Svet
20.06.2023. 13:14
Dragan Bisenić

Savezi

Američko-kineski dijalog iza leđa Rusije

Bajden, Ši Đinping, 20.6.2023
Izvor: EPA / XINHUA NEWS AGENCY / XINHUA /LI XUEREN

Tokom proteklog vikenda, glavni svetski mediji otkrili su da su šefovi obaveštajnih službi dvadesetak zemalja održali (ranije) tajni sastanak u Singapuru te da su u stvari takvi sastanci redovno održavani već nekoliko godina. Mesto održavanja razgovora bio je hotel "Šangri-La“ koji je ujedno i mesto održavanja sastanka velike, nadaleko poznate konferencije, pod nazivom "Šangri-La dijalog“, na kojoj je učestvovalo oko 600 predstavnika iz celog sveta.

Ovaj forum već više od 20 godina organizuje Međunarodni institut za strateške studije sa sedištem u Londonu. Forum je verovatno najreprezentativniji u regionu i verovatno najtačniji pokazatelj ukupne atmosfere. A atmosfera u Aziji sada je nešto što postepeno počinje da diktira opšte raspoloženje.

Takve konferencije, ali obično sa manje učesnika, uobičajena su okupljanja vladinih zvaničnika i drugih koji žele i kojima je dozvoljeno da budu tamo. Ove godine bilo je nekoliko prekretnica. Možda je najzanimljivije odbijanje kineskog ministra odbrane Li Šangfua da se sastane sa šefom Pentagona Lojdom Ostinom. Demarš je prilično nedvosmislen, iako su oba ministra u svojim istupima govorila o nedopustivosti konfrontacije jer bi njene posledice mogle biti katastrofalne. Slažući se u procenama moguće budućnosti, Vašington i Peking razloge vide na različite načine. SAD bezuslovno, gotovo konsenzusom, veruju da je Kina rival koji se mora postaviti na njegovo mesto gotovo po svaku cenu. Misle, međutim, i da će u budućnosti sve to da se pogorša.

Kineski ministar ipak je svet predstavio na novi način, dodeljujući Kini i SAD ulogu sila koje treba da ga oblikuju. "Rat sa SAD bio bi katastrofa za ceo svet“, rekao je kineski ministar odbrane Li Šangfu u prvom velikom govoru od preuzimanja te funkcije. On je, govoreći na bezbednosnom samitu u Singapuru, rekao da "neke zemlje sve žešće ulaze u trku u naoružavanju u Aziji“, ali je dodao i da je svet "dovoljno velik i za Kinu i za SAD, pa bi te dve zemlje trebalo da nađu zajednički jezik“. Niko, naravno, ni ne misli drugačije, ali novo je da kineski zvaničnici na ovaj način govore o sebi.

Kina je ogorčena što SAD same razbijaju sistem odnosa koji su obe strane gradile nekoliko decenija na obostrano zadovoljstvo. Sa tačke gledišta Pekinga, Amerikanci prekoračuju razumne granice zahtevajući od svojih azijskih kolega da se povinuju njihovim interesima ili čak hirovima. Po mišljenju Vašingtona, dozvoliti dalji uspon Kine znači u bliskoj budućnosti dobiti pretendenta na svetsku dominaciju, sa kojim je sudar neizbežan.

Paradoks je u tome što se, iskreno se pripremajući za konfrontaciju, obe strane veoma plaše nje. Ni jedni ni drugi nemaju poverenja u budući uspeh. Logično, Kina je pre svega zainteresovana da što više odloži trenutak sukoba, iako smatra da je to neizbežno. Što se tiče vojnog aspekta, Peking ima mnogo manje iskustva od Amerikanaca.

Ovi drugi, naprotiv, mogu polaziti od činjenice da su im šanse za uspeh veće, što pre dođe do obračuna. S druge strane, SAD su sada uključene u konfrontaciju sa Rusijom u Ukrajini, a izgledi za "drugi front“ u Aziji su zabrinjavajući. "Drugi front“ nije nužno direktan vojni sukob, u šta kratkoročno niko ne veruje, već opšte povećanje vojnopolitičke tenzije i usmeravanje resursa u tom pravcu.

