Preporuka za čitanje
Ljudska apokalipsa
Predstavljamo vam roman Dona DeLila: „Tišina“, prevodilac: Zoran Paunović; izdavač: Geopoetika
Don DeLilo je proslavljeni američki pisac italijanskog porekla, rođen 1936. u Bronksu. Detinjstvo provodi u tipičnim imigrantskim četvrtima italijanskih katolika koji se neretko pojavljuju kao likovi u njegovim romanima. Pisanjem je počeo da se bavi kasno, nakon treće decenije. Prvi roman mu je „Amerikana“, iz 1971, slede „Bela buka“, „Podzemlje“, „Kosmopolis“, „Tačka Omega“, „Nula K“ i mnogi drugi.
Jedan od najznačajnijih pisaca Amerike, iako piše samo o ovom delu sveta, zahvaljujući odabiru svojih tema – mediji, televizija, internet, film, radio, otpad, govori zapravo o svakoj zemlji, o najzabačenijem kutku sveta, jer tehnologija nas je preplavila. Zbog nje smo dosegnuli zvezde, ali i zakržljali.
Pored sedamnaest romana, na svojoj pisaćoj mašini, jer kompjuter ne koristi, kako i dolikuje njegovoj generaciji, napisao je i po nekoliko drama, pripovedaka, eseja i filmskih scenarija.
DeLilo u kratkom romanu „Tišina“, započetom 2018, a završenom nešto malo pre svetske pandemije virusa korona, predstavlja orvelovsko proročanstvo o stanju duhova u tehnološki unapređenom svetu. Predosećanje da neko zlo mora da se dogodi civilizaciji spektakla, tehnologije i rijalitija. „Tišina“ je roman iz 2022. godine, najavljuje izdavač.
Menhetn, taj uzavreli kotao u kome život nikad ne staje kao ni ljudsko srce, u DeLilovoj viziji je prazan, opustošen, sablasno tih.
Džim Krips i njegova supruga, pesnikinja Tesa, u avionu iz Pariza treba da slete u Njuark, prateći podatke na ekranu o brzini leta i vremenskim prilikama, usput se pitajući da li stižu na finale Superboula koje nameravaju da gledaju na ekranu u stanu na Menhetnu zajedno sa dvoje prijatelja, Maksom, njegovom suprugom Dajanom, profesorkom fizike, i njenim nekadašnjim studentom Martinom.
Bezazleni dogovor dva para prijatelja, intelektualaca, i njihovog pridruženog člana, ostvaren milion puta, ipak se ne ispunjava. U avionu nestaje struje, ekrani se gase, nastaje mračni kolaps. Pilot je prinuđen da prinudno sleti u nigdinu i ambis, bez orijentacije i uobičajenih koordinata, što ne može da se ostvari uspešno. Među povređenima je i Džim Krips. Isti kolaps se dešava i u Njujorku. I drugde. Svuda istovremeno, na svakoj geografskoj širini i dužini planete.
U romanu figurira i Ajnštajn, koga Martin parafrazira, odjekuju njegove davno zapisane, proročanske reči, o tome da ne zna kako će se voditi treći svetski rat, ali zna da će se četvrti voditi toljagama i kamenjem.
Nije u pitanju sabotaža, zavera Kineza, Arapa, terorista, kratki spoj lako otklonjiv, već novo lice sveta bez struje, ekrana, kompjutera, imejlova, pametnih telefona, televizora, u kojem nije moguće leteti avionima, živeti u pametnim kućama, koristiti male kućne aparate, navigaciju, liftove, medicinske uređaje od ultrazvuka do skenera i premošćavati razdaljine. Bez interneta mi smo u jeku trećeg svetskog rata. Paralisani.
Sa pandemijom virusa korona umesto ljudske apokalipse desila nam se zombi apokalipsa. Uprkos svim traumama koje su izazvane lokdaunom, strahom od bolesti ili vakcina, DeLilova vizija iz „Tišine“ je pogubnija jer većina nas više voli da ljudski rod bude desetkovan kugom 21. veka, nego da budemo lišeni svojih ekrana, mobilnih telefona i društvenih mreža.
U vremenu kada mnogi ljudi snimaju svoju smrt, bilo da je u pitanju samoubistvo, vrsta društvene igre, rijalitija ili izazova pojedinih socijalnih mreža, smrt ekrana je smrt smrti. Adaptacija na staromodno umiranje.