Preporuka za čitanje
Misteriozna profesorka o čijoj intimi se ne zna ništa
Predstavljamo vam roman Džulijana Barnsa: "Elizabet Finč".
Barnsovi romani koje volim su "Floberov papagaj“, "Istorija sveta u 10 ½ poglavlja“, "Ovo liči na kraj“, "Jedina priča“ i "Nije to ništa strašno“.
Dobitnik je Bukerove i mnogih britanskih i internacionalnih nagrada, globalno poznat i čitan. Pisao je i krimi romane pod pseudonimom Den Kavana.
Roman "Elizabet Finč“ je omaž Aniti Brukner, Barnsovoj prijateljici, preminuloj 2016. godine, engleskoj književnici, dobitnici Bukerove nagrade i istoričarki umetnosti, profesorki na Kembridžu. I baš kao Elizabet Finč, Brukner se nikada nije udavala.
U jednom intervjuu izjavila je da je dobila nekoliko bračnih ponuda, ali ih je sve odbila, zaključivši da su muškarci "ljudi sa sopstvenim planom, koji misle da biste mogli da se uklopite ako odseku određene delove“.
"Elizabet Finč“ je roman triptih, od koga su prvi i treći deo klasična proza, dok je drugi esejistička, publicistička, istorijska rekonstrukcija Julijana Otpadnika, poslednjeg rimskog cara paganina, čije su poslednje reči glasile "Pobedio si, bledi Galilejče“, a iznosi ne samo njegovu hagiografiju, već i prikaz njegovih spisa.
Romaneskna Elizabet Finč je ženski pandan profesora iz filma "Društvo mrtvih pesnika“. Ona je suzdržana, gotovo rigidna, ali zrači diskretnim stilom, retkom harizmom koja inspiriše druge i podstiče ih na razmišljanje, nalik ogledalu u kome se njeni učenici reflektuju, a o njenoj intimi ne mogu da saznaju ništa. Da li se udavala? Da li je volela? Imala partnera? Kog pola?
Nil, narator u romanu, dva puta je razveden, ima troje dece koja su svog oca okarakterisala kao čoveka koji ništa ne završava do kraja. Nakon smrti Elizabet Finč, njegove profesorke na kursu filozofije civilizacije i kulture za odrasle studente, sa kojom je nastavio da se druži dvadesetak godina nakon završenih studija, vodeći inspirativne razgovore na ručkovima u blizini njenog stana, za koje je uvek ona plaćala račun, obavešten je da je ona baš njemu zaveštala svoje knjige i beleške.
Njegova prva pomisao je da sa dužnim pijetetom i entuzijazmom napiše njenu biografiju. Ali od čega da krene? Od fragmenata i zagonetnih beleški, inicijala za koje kasnije shvata da su skraćenice za istorijska i filozofska pitanja koja su je opsedala – BG nije nikakav realni čovek, već "Bledi Galilejac“ – osnivač hrišćanske religije, a JA nije visoki čovek u dvorednom kaputu, koga je video izdaleka njen brat kada se opraštala od njega, i koga je Nil uporno a ipak bezuspešno tražio u njenim telefonskim imenicima, već Julijan Apostata, čovek koji je mogao da promeni tok istorije sveta, da je usmeri ne ka ropstvu gde je hrišćanska civilizacija završila, nego ka slobodi.
Ubrzo, nakon sprovedenih istraživanja, uverio se da mu njena zaostavština ne pruža uvid u njen život i ličnost, niti u njene ranije veze. Zato se odriče njene biografije i piše esej o poslednjem paganinu Julijanu Apostati, konstatujući da ovaj erudita nije vršio progone hrišćana, čime im je uskraćivao mučeničku smrt, zbog čega su ga podjednako mrzeli, kao Dioklecijana koji ih je bezdušno ubijao.
Treći deo je katarza, u kojoj napominje da je Elizabet Finč doživela zbog svojih stavova javno blaćenje i od tada više nije predavala. Nil shvata da može da piše jedino o sebi i svojoj latentnoj ljubavi prema njoj.
Da je to jedino pouzdano. Ostalo je tabloidno i spekulativno.
Tražeći nit o misterioznoj profesorki, došao je do sebe, do svica koji uporno svetli u mraku njegove duše. Ćutke.