Opasno približavanje ratnih brodova pre neki dan u Južnom kineskom moru znak je pritiska koji je dobro poznat iz Baltičkog i Crnomorskog basena. Istovremeno se održavaju kontakti na nivou diplomata i obaveštajnih službi kako bi se "održavale otvorene linije komunikacije“.

Ali ono što posebno privlači pažnju jeste susret 24 šefa obaveštajnih službi na neformalnom sastanku na kome su, kako je potvrđeno, bili šefovi američkih i kineskih obaveštajnih službi. Prisustvovao je i šef indijske obaveštajne službe, kao i šefovi mreže "Pet očiju“ (SAD, UK, Kanada, Australija i Novi Zeland), ali nije identifikovan nijedan drugi učesnik. Primećeno je da Rusija nije bila predstavljena – nejasno je da li po sopstvenom izboru ili isključivanjem organizatora.

Kako prenosi Rojters, izvor informacija bilo je petoro različitih i verovatno nepovezanih ljudi. Kada jedna osoba otkriva informacije, to je jedna od tih stvari, a kada to čini njih petorica istovremeno, to je ekvivalent saopštenju za javnost. Važno otkriće u ovom trenutku je samo postojanje ovih sastanaka i saznanje da su SAD i Kina bile tamo, a Rusija nije. Po svemu sudeći, reč je o smišljenom i organizovanom skidanju "maske tajnosti“ sa ovog skupa. Pokušaćemo da naznačimo koji su sve motivi koji su naveli, po svemu sudeći zvanične izvore, da postupe ovako kako su postupili.

Podjednako zanimljivo je da je sastanak dvadesetak šefova obaveštajnih službi mogao da ostane u tajnosti. Sastanak takvih ljudi zahteva višenedeljno logističko planiranje, bezbednosne pripreme i razmenu predloženih dnevnih redova i stavova. Šefovi obaveštajnih službi moraju, barem generalno, da znaju čime će da se bave. Oni znaju tajne koje njihove vlade ne žele da se otkriju, i nisu neobavezni po tom pitanju. Njihovi brifinzi o zvaničnim pozicijama i ovlašćenim pretnjama koje bi mogle da budu upućene zahtevaju nedelje pripreme za šefove i deo osoblja.

Američki šef obaveštajne službe ne može sasvim opušteno da ćaska sa Kinezima. Očigledno, pripreme za "Šangri-La dijalog“ bi uglavnom pokrivale manju konferenciju. Ali teško je poverovati da bi 24 šefa nacionalnih obaveštajnih službi, plus drugi zvaničnici u svakoj zemlji koji su morali da znaju za pripreme, godinama mogli da "zaborave“ da otkriju ovakve konferencije.

Fokusiranje na bezbednost može izgledati manje važan razlog za curenje informacija, ali u ovom slučaju oni su usko povezani. Gubitak tajnosti izazvaće zabrinutost javnosti, barem u nekim zemljama, zbog čega su sastanci održani, zašto su držani u tajnosti i o čemu se razgovaralo i šta je dogovoreno. Poverenje u obaveštajne agencije u SAD ozbiljno je potkopano, ne sada i ne od Trampa koji je bio s njima u ogorčenom ratu, nego još od čuvenog govora Kolina Pauela u UN kojim je "potvrđeno“ postojanje nepostojećeg oružja za masovno uništenje u Iraku.

Doskorašnji šef britanske obaveštajne službe MI5 Džeremi Fleming, opet, ističe drugačiji trend u Velikoj Britaniji. U intervjuu za vreme ručka koji pravi i objavljuje vikendom "Fajnenšel tajms“, on je prošle nedelje naveo da britanske obaveštajne službe uživaju veliki stepen poverenja javnosti, čak i posle "afere Snouden“, za razliku od kolega u drugim zemljama. Zaslugu za to on pridaje "efektu Džejmsa Bonda“ i masovnoj kulturi koja je oblikovala tu "mitologiju“.

