Preporuka za čitanje
"Priče lutalice": Kad realnost i fikcija postanu jedno
Predstavljamo vam zbirku pripovedaka Maria de Karvalja: "Priče lutalice“.
Rođen je 1944. u Lisabonu. Diplomirao je pravo. Još kao student učestvovao je u političkim nemirima protiv Salazarove diktature, zbog čega je bio uhapšen, da bi kasnije otišao u Švedsku. U Portugal se vratio nakon revolucije 25. aprila 1974.
Svoju prvu knjigu pripovedaka, "Priče iz sedme sfere“, objavljuje 1981. Od tada je objavljivao romane, zbirke pripovedaka i drame, koje su prevedene na mnoge jezike. Među njima su najpoznatiji naslovi: "Zgode iz ulice prodavačica sardina“, "Nečuveni rat u aveniji Gago Kutinjo“, "Bio jednom jedan narednik“, "Da li biste bili dobri da mi kažete zašto“, "Bog koji šeta na večernjem povetarcu“, "Bilo bi dobro da razmenimo mišljenje o toj temi“, "Priče lutalice“, "Tirkizna soba“, za koje je dobio prestižne nagrade.
Razne teme, od ironičnih do duhovitih, s elementima fantastike, svrstavaju Karvalja među najpoznatije savremene portugalske pisce.
Karvaljo je "Priče lutalice“ objavio 2000. godine. Već sa prvom pričom "Tri zalutala lika“ započinje avantura ukrajanja realnosti i fikcije u jedinstveno telo. Iz njegove tastature iskaču mali ljudi, književni likovi, ali on ova fantastična bića neće obrisati gumicom, već zove prijatelja, kolegu iz književnog esnafa koji ima iskustva u takvim stvarima.
Kao od šale, prijatelj rešava incidente između paralelnih svetova, iako ga je Karvaljo prenuo iz prvog sna. Obojica bića iz tastature ne shvataju kao nestabilna, privremena eterična i izmišljena, već kao materijalizovana. Kad savetodavac zatraži od njega da uljeze baci kroz prozor, ovaj se plaši da bi njima mogao pogoditi nekoga.
Junaci Karvaljovih priča su preljubnici, koji u "Vodvilju“ da ne bi bili uhvaćeni na delu, menjaju strategiju, kao na pozornici, ušavši u spiralu, koja bi se lako mogla pretvoriti u centrifugu. Ima i voajera, zavisnika o starom ruskom dvogledu.
Ljubavnika među koje se isprečio, kao hrana u pokvarenom zubu, bivši ljubavnik, proizvodeći bol, upalu i smrad, dominantan u svojoj odsutnosti. Kad je par raskinuo zbog aveti koja je poput statue stajala među njima, ispostavilo se da taj koji je srušio njihovu vezu nije bio alfa-mužjak, kako ga je devojka predstavljala novom dečku, već dosadnjaković, kukavica i papučić.
Kroz koje sočivo, kameru opskuru je prolazio tok misli devojke uspevši da miša pretvori u lava u ljudskom obličju? Ali njeno najveće dostignuće je što je novog dečka, svog novog partnera glumca, pretvorila u publiku. On je iz dana u dan, iz prvog reda, gledao nju kako, osvetljena reflektorima, pleše sa utvarom. U stvari, kako mahnito igra sama.
Mario de Karvaljo se ne libi da napiše priču "Bog“ ili da u drugoj priči otvori dijalog između boga i đavola, kome svedoči sveže razvedeni računovođa iz pansiona gospođe Avgušte Markes.
"Priče lutalice“ imaju u svom finišu dva književna junaka – Kata i Gata, koji špartaju kroz vreme od praistorije do budućnosti, kroz realna i nepostojeća mesta. Hodočasničko iskustvo ovog literarnog dvojca, ishodi u jedanaest priča, i to je nesvakidašnji pristup u ovoj vrsti proze, u kojoj se u svakoj novoj priči obično pojavljuju novi književni junaci.
U "Pričama lutalicama“ fokus je na međusvetu, preokretima koji nastaju kada tamna mesta preplavi svetlost ili ih proguta neprobojni mrak, tvrd kao zid. Kad fantazam nadvlada realnost, a uobrazilja zagospodari razumom. Sve što ne možete da zamislite raste u šarenoj bašti Karvaljovih priča. Kao cvet, ne kao korov.