Preporuka za čitanje
Roman o prijateljstvu mlade devojke i stogodišnjaka
Ali Smit je vodeća škotska spisateljica, rođena 1962. godine u Invernesu. Radila je kao predavač na koledžima u Edinburgu i Kembridžu dok se nije potpuno posvetila pisanju.
Autorka je mnogih priča i romana, među kojima su i "Hotel Svet“, roman "Slučajno“, romaneskni četverac "Zima“, "Jesen“, "Proleće“ i "Leto“, prozno četvorojevanđelje, deo angažovane književnosti, čiji je cilj da predstavi duh vremena u kome živimo, a opet, s druge strane, zadrži svoju magiju, svrhu, autoritet, upotrebnu i umetničku vrednost.
Ali Smit nije nasumično slavom ovenčana. Dobitnica je prestižnih nagrada kao što su "Bukerova“, "Orindž za prozu“, "Ankor“, nagrada Škotskog umetničkog saveta, "Vitbred za roman godine“, "Bejliz“, kao i Orvelove nagrade za političku prozu.
Karl Uve Knausgor i Ali Smit dele svoje književne četverce samo po naslovu, reč je o godišnjim dobima, ali u slučaju Knausgora radi se o obraćanju oca nerođenoj ćerki, a potom i bebi koja je ugledala svet i udahnula svoj prvi udah. Kod Knausgora u pitanju je delo literarnog kolaža nastalog kombinacijom dnevničkih zapisa, pisama i memoarske proze, dok se kod Ali Smit radi o romanima kroz koje šetaju protagonisti koji nemaju u svakom nastavku isti prostor, negde su sporedni, negde glavni likovi, a negde izostavljeni.
Iako sam svojevremeno prvo predstavila roman "Zima“, "Jesen“ je objavljena prva, 2016. godine, u vreme Bregzita, "Zima“ 2017, "Proleće“ 2019, da bi "Leto“ nastalo tokom pandemije virusa korona 2020.
Elizabet Dimand je studentkinja istorije umetnosti koja će pisati disertaciju o prvoj britanskoj pop art umetnici, Paulini Boti, koja je što zbog prerane smrti od raka, što zbog neinventivnosti svemoćnih galerista i trgovaca umetninama zaboravljena još za svog kratkog života, skrajnuta, ignorisana i nedovoljno proučavana u akademskim i umetničkim krugovima, ne obazirući se na protivljenje svog mentora, uprkos tome.
Paulinu Boti Ali Smit je pretvorila ne samo u temu disertacije svoje protagonistkinje, već je njen lik postao književni, asocijativno povezujući ne samo Elizabetu i Danijela sa njom, već i sa likom Kristin Keler zbog koje je u osvit pop-arta pala britanska vlada jer se dotična manekenka zabavljala istovremeno sa britanskim ministrom rata iliti odbrane i ruskim visokim diplomatom. Jedna od Paulininih slika, možda poslednjih, zove se "Dupe“.
Elizabet je imala nesvakidašnjeg suseda, s kojim se sprijateljila uprkos razlici u godinama od otprilike sedam decenija – Danijela Gluka. On ju je rado čuvao, izigravajući neplaćenu dadilju. Majka joj nije dozvolila da kao osmogodišnjakinja intervjuiše svog komšiju kako bi napisala domaći zadatak, već joj je predložila da priču o njemu izmisli. A devojčica je htela da pita starca zašto se slike u njegovoj kući toliko razlikuju od njihovih? I zašto se iz njegove kuće neprekidno čuje muzika?
Sada je Danijel Gluk u staračkom domu, neprekidno spava, a Elizabet dolazi svakog dana da mu čita.
Uz sebe Elizabet nema nijedan validni dokument, pošto joj je nakon Bregzita pasoš nevažeći. U proceduri za izdavanje novog, briljantno opisuje birokratske začkoljice koje služe jedino izvršiteljima nove birokratske sekte ili religije, pripadnicima još jednog besmislenog kulta. Ali, vidimo i visprenu junakinju koja ih zaobilazi i pobeđuje.
Divno je zaroniti u prijateljstvo koje traje, odoleva poput tvrđave, osluškivati intimne razgovore, leteti kroz vreme mislima i putanjama jednog stogodišnjaka i devojke, čije su duše blizanačke.
Ali Smit: "Jesen“, prevodilac: Đorđe Tomić; izdavač: "Štrik“.