Pretpostavlja se da prave diskusije nisu vođene u prisustvu svih drugih učesnika, već da je skup bio praćen tajnim bilateralnim sastancima, ako ne drugih onda svakako Amerikanaca i Kineza.

Odsustvo Rusije iz manje grupe je takođe važno. Može da se sumnja da je Rusija bila odsutna sa prethodnih sastanaka, ali je sasvim sigurno nije bilo na ovom. Može se reći da Kina nije insistirala da se uključi i Rusija. Spremnost Kineza da sednu sa drugim silama bez prisustva Moskve može da znači da se Rusija više ne vidi kao velika sila. Kina i Indija takođe su imale o čemu da razgovaraju u vezi sa sukobom na granici. Na fundamentalnom nivou, diskusija bi se verovatnije vodila o geopolitici – tačnije o Rusiji.

Smatra se da su na skupu dominirale dve teme. Pojavile su se glasine da su SAD, koje imaju interes da okončaju rat u Ukrajini, zatražile od Kine da pokuša da sarađuje sa Rusijom u cilju završetka sukoba. Rasprava o sposobnosti Kine da to uradi i ceni koju bi ona zahtevala za svoj rad mogla bi da bude tema za nivo direktora obaveštajnih službi. Druga, još verovatnija mogućnost je da dve zemlje, žele da razmisle o tome kako bi budućnost mogla da izgleda, pod pretpostavkom nestanka Rusije iz trojke "velikih sila“, s nadom da će sprečiti međusobni sukob.

Posle sastanka, američki su stručnjaci tvrdili da se Indija udaljava od Rusije, koja je dugo godina bila glavni indijski snabdevač oružjem, i da se okreću prema SAD, ali su zanemarili to da je Indija sada najveći posrednik u izvozu ruskih energenata u svet i da je ta "ekskluzivnost“ podjednako povoljna za obe strane. Američki eksperti za bezbednost zaključuju da, pošto se Indija bori protiv Kine duž njihove zajedničke granice, ovaj sporazum, kao i drugi sporazumi postignuti na Pacifiku, stavlja Kinu u težak vojni položaj. Zatvorena sa Pacifika, Kina se suočava sa sve moćnijom Indijom na jugozapadu.

Naravno, nije jasno koliko će dugo trajati ovaj odnos SAD sa Indijom, ali za sada, uz opadanje značaja Rusije kao saveznika i agresivne akcije koje su SAD preduzele da formiraju saveze u zapadnom Pacifiku, Kina dolazi u težak položaj. Dugo se vodi rasprava da li Kina može ili ne može da rizikuje rat na Pacifiku. Sastanak na kome su učestvovali šef kineske obaveštajne službe i njegove kolege iz SAD, Indije, Britanije, Australije, Kanade i Novog Zelanda – a ne Rusije – sugeriše da Peking razume poziciju u kojoj se nalazi i da se postavio fleksibilno prema promenama, a da uz taj stav ide i deeskalacija tenzija.

U Kini je bilo mnoštvo govora i članaka u kojima se naglašava potreba da se izbegne sukob i poveća saradnja. Imajući u vidu geopolitičku realnost sa kojom se suočavaju i proučavajući rusko iskustvo u Ukrajini, Kinezi imaju novi osećaj za način na koji svet funkcioniše ili potvrdu realnosti koju su uvideli pre više meseci. U tom momentu se Kina pojavila kao nosilac mirovne inicijative za okončanje sukoba u Ukrajini i verovatno je da će ona nastaviti da deluje u tom pravcu, jačajući svoju ulogu.

Džeremi Fleming kaže da kineski predsednik Si ni u kom slučaju ne bi želeo da vidi "poniženog Putina“ i da je bio veoma jasan kada je govorio o "bezgraničnom prijateljstvu s Putinom“, ali on ne misli da su Kina i SAD sada na vrhuncu konfrontacije, iako su tenzije snažne. "Nadam se da ćemo naći način da sarađujemo tamo gde obostrano imamo interese“, optimistički predviđa Fleming.

Tajni sastanci šefova obaveštajnih službi su opasni. Oni mogu izazvati nepoverenje kod kuće, posebno u SAD. Ali činjenica da je neko želeo da svet sazna da sastanci traju već duže vreme i ko je u njima učestvovao ukazuje da su procurili iz zemalja koje su se dobro snašle na skupu. Ovo može da bude veliki događaj u promeni odnosa snaga.

A da je neki, i to ne mali, rezultat ostvaren govore najave da bi američki državni sekretar Entoni Blinken mogao već tokom ove nedelje da otputuje u Peking. Njegova poseta početkom ove godine otkazana je zbog "balonske krize“, ali bi ova poseta bila znak obnovljenog poverenja između Vašingtona i Pekinga i vraćanje dijaloga na najviši nivo. Na samitu G7 u Hirošimi prošlog meseca američki predsednik je rekao da, ipak, očekuje skoro otopljavanje odnosa.

Cela Azija pomno prati zaokrete u odnosima između dve najveće regionalne sile, koje ne mogu jedna bez druge. U idealnom slučaju, velike i ambiciozne zemlje žele da izbegnu izbor, kao što su rekli mnogi učesnici "Šangri-La“. Ovaj izbor je, međutim, asimetričan. SAD očekuju od partnera određeni stepen savezništva, odnosno obavezujućeg bezbednosnog odnosa. Kina to, po pravilu, ne nudi niti voli da preuzima formalne obaveze i ne zahteva ih od drugih, ali očekuje da susedi ne učestvuju u neprijateljskim formatima i spremni su za slobodnu ekonomsku interakciju. Zemlje regiona donedavno nisu sumnjale da je kineski model odnosa optimalan jer podrazumeva veću fleksibilnost i ne zahteva konfrontaciju sa SAD. Ali sada samu fleksibilnost američka strana posmatra kao nelojalnost, sa odgovarajućim posledicama. Zemlje u Aziji koje se brzo razvijaju koriste svaku priliku da pokažu nezavisnost.

Postoji još jedan aspekt. U okruženju sve veće konkurencije između dve najveće sile, ostale zemlje osećaju porast sopstvenog značaja. I ako u Evropi nisu moguće i nisu dozvoljene oscilacije klatna, onda u Aziji to neće biti tako. Čak ni države koje su nedvosmisleno pristupile američkom bloku – Japan, Južna Koreja, a da ne govorimo o Australiji – ne napuštaju sasvim "hedžing“. Prvo, zato što je stepen ekonomske povezanosti svih zemalja u regionu sa Kinom ogroman. Drugo, svi razumeju da ozbiljnost sukoba diktira ne samo značaj ekonomskih dobara za koje se borba vodi, već i razjašnjenje fundamentalnog pitanja – ko će biti vodeća snaga u određivanju daljih pravila igre.

U tom kontekstu, posebno važno pitanje postaje očuvanje punog suvereniteta i izbegavanje geopolitičke zavisnosti od drugih. Velike zemlje Azije i Pacifika koje se brzo razvijaju koriste svaku priliku da pokažu svoju vojnu nezavisnost, sposobnost donošenja odluka isključivo na osnovu sopstvenih interesa. Jedna od ilustracija je indonezijski mirovni plan za ukrajinski sukob, koji jedva da ima realne perspektive. Mora se istaći da Džakarta, kao i niz drugih prestonica, ima originalan pogled na svetska dešavanja. Svet sutrašnjice, kakav god da bude, biće skup takvih originalnih pogleda, čije će usaglašavanje činiti smisao međunarodne politike. Azija je ovde mnogo demonstrativnija laboratorija od Evrope.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Hladni rat u oblasti bežične tehnologije
TEHNOLOGIJA

"Rip and replace“

16.05.2023. 19:00

Hladni rat u oblasti bežične tehnologije

Dok se Sjedinjene Države i Kina bore za geopolitički i tehnološki primat, posledice su počele da se vide širom Sjedinjenih Država, gde i veliki i mali bežični operateri neumorno rade na skidanju i menjanju uređaja koji omogućavaju funkcionisanje bežične tehnologije.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
22°C
29.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve