Kolumna
Dragan Vesić: "Zamena za stvarno"
Simulakrum nije nikad ono što prikriva istinu, nego istina prikriva da je nema. Simulakrum je istinit.
(Simulakrum i simulacija, Žan Bodrijar)
Zamena za stvarno ne postoji ‒ osim ako je simulakrum istinit, kako kaže francuski filozof postmodernizma, a jeste, bar kada su društvene mreže u pitanju.
Društvene mreže, kao i sve drugo, imaju dobre i loše strane samo što nije isto kao i sve drugo ‒ ako neki lek izaziva više štete nego koristi, jednostavno ga povuku. Ali, kada su društvene mreže u pitanju, to nije moguće. Neka zaraza poput kolere, kuge, korone… dođe, desetkuje ljudsku vrstu, i prođe.
Sa medijskom zarazom to ide drugačije ‒ pacovi se ne povuku, virus ne mutira u bezazlen soj, informacije ne mutiraju, nego se multiplikuju, a njihovo krajnje ishodište nije smrt, mada nije nemoguće, nego duhovna pustoš.
Meteoropatija dolazi i prolazi ‒ nervozni ste, skoči pritisak, boli glava, kičma... Ali, posledice ne ostaju. Mediopatija, nazovimo je tako, ne prolazi, što znači da i posledice ostaju. Vremenom, ljudi, dok vode virtuelni život, kao zamenu za stvarno, postaju zavisnici sa iskrivljenom percepcijom realnosti. Zavisnik od društvenih mreža sa pristojnim stažom prestaje da razlikuje nestvarno i stvarno, istinu i laž, dobro i zlo... Kod njega je svest do te mere iskrivljena, logika i zdrav razum takođe, da on misli da je iluzija stvarna.
Dok sedi za kompjuterom ili drži mobilni i lajkuje, on veruje da je njegov stvarni život na Fejsbuku i ne može bez njega. Mora da bude ono što Fb od njega traži, a traži da ne bude ono što jeste jer je neautentičnost način života na Fb. Mora da živi kako se od njega traži, što podrazumeva ukidanje privatnosti i autentičnosti.
Danas, u vreme društvenih mreža, naši životi nisu naši, nego su vlasništvo društvenih mreža.
Niko im nije dao svoju privatnost, ali je zavisnik, u želji da se eksponira na lažan način i u virtuelnom svetu bude neko pošto u stvarnom nije niko, bio neoprezan i zato su mu društvene mreže uzele privatnost.
Društvene mreže su šansa za beznačajne da postanu poznati i slavni. U realnom svetu su marginalni i bezlični, a u virtuelnom su zvezde, naravno lažne, koje misle da su prave.
Zavisno od toga da li je neko u stvarnom životu beznačajan ili je realizovan, ako malo zavirite u psihologiju korisnika društvenih mreža, primetićete da postoje dve vrste ‒ prvi, beznačajni i iskompleksirani pokušavaju da budu značajni (nedokučivi, posebni, misteriozni... bez obzira na to što iz njihovih objava bazdi prostota), dakle ono što nisu; drugi, ljudi svesni onoga što mogu i što ne mogu, uvek su, za razliku od prvih, autentični. To su ‒ što su i nemaju potrebu da skrenu pažnju na sebe.
Kompleksi jesu čudo i imaju za posledicu neku vrstu mentalne pornografije, egzibicionizma i glupiranja.
Fejsbuk, na primer, ima svoju dobru stranu, zna se koju, i dobro je dok služi ljudima sa stavom.
Problem nastaje kad budala poveruje da je genije, što je veoma moguće, i tada se ispolje loše strane društvenih mreža.
Bombardovan obiljem spinovanih informacija i infantilnih poruka, korisnik koji misli da je nešto, a nije, postaje zavisnik.
Pod stresom je, anksiozan, depresivan... I umesto da ne koristi društvene mreže, on ih sve više koristi (lajkuje, objavljuje bljuvotine, ulazi u ostrašćene prazne rasprave) jer misli da će mu biti bolje, a biva mu još gore.
On oseća da nešto nije ok, ali ne zna šta je uzrok ‒ ne ume da artikuliše problem i, umesto da potraži stručnu pomoć, on tone sve više, leči se tako što pogoršava stanje jer sve više vremena provodi u svetu koji nije stvaran ‒ to je kao kada biste alkoholičara lečili još većom dozom alkohola.
Veoma brzo mediopata poveruje da je simulacija stvarna i tada mu niko ne može pomoći.
Bodrijar je predvideo naše vreme ‒ živimo u fantazmagoričnoj simulaciji koja je postala stvarnost. Ceo svet je anesteziran i živi po distopijskim pravilima za sreću, slušamo budalaštine da ljudi ‒ bez obzira na genetiku i druge faktore ‒ mogu da žive 130 godina, u proseku, ako jedu ovsene pahuljice, idu svaki dan u teretanu ili šetaju pola sata dnevno, da kurkuma leči rak prostate, da potencija nema veze s godinama nego sa podlim farmaceutskim kompanijama, da se autentični život, kad niste fizički aktivni, odvija na internetu, da se obrazovanje stiče na Guglu, duhovnost na društvenim mrežama, a vaspitanje u rijalitiju.
Toplina porodičnog doma moguća je samo u LGBT brakovima, koji će se sklapati i u katoličkim crkvama, deca će se rađati iz epruvete jer je tradicionalni hetero brak nešto perverzno i takve porodice treba razbijati.
Glupi i srećni, to je manifest epohe ‒ Morbidus spiritus in corpore sano.
Tako će biti sve dok je konzumerizam smisao postojanja, u tiraniji materijalnog, gde je novac zamena za ljubav, interes za prijateljstvo, a narcizam za empatiju.
Kada su ljudi u filmskoj franšizi “Matriks“ postali svesni da žive u izmišljenom univerzumu, u simulaciji koju kontroliše veštačka inteligencija ‒ rodila se nada.
Da bi se sada svet pobunio protiv globalnog ropstva i sajber totalitarizma, mora da bude svestan da živi u iluziji koja nije zamena za stvarno ‒ ta svest je ključna da se zaustavi digitalna apokalipsa.
Uslov bez koga je ta velika promena, koja će spasti svet, nemoguća jeste spoznaja da simulakrum ipak nije istinit.