Scena
25.07.2022. 14:45
Srećko Milovanović

Intervju

Bruno Langer: Rokenrol je nekada imao snagu da pokrene planine

koncert
Izvor: Shutterstock

Ako neko kaže da je "Atomsko sklonište" možda i poslednji veliki bend iz stare Jugoslavije, verovatno i ne sluti koliko je u pravu. Igrom slučaja, upravo je "Atomsko sklonište" bilo poslednji bend iz Hrvatske koji je nastupao u Srbiji, uslovno rečeno pre rata i prvi koji se u nju vratio posle rata.

Bio je kraj avgusta 1991. godine. Na programu je bila još jedna "Zaječarska gitarijada". Među bendovima koji su bili pozvani da nastupaju bilo je i "Atomsko sklonište". Dan pre svirali su u Apatinu. Kao da već mesecima u bivšoj Jugoslaviji nije buktao građanski rat. Ni slutili nisu da su u Beograd stigli poslednjim letom iz Pule. U danu kada su nastupali u Zaječaru "migovi" JNA prizemljili su čuveni Kikašev avion sa oružjem. A kada je trebalo da se vrate kući, letova za Pulu više nije bilo. Bilo je nekih ideja da se vraćaju preko Sofije, ali niko od članova benda sa sobom nije imao pasoš jer, zaboga, pa nastupali su u istoj državi.

Konačno, nađeno je rešenje – odleteli su poslednjim letom za Ljubljanu, nakon što su im "jatovci" na Surčinu "preko veze" čekirali karte, zbog njihove hrabrosti da nastupaju u Zaječaru.

I tako već skoro pola veka rokenrol istorija ovih prostora nezamisliva je bez ovog pulskog benda i njihovog frontmena Bruna Langera. Iza njih su brojne kultne pesme poput "Za ljubav treba imat dušu", "Pomorac sam, majko", "Pakleni vozači"... I u svojoj osmoj deceniji života Bruno Langer ne namerava da posustane, a u intervjuu za nedeljnik "Ekspres" govori o pola veka bavljenja rokenrolom, priseća se lepih i manje lepih trenutaka iz prebogate karijere, ali i otkriva da je zabrinut u kakvom će svetu odrastati njegova dva unuka za koje je posebno vezan.

"Atomsko sklonište" ni posle gotovo pola veka rada ne posustaje. Trenutno ste na turneji po regionu, a nedavno ste imali i veliki koncert na Đačkom trgu u Kragujevcu. Kakve utiske odande nosite?

"Jako lepe, zaista. Trg je bio prepun, bilo je u publici pripadnika svih generacija, što me posebno raduje, i svi su pjevali sve pjesme ’Skloništa’. Uvijek volimo doći u Kragujevac jer je to grad dobrih ljudi i rokenrola. Još jedanput se i ovim putem zahvaljujem Kragujevčanima na divnom dočeku. Želio bih pomenuti i koncert u Petrovcu na Mlavi. U tom smo gradu bili prvi put i oduševili smo se prijemom i reakcijom publike."

Ovo leto vam prolazi radno, svirke imate gotovo svakoga dana?

"Moram priznati da nisam očekivao da ćemo u ovim godinama imati toliko koncerata godišnje, gotovo isto kao pre 40 i više godina, kada su aktuelne bile velike jugoslavenske turneje. Ali to je lijepo i dokaz da još nismo za staro gvožđe. Sada nam predstoje koncerti u Bosni, Mostar i Sarajevo, a potom idemo u jedno preljepo mjesto na Pelješcu koje se zove Viganj i posebno se radujem toj svirci tamo. Nema nam odmora ovog ljeta, ali nema ništa ljepše nego svirati što više i družiti se sa svojom publikom."

Očigledno da "Atomsko sklonište" prihvataju i nove generacije što se vidi po reakcijama publike na koncertima?

"Reakcije su izvanredne i mi se trudimo da ne razočaramo te ljude koji vole ’Sklonište’ i koji dolaze na naše koncerte. Meni je svaki koncert jedan novi početak, a počeo sam da se bavim rokenrolom prije ravno 57 godina. Još malo pa ću imat šest decenija radnog staža (smeh). Nekako sam oduvijek bio svjestan da se publika menja zajedno sa nama i da imamo ogromnu odgovornost prema njoj. Zato što ovom poslu prilazimo s ljubavlju i iskrenim srcem – zato toliko godina i trajemo. Nema tu neke posebne tajne."

Počeci rada "Atomskog skloništa“ neraskidivo su povezani sa pulskim pesnikom Boškom Obradovićem. Kako pamtite tu saradnju sa njim?

"Boško je zapravo bio idejni tvorac ’Atomskog skloništa’ i bez njega ne bi bilo ni benda. Bio je jedan predivan čovjek i veliki umjetnik. Bio je vizionar i imao je nevjerojatne organizacione sposobnosti. Osnovao je i čuveni istarski sajam ’Sanjam knjige’. Našeg prvog pjevača Serđa Blažića i mene Boško je ubijedio da možemo komponirati pjesme. Sjećam se prve pjesme koju sam napravio, Boško je rekao da je odlična i da će to biti hit! Htio me je ohrabriti i dati mi vjetar u leđa. Surađivali smo sve do 1992. godine kada ja postajem kompletni autor. Boško je preminuo 1997, ali je on i dalje sa nama jer takav duh i energija nikada ne umiru."

Spomenuli ste prvog pevača benda, Serđa Blažića, a mnogi možda ne znaju da ste u "Atomskom skloništu“ počeli kao bas gitarista?

"U prvoj, originalnoj, postavi benda su osim mene, koji sam svirao bas, bili i Serđo Blažić, vokal, Dragan Gužvan, gitara, i Saša Dedić, bubnjevi. Kasnije se na klavijaturama priključio i Eduard Kancelar. Ta je postava trajala sve dok se Serđo nije razbolio. On je obolio od raka limfnih žlijezda sa samo 21 godinom, a preminuo je 1987. kada je imao 35 godina. Borio se i nikada nije dozvolio da klone. Muzika i ljubav prema njoj su mu sigurno produžili život za barem deset godina, ali božja i zemaljska šteta je što takav čovjek nije poživio mnogo duže."

U početku ste se predstavljali kao pank bend iako sa pank muzikom niste imali nikakvih dodirnih tačaka?

"Boško je jednom prilikom rekao da je ’Atomsko sklonište’ uvijek bilo iskreno sa publikom osim jednog puta, kada smo se na početku karijere deklarisali kao pank bend. Ali, to je bila više šala, ali i mladalačka želja da nas primete na početku. Pank je u to vrijeme bio u modi svuda u svijetu pa nismo ni mi htjeli da budemo mimo svijeta. U tadašnjem časopisu ’Džuboks’, najuticajnijem novinskom muzičkom mediju tog doba, izašlo je da smo pankeri i tako... Ostade ta legenda, a danas i anegdota."

Oprobali ste se i u Americi i imali zapažene rezultate?

"Bio je to period kada smo Dragan Gužvan i ja probali napraviti internacionalno izdanje ’Atomskog skloništa’ u Americi pod nazivom ’Atomic Shelter’. S pjesmom ’Kineski bicikl’ čak smo dospjeli i na američku top listu što nije mali uspjeh. Ali nije mi žao što nismo ostvarili neku pravu internacionalnu karijeru, više sam nego zadovoljan i ovim što smo postigli u životu."

Prvi put ste gitaru uzeli u ruke kad ste imali 14 godina. Po čemu je ta gitara bila posebna?

"Osim što mi je bila prva gitara, ona je bila osobita i po tome što je imala samo dvije žice. Svirao sam je od jutra do mraka. U to vrijeme nije bilo tehničkih luda kao danas, ali je bilo volje, ljubavi i strpljenja, čega opet u današnje vrijeme ima sve manje. Imao sam sreće i da sam imao najbolje učitelje, nekako su se sve kockice tada poklopile.“

To je bio i preduslov za nastanak svih kasnijih vanvremenskih hitova poput "Pomorac sam, majko“, "Pakleni vozači“, "Za ljubav treba imat dušu“...?

"Naravno, kada nešto radite iz ljubavi i srcem, rezultat mora doći. Malo je reći da sam ponosan kad vidim da moje pjesme pjevaju na koncertima mladi ljudi koji, što se kaže, nisu još ni bili u planu kad su te pjesme nastajale. Moram reći da me posebno čini ponosnim to što najbolji svjetski teniser Novak Đoković voli pjesme ’Atomskog skloništa’ i što sam vidio snimak gdje Nole pjeva ’Za ljubav treba imat dušu’. Tad sam shvatio da je definitivno vredilo sve ovo raditi 57 godina već.“

Osim čuvenih hitova, i ime Vašeg benda je danas aktuelnije nego ikad. U svetu ponovo osposobljavaju atomska skloništa u slučaju nuklearnog napada?

"Kroz svoje pjesme uvijek smo pokušavali davati antiratne poruke, poput pjesme ’Ne cvikaj, generacijo’ gdje se kaže: ’Čovjek je danas sve prazniji u duši i planetu Zemlju polagano ruši, od rata do rata, od vrata do vrata, prestaju da budu i mama i tata.’ Drugi svjetski rat završen je kao nuklearni jer su dvije atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki okončale sukob Amerike i Japana. Ljudi su očito dovoljno glupi da naprave i treći svjetski nuklearni rat. Ponekad pomislim da su ljudi zapravo neki zli vanzemaljci koji su došli na planetu Zemlju s ciljem da je unište. Što je najgore, oni to vrlo uspješno rade. Imam dva unuka koja obožavam i pred kojima je cijeli život i nikako ne bih volio da odrastaju u ratu.“

Kome je bio potreban rat između Rusije i Ukrajine, vidi li se rešenje tog sukoba?

"Mnogi su probali da osvoje Rusiju, pogotovo Sibir zbog nafte i resursa. Probali su i Napoleon i Hitler pa se nisu baš lijepo proveli. Sjetimo se kako je NATO ’štitio i branio’ Irak, Siriju pa nažalost i Srbiju 1999. godine. Sada je jedna antiruska histerija i neviđena propaganda u svijetu. Zbog čega ja u Hrvatskoj koja je članica EU ne mogu gledati ’Raša tudej’ ili ’Sputnjik’? Je li to demokracija civiliziranog svijeta? Van svake pameti je zabranjivati rusku kulturu i umjetnost, zabranjivati Dostojevskog, Tolstoja, Čajkovskog... Svijet je postao jedna velika tuga.“

Vratimo se nekim vedrijim temama. Kakva je trenutna rokenrol scena u Hrvatskoj?

"Ima dobrih, mladih bendova koji prave kvalitetnu muziku. Rokenrol je nekada imao snagu da pokrene planine, a danas je na sceni zaglupljivanje ljudi. Ipak, ne smije se odustajati, i u najgora vremena naći će se mjesta za dobre ideje i za kvalitet. Samo taj kvalitet se mora podržati.“

Traže li Vam mladi muzičari savete?

"Mislim da mladima nisu potrebni savjeti, oni znaju i bolje i više od nas matorih. Uostalom, ni ja nikome nisam kad sam bio mlad tražio savjete. Naravno, ukoliko mi neko zatraži pomoć ili savjet, a mogu da pomognem – uvijek sam tu.“

Približava se pola veka trajanja "Atomskog skloništa“ i šest decenija kako se bavite muzikom. Dokle će Bruno Langer da traje?

"Ove godine punim 73 i sviraću do poslednjeg daha. Meni su prognozirali da ću da riknem na bini. Nemam ništa protiv (smeh)!“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Manjifiko: "Nisam loš zanatlija"
Manjifiko

Intervju

08.04.2022. 07:10

Manjifiko: "Nisam loš zanatlija"

Da li znate da je nezvaničnu himnu srpske fudbalske reprezentacije, pesmu koja se pod "obavezno“ naručuje u našim kafanama, napisao muzičar koji živi i radi u Ljubljani, a koji za sebe kaže da je kauboj koji svira balkan-disko-šlager.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
1°C
08.02.2023.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve