Svet
30.06.2022. 16:05
Milan Mišić

Odmetnuta pokrajina

Kako bi izgledao rat između Kine i Tajvana

kina, tajvan
Izvor: Shutterstock

Dok već četvoromesečni rat u Ukrajini i dalje usisava gotovo svu svetsku pažnju, poseta Džoa Bajdena glavnim azijskim saveznicima na dnevni red je stavila još jednu dilemu: može li Amerika, kao i dalje najveća sila, istovremeno da se nosi sa nepopravljivo nepoćudnom Rusijom i sve ambicioznijom Kinom.

Na dan kada je "Air Force One“, specijalni avion američkog vazduhoplovstva namenjen isključivo za putovanja predsednika, sletao u Seul, prestonicu Južne Koreje, u vazdušni prostor Tajvana, u njegovu "odbrambenu zonu identifikacije“, zašlo je 14 borbenih aviona kineske ratne avijacije. Bio je to gest nedobrodošlice Bajdenu i pokazivanje šta Kina prema svojoj odmetnutoj pokrajini sve može da uradi kad joj se hoće.

Bajden je u svojoj prvoj azijskoj turneji posetio i Japan i usput posvršavao još neke poslove, ali se posle njegovog povratka kući najviše raspravlja o jednoj izjavi baš o Tajvanu, u nastojanjima da se nedvosmisleno utvrdi da li je to bio još jedan gaf, politički zaokret ili novo tumačenje starih stavova.

Bajden je, naime, po treći put izjavio da se Amerika obavezala da će vojno priskočiti u pomoć Tajvanu ako ga Kina bude napala, i u sva tri slučaja njegovi saradnici su morali naknadno da tumače šta je predsednik hteo da kaže, odnosno da li je zaista najavio i obećao da će Amerika zbog Tajvana zaratiti sa Kinom, što bi bio prvi direktan okršaj dve sile. Ukoliko se zanemari Korejski rat u kojem su SAD formalno učestvovale pod zastavom Ujedinjenih nacija.

Problem sa Bajdenovim izjavama, koje su često u neskladu sa zvaničnom politikom SAD, nije nov, a kad je reč o tobožnjim gafovima kad je u pitanju Tajvan, oni podrazumevaju i napuštanje dosadašnje "strateške neodređenosti“ koja je Vašingtonu davala širok manevarski prostor – da zvanično ostane privržen "politici jedne Kine“, a da istovremeno bude i vatreni zagovornik tajvanske autonomije.

Najnoviji Bajdenov gaf tako je iskorišćen da se naknadno preispituju posledice onoga što je izgovorio. Amerika, dakle, prihvata stav Pekinga da je "Kina samo jedna“, ali i istovremeno insistira da status Tajvana ne bi trebalo da se jednostrano menja, a pogotovo ne silom.

Iako je (više puta) Bajden rekao da se Amerika "obavezala“ da će braniti Tajvan (kao što je u obavezi da priskoči u pomoć nekom ugroženom NATO savezniku), realnost je da nema nikakvog dokumenta koji bi to potvrdio.

Zbrku svakako proizvodi i činjenica da Amerika diplomatske odnose (od 1979) ima samo sa Narodnom Republikom Kinom, dok sa Tajvanom koji sebe naziva "Republika Kina“, održava svestrane odnose u kojima se ne osporava činjenica postojanja "samo jedne Kine“.

Kineski stav je pak da je Tajvan "oduvek bio deo Kine“, dakle u vanrednim istorijskim okolnostima osamostaljena pokrajina koja, ranije ili kasnije, mora da se vrati u okrilje matice.

Bajdenova poseta Aziji u fokus je, međutim, vratila glavno pitanje: da li će Peking opšti poremećaj u globalnom sistemu izazvan ruskom agresijom na Ukrajinu iskoristiti da Tajvan povrati silom?

Slučajnom ili nekom drugom podudarnošću, Bajdenovu posetu azijskim saveznicima obeležila je i svečanost u glavnom brodogradilištu Šangaja: porinut je treći kineski nosač aviona, koji je prvi izgrađen isključivo domaćom tehnologijom i resursima (dva postojeća zasnovana su na tehnologiji iz ere Sovjetskog Saveza).

Novi nosač neće doduše biti odmah operativan: za njegovo kompletno opremanje trebaće najmanje dve godine – ali, pošto je u planu i četvrti – to ukazuje na porast kineske pomorske sile i njeno rastuće rivalstvo sa u regionu veoma aktivnom ratnom mornaricom Amerike.

Kineska ratna flota sa oko 360 brodova danas je najveća mornarica sveta, pošto američka ima oko 60 plovila manje. Amerikanci doduše imaju čak 11 nosača aviona, ali treba imati u vidu da je u svakom momentu operativan tek svaki drugi.

Nasilni povratak Tajvana, ostrva na međi Istočnokineskog i Južnokineskog mora, sa 24 miliona stanovnika, površinom od 36.000 kvadratnih kilometara (otprilike kao pola Srbije) u Kinu ne bi, prema procenama vojnih eksperata, bio jednostavan poduhvat.

U prilično detaljnoj analizi koju je objavio CNN ukazuje se tako da "Kina može da zauzme Tajvan jer od njega ima više vojnika, više raketa i više brodova nego što bi u slučaju rata mogao da okupi sa svojim saveznicima poput SAD i Japana“.

Cena tog poduhvata bila bi, međutim, veoma velika. Vojni eksperti CNN-a upozoravaju da bi invazija na od kineske obale 160 kilometara udaljen Tajvan bila mnogo opasnija i složenija od "Dana D“, savezničkog iskrcavanja u Normandiji u završnici Drugog svetskog rata.

Da bi imale realne izglede za pobedu, oružane snage Kine morale bi da angažuju i preko Tajvanskog moreuza transportuju više od 1,2 miliona vojnika i na hiljade tenkova, artiljerije, transportera – i odgovarajuće količine vojničkih obroka, što bi zahtevalo izuzetno složenu i skupu logistiku.

Tome bi se suprotstavilo oko 450.000 naoružanih Tajvanaca, a za invaziju bi bilo potrebno nekoliko nedelja. Prema računici Hauarda Ulmana, profesora na Mornaričkoj akademiji SAD, "Kina jednostavno nema kapacitete za punu amfibijsku invaziju na Tajvan – niti će ih imati u doglednoj budućnosti“.

Kineske oružane snage mogle bi, međutim, da računaju na svoju superiornost u vazduhu: prema najnovijim bazama podataka za ovaj sektor, Peking poseduje 1600 borbenih aviona, prema nešto manje od 300 sa koliko raspolaže Tajvan. Američko ratno vazduhoplovstvo sa 2700 letelica je najveće na svetu, ali su one raspoređene širom sveta, dok je kineska avijacija samo u sopstvenom regionu. Tajvanu najbliže američke baze su Okinava (650 km) i Guam (2754 km).

Tajvan bi eventualne vazdušne udare dočekao spreman: Amerika mu je već isporučila "stinger“ protivavionske rakete koje se ispaljuju s ramena (i koje su slavu stekle tokom 1980-ih, u rukama mudžahedina u Avganistanu, gde su obarale sovjetske avione) – kao i "patriot“ sisteme protivvazdušne odbrane. Sem toga, Tajpej dosta investira i u sopstvenu proizvodnju raketa.

U opticaju je i scenario izolovanja (karantina) Tajvana, što znači da bi Kina preuzela kontrolu nad njegovim vazdušnim i pomorskim granicama, i onemogućila ono što Tajvan čini prosperitetnim: njegov izvoz, u čijem su asortimanu jedna od glavnih stavki mikroprocesori.

Drugačiji ishod – da se sukob završi bez raspleta i postane dugotrajna nerešiva kriza, odnosno "zamrznuti konflikt“ – nije dobar za Kinu. Jedan od argumenata u prilog uverenju da Pekingu u ovom momentu ne odgovara eskalacija "tajvanskog problema“ jeste upravo mogućnost da, kao i u slučaju ruske invazije na Ukrajinu, ratni planovi postanu prva žrtva u prvom sudaru sa neprijateljem.

Šta bi, međutim, Kini – i globalnoj geopolitici – donelo uspešno i bezbolno prisajedinjenje Tajvana, takođe je predmet pomnih analiza. Među prvim dobicima bilo bi kinesko zaposedanje jednog "nepotopivog nosača aviona i sigurnog skloništa za podmornice“, kako je Tajvan svojevremeno opisao čuveni američki general iz Prvog i Drugog svetskog rata, a potom i rata u Koreji, Daglas Makartur.

Tajvan kao deo Kine doneo bi, prema analizi koju je objavio "Forin afers“, i veliku stratešku preraspodelu: Amerika bi ostala bez kontrole Filipinskog mora, "vitalnog teatra za odbranu Japana“. Istovremeno, to bi bio i značajan doprinos jačanju kineske vojne moći u celom regionu. Čak i bez nekih tehnoloških i ili vojnih skokova, Kina bi bila u poziciji da značajno ometa američke vojne operacije u istočnoj Aziji.

U pozadini svih analiza su i one ekonomske: Kini svakako ne bi odgovaralo neko dodatno pogoršanje koje bi pogodilo njen izvoz i rast njenog BDP-a, s obzirom na to da se ove jeseni (najverovatnije u novembru) održava partijski kongres, na kome se očekuje da sadašnji predsednik Si Đinping dobije treći mandat šefa partije i kineske države.

Iz perspektive Tajvana, eventualni kineski napad s ciljem da se promeni postojeće stanje imao bi veći negativni uticaj na međunarodnu trgovinu od poremećaja koje je doneo rat u Ukrajini. To je za agenciju Rojters sredinom juna u Ženevi izjavio Džon Deng, glavni pregovarač Tajpeja za međunarodnu trgovinu, navodeći činjenicu velike zavisnosti sveta od tajvanskih procesora u mnogim industrijama, od automobilske do one koja proizvodi mobilne telefone. Tajvan je prošle godine od izvoza mikroprocesora prihodovao 118 milijardi dolara.

Svetska trgovinska organizacija (STO) je inače jedna od retkih međunarodnih institucija u kojoj su članice istovremeno i Kina i Tajvan. Svakako je zanimljiva i činjenica da 40 odsto tajvanskog izvoza – odlazi u Kinu.

Pod "promenom statusa kvo“ podrazumeva se i da ga, eventualnim proglašenjem sopstvene nezavisnosti, demontira i Tajvan, što je malo verovatno, ali ne i nemoguće, pošto je glavni nauk ukrajinske krize da geopolitičke nepogode koje su juče bile nezamislive, danas to nisu.

Zbog svega toga možda samo na momenat treba zaboraviti na Ukrajinu i okrenuti se Aziji. "Tajvan je jedan od najtežih i najopasnijih problema sveta“, konstatuje "Forin afers“, "u čijem rešavanju ima malo dobrih i puno loših opcija“.

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

"SAD bi vojno intervenisale u slučaju kineske invazije na Tajvan"
Džo Bajden

Džo Bajden

23.05.2022. 09:39

"SAD bi vojno intervenisale u slučaju kineske invazije na Tajvan"

Predsednik SAD Džo Bajden upozorio je u Tokiju da bi SAD "vojno branili Tajvan ako bi Peking izvršio invaziju" na to autonomno ostrvo, upozoravajući da Kina "flertuje s opasnošću".
Close
Vremenska prognoza
clear sky
18°C
26.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve