao ništa. Znam da se na slavu ne zove, ali nikad kod njega nezvan nisam svratio. I ne osećam se dobro zbog toga.

Pola Srbije slavi Svetog Nikolu, a pola ide na slavu. U kafani nas trojica. Jedan je Ćuk koji menja konobaricu, prognanik iz Zagreba, Simon i ja. Mi smo ona treća Srbija.

Praznici zato i postoje da bi se usamljeni ljudi osećali još samlji.

Simon je čovek koji je celog života hodao ivicom žileta. Popije pivo-dva, uglavnom sedi sam i ćuti.

Pošto nema pazara, a Ćuk ne sme da ide u minus, nema ni kafe. Boji se da ga ne optuže da gazdu potkrada.

Sveti Nikola počeo je pozivom iz Narodne biblioteke. Ne mogu da mi fotokopiraju "Duge“, može samo skeniranje. Skeniranje je 30 dinara stranica. Skener im je kupila Srbija, ne troše papir, zašto toliko, ne razumem. Ženi koja fotokopira slava. Zaludu sam sa poslednje tramvajske do Hrama išao.

Sveti Nikola. Odatle kod lekara. I mojoj lekarki je slava. Doktor koji je menja daje mi recept za lek koji mogu da podignem tek drugog januara. Do tad sam bez leka. Ili mogu da ga kupim. Tri hiljade i sedamsto. Od penzije koja je dvadeset šest hiljada.

Sveti Nikola. U smiraj dana nas trojica u kafani. Simon priča o prađedu zulumćaru, hajduku, i njegove zulume okrivljuje za sve nesreće u familiji. Iz Surčina je. Ima grubo lice, oštre crte i neobične plave oči, koje kao da su se tu našle nekom greškom.

"Još sa deset godina počeli smo da krademo. Neke kablove. Bili su tu pored šume. Mi po čitav dan sečemo, niko ne vidi. Prodajemo Ciganima. Pun kamion. Posle sa otpada pokrademo Cigane, pa im opet prodamo. Toliko je toga bilo. Deset, jedanaest godina smo imali. Nismo znali šta ćemo sa parama. Drugi put provalimo u prodavnicu ’Borovo’ i pokupimo samo sitne pare. Punu kesu. Obuću nismo dirali. I tako bili smo opasni. Surčinci. Sve dok nisu počele da me interesuju devojke. E onda sam na sve zaboravio. U školi sam bio odličan iako ništa nisam učio. Pogledam jednom lekciju, zapamtim. Isto u šahu. Gledao sam oca kako igra i naučio. A on sa komšijama po čitav dan igrao šah. ’Ajde, ćale, jednu partiju’, kažem mu. On ne veruje ni da znam da igram. Razvalim ga, a on slomi tablu. Prvi na školskom prvenstvu, ali kad je trebalo da se uči nisam hteo da treniram šah. Počeo samo.

Imao sam mnogo devojaka do osamnaeste.

Ali ona je bila najlepša. Ana. Slovakinja. Cela škola u nju zaljubljena. Primeran đak, uvek fina. Nekako, kako da ti kažem. Kao breskva. A ja hajduk. Ona pobegne kroz prozor, nisu je puštali da izlazi, i sedne na trkaći, imala je trkaći, i dođe da se nađe sa mnom. Ja ništa.

’Je li jesi li ti imao devojku? Znam bio si sa ovom, pa ovom, pa ovom’, pita.

’Pa jesam.’

’A ja. Šta sam ti ja.’

Samo slegnem ramenima.

Posle mnogo godina se sretnemo i odemo na kafu.

’Zašto nisi hteo da budeš sa mnom?’

’Ti si mi delovala nekako za čitav život, a ja pustahija.’

Udala se za nekog šmoklja. Posle ga je i ostavila.“

Sveti Nikola. Pola Srbije slavi, a pola na slavama. Samo nas dvojica i zamenik konobara u kafani na kraju grada. Na zidu i Gadafijeva slika. Jedina u gradu. I on uvratio.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Urbane legende: Mrtvak
duh

Kolumna

15.12.2022. 22:05

Urbane legende: Mrtvak

Za Dalj sam čuo prvi put od Dade Vujasinović. Pričala mi je kako je u nekom podrumu našla pet leševa koji su se raspadali. Danima nije mogla da jede. Sve joj je smrdelo na mrtvace. Ništa kao mrtvac ne smrdi.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
15°C
01.05.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve