Kolumna Nebojše Jevrića
Urbane legende: Ko ne bi pristao da gaji Titovog sina?
Bili smo završili ratne priče kad sam ga kao uzgred upitao: "A drug Stari!“
"Hedonista“, sa prezirom je rekao. "Crveni Raspućin!“
I ispričao mi priču koju sad vama pričam:
"Javljeno je odozgo da dolazi u naš grad i da će noćiti.
Da ubije velikog tetreba.
Bilo je to vreme kad se oni pare i kad ih svaki lovac može odstreliti. Istrebljeni su svuda sem u našim šumama.
Oslepe i ogluve od ljubavnog zova.
Došao je drug iz protokola da sve pripremi.
Hteo je da noći i imao poseban zahtev: mladu skojevku u plododanima.
Nije je bilo lako pronaći, ali smo je našli. Bila je to učiteljica, lastavica, udata za našeg čoveka.
Muž je bez reči pristao. Ko ne bi pristao da gaji Titovog sina? Ona po danu nije izlazila iz kuće da bi joj lice bilo belo, a ne kao kod seljanki.
Posle mesec dana stigao je.
Pio se čivas. Jela su specijalnim vozilom dopremili zajedno sa kuvarom.
Posle večere se plesalo.
Pijan dok su plesali, vadio joj je iz dubokog dekoltea haljine krojene u Zagrebu belu čvrstu dojku.
I muziku je obezbedio protokol. Ništa nije bilo prepušteno slučaju.
Odveo ju je na kraju u sobu, a u zoru smo išli da odstreli zaljubljenog tetreba.
Sutradan je otišao helikopterom do aerodroma, gde ga je čekao avion.
Danima smo čekali rezultate ginekologa. Svi upućeni. Kad je javljeno da je trudna, napravili smo veliku proslavu u gradskom hotelu. Ceo gradski komitet, Udba, lastavice. Muž i trudnica na čelu stola. Nije mala stvar: Titov sin iz našeg mesta.
Za vreme njene trudnoće, muž lepotan, duge rano posedele kose, počeo je da nam pravi probleme.
Radio je kao profesor matematike i zaveo sedam učenica iz razreda. Nije se krio.
U kasabi to se nije moglo ni sakriti.
Zvali smo u kabinet i rečeno nam je da ga pošaljemo u ministarstvo.
Dobio je stan salonac u centru Sarajeva. Ona doživotno porodiljsko. Uzgred, obećana mu je diplomatska karijera.
Živeo je sanjajući ambasadorsko mesto koje nikad nije dobio.
Ona je rodila sina kojeg je muž obožavao. Svi su se upućeni nadali napretku kasabe.
Novim putevima. Unapređenima. Održavali veze sa mužem.
Njegov brat postao je sekretar komiteta.
Pod budnim okom oca i Službe mali je rastao.
Trudili su se da bude odlikaš.
Da se bavi borilačkim sportovima. Od desete počeo je da ide u streljanu.
Da puca u pokretne mete. Tu je pokazao veliki dar.
Poslat je u Moskvu na školovanje. Iščekivanja su bila velika.
Naročito u familiji. Hodali su ulicama na poseban način podignute glave. Osećali se kao plemstvo. Bili ponosni na odivu.
Nije se manje ni gordila muževljeva familija. Njihovo prezime je nosio Titov sin.
Kao grom iz vedra neba, posle dve godine, stigla je strašna vest: ’Ubijen u obračunu sa gruzijskom mafijom.’
E to možeš napisati kad ja umrem!“, rekao mi je starac bez bora, ali sa ožiljkom od metka na licu.
Dok me je crni džip vozio put Gračca u Lici da stignem za ukrcavanje na Oklopni voz, sećao sam se reči Ričarda Bartona posle snimanja "Sutjeske“:
"Najteže je glumcu da glumi glumca!“