Vesti
17.10.2022. 13:05
Marko R. Petrović

Intervju-Dragan Šutanovac

"Moskva odavno u Srbiji primenjuje hibridni rat"

Dragan Šutanovac
Izvor: Marko Stevanović

Dragan Šutanovac, sada predsednik Nevladine organizacije "Savet za strateške politike“ i nekadašnji ministar odbrane, jedan je od onih koji je od samog početka rata u Ukrajini kritikovao poteze Moskve, ali i upozoravao na moguće negativne posledice koje bi ovaj sukob na istoku Evrope mogao da ima na Srbiju.

Rat u Ukrajini uskoro će ući u deveti mesec, a eksplozija kamiona bombe na Kerčkom mostu, koji Krim povezuje sa kopnenim delom Rusije, i potonji ruski raketni udari po civilnim ciljevima označavaju da je sukob izgleda ušao u novu fazu. Zbog toga razgovor sa gospodinom Šutanovcem i počinjemo pitanjem – kuda nas to sve dalje vodi?

"Od samog početka invazije Rusija je menjala ciljeve i prilagođavala ih situaciji na terenu. Podsetiću da se prvi ambiciozni zahtev odnosio na delimičnu demilitarizaciju celokupnog bloka zemalja koje su nakon raspada SSSR-a ušle u NATO.

Iz Moskve je poručivano da oni žele povlačenje NATO-a iz svih istočnoevropskih zemalja, te da se geostrateški odnosi vrate na prvu polovinu poslednje decenije XX veka. Potom su ciljevi krenuli da se menjaju od denacifikacije i demilitarizacije Ukrajine do legitimizovanja okupiranih teritorija koje su na lažnom referendumu donele odluke o pripajanju Ruskoj Federaciji.

Imperijalni maksimalizam sa jedne strane i zbunjenost druge strane, kojoj je čak ponuđeno da se privremeno izmesti iz Kijeva jer je postojala procena da će Rusi u brzom napadu osvojiti Kijev, vremenom se menjaju. Poslednja ratna dejstva pokazuju da je ukrajinska vojska sposobna da, uz kontinuitet materijalne pomoći u naoružanju i vojnoj opremi, zada ozbiljne glavobolje okupatoru i natera ga na povlačenje.

Nošene oslobodilačkom euforijom i operativnom inicijativom, ukrajinske snage su ruskoj strani počele da zadaju teške gubitke i duboko na teritoriji koja je pod kontrolom Rusije i pobunjenika. Čak ni eksplozije na vojnom aerodromu ’Saki’ na Krimu, prilikom koje je uništeno pola eskadrile borbenih aviona, ni potapanje komandnog broda Crnomorske flote krstarice ’Moskva’, nisu izazvale reakciju Kremlja kao nedavno rušenje dela Kerčkog mosta.

To nam govori da se iz racionalnog prešlo u iracionalno stanje u kome je jako teško predvideti dalja dešavanja. Bes kojim se Moskva vodila i neprimeren vojnički odgovor, kroz upotrebu nepreciznih raketa koje su pogađale civilnu infrastrukturu, pokazuje da su svi planovi o tzv. specijalnoj vojnoj operaciji propali i da Moskva procenjuje da mora koristiti sve potencijale i po svaku cenu“, kaže Šutanovac za "Ekspres“.

Dragan Šutanovac
Izvor: Marko Stevanović

Šta je sledeće – taktičko nuklearno oružje ili nešto još gore?

"Predsednik Putin je javno zapretio korišćenjem nuklearnog potencijala čime je pred celim svetom priznao da se ruske snage nalaze u lošem stanju, da konvencionalnim oružjem nisu u stanju da ostvare svoje ciljeve i da neće prezati od upotrebe oružja za masovno uništavanje kakvo u svetu nije korišćeno od 1945. godine.

Dok se ostrašćeni podržavaoci invazije raduju i priželjkuju nuklearne udare, dotle je ceo svet zabrinut jer nuklearni udari ne samo da nisu u skladu sa međunarodno usvojenim konvencijama, već izvesno uvode u igru odgovor koji bi celu planetu stavio pred izazov.

Ovoga puta Putin je izabrao blažu opciju odgovora masovnim korišćenjem raketa kojima su zasuti gradovi i civilno stanovništvo širom Ukrajine. Ali s obzirom na to da Ukrajinci imaju operativnu inicijativu, te da se očekuje njihov dalji napredak u oslobađanju okupirane teritorije, pretnja od nuklearnog udara je realna.“

Preti li Rusiji mogućnost da, zapravo, izgubi i ono malo, ne bih rekao podrške, nego uzdržanosti, neutralnosti, država poput Kine i Indije?

"Ako izuzmemo nekoliko lidera zemalja za koje ne možemo reći da su demokratske, Moskva praktično nema podršku ni svojih saveznika iz ODKB-a. Kina i Indija su jasno naglasile da nije vreme za ratovanje, već za mirna rešenja diplomatskim putem i time praktično stavili do znanja da Moskva nema njihovu bezrezervnu podršku.

Međutim, ne treba sumnjati da će upravo zemlje poput Kine i Indije obilato iskoristiti sve ’pogodnosti’ ovog rata kako bi u narednom periodu od Rusije kupovale energente po povlašćenim cenama.

Iako paradoksalno, Putin se opredelio da Rusija ne bude evroazijski partner, već isključivo azijski, što će u konačnom značiti da će Rusija zavisiti od volje azijskih partnera, pre svih Kine i Indije. Iako su mnoge zemlje protiv rata, one će gledati i na koji način da sačuvaju svoju privredu i čak iskoriste novonastale globalne okolnosti. Treba naglasiti da je teško zamisliti da će eventualni nuklearni napad pridobiti simpatije bilo kog odgovornog državnika na svetu.“

Osim što je očigledno da su ruske obaveštajne službe podbacile u periodu priprema za rat, sada je jasno i da je priča o moćnoj ruskoj armiji bila prenaduvana. Da li Vas to iznenađuje?

"Imajući u vidu da se Rusija izuzetno ponosi sposobnostima svojih obaveštajno-bezbednosnih službi, a da su one u potpunosti podbacile u svim procenama, logično je pitanje kakvo je stanje u ostatku oružanih snaga.

Međutim, svako ko objektivno prati svetske trendove odavno zna da je rusku vojsku pregazilo vreme i da se u savremenim ratovima nije pokazala kao efikasna.

Da se ne zavaravamo, ruska vojska ima ozbiljne potencijale da sa distance nanese veliku štetu neprijatelju, ali tu je početak i kraj. Sama činjenica da je Kremlj smenio čak osam komandanata ’specijalne vojne operacije’, a da je stanje na terenu svakom smenom bilo sve gore, ide u prilog tezi i da je komandni kadar izuzetno loš.

Kad se uzmu svi parametri – od visine budžeta, preko stanja komandnog kadra, stanja ratne tehnike, morala vojnika koji ni posle osam meseci ne znaju zašto ratuju, do činjenice da ruska vojska mora da kupuje dronove iz Irana, jasno je da je tu reč o nereformisanoj vojsci koja više liči na nekog velikog starog slona koji leži pokraj puta nego na modernu, organizovanu i efikasnu vojsku.

Suština je da su sposobnosti ruske vojske ostale vezane za industrijsku eru, a doktrine neprilagođene modernom ratovanju. Zbog toga ne mogu biti iznenađen jer sukob takve vojske sa bilo kojom visokomodernizovanom armijom baziranom na informatičkoj tehnologiji ne može da ima optimističke prognoze.“

Zapad će u svakom slučaju nastaviti da pomaže Ukrajinu i obaveštajno, i tehnički, i kroz obuku njenih vojnika. Očekujete li da je moguće da se u nekom trenutku ratna dejstva prebace i na teritoriju same Rusije?

"Ako bismo prihvatili odluke lažnih referenduma, a zatim i ruske Dume, mogli bismo da zaključimo da se već sad vodi rat na teritoriji Rusije i da čak ruska vojska gađa civilne ciljeve u oblastima gde su na referendumu dobijali više od 90 odsto glasova za priključenje Ruskoj Federaciji.

Dakle, sve je dovedeno do apsurda. Pitanje koje postavljate se logički nameće, ali mislim da u ovom trenutku ne postoji jasan odgovor. Upotreba nuklearnog naoružanja bi svakako bila ’game changer’ i od tog momenta više nijednu soluciju ne bih isključivao jer bi nakon toga sve bilo moguće.

Iako se mnogi čude zašto je Zapadu toliko stalo do odbrane Ukrajine i zašto pojedine zemlje troše velika sredstva kako bi pomogle Ukrajini, uveren sam da se u zapadnim centrima detaljno analiziraju govori i tekstovi raznih uticajnih ruskih intelektualaca i glasnogovornika. Iz tog narativa lako je zaključiti da je hipotetički Rusija u nekoliko nedelja okupirala Ukrajinu, ne bi se postavljalo pitanje da li bi time Kremlj zadovoljio svoje apetite ili bi nastavio ka granicama SSSR-a za koje mnogi u Moskvi smatraju da su prirodne granice Rusije.“

Još kada je rat počeo, pojedini lideri sa Zapada, pre svega Makron, upozoravali su da rešenje mora da bude takvo da Rusija i Putin ne budu poniženi. Da li je to i dalje moguće, posle svega što se desilo?

"Upravo ta rečenica Makrona ukazuje na svu apsurdnost rata. Dok se po Rusiji hapse antiratni aktivisti, sprovodi prinudna mobilizacija, dok je na granicama masovni egzodus vojno sposobnog stanovništva, a roditeljima poginulih vojnika se dodeljuju ’lade’ karavan, mi treba da razmišljamo o nečijem poniženju.

Pa gde ćete veće poniženje od činjenice da ste s ’drugom’ vojskom sveta izvršili invaziju na najsiromašniju zemlju Evrope i da ste, svesni da gubite rat konvencionalnim naoružanjem, pokrenuli masovni neselektivni raketni napad po gradovima i civilnim ciljevima uz pretnju čak i nuklearnim naoružanjem?

Šta sad treba da se desi i kakav rezultat rata treba da bude pa da ceo svet zaboravi da je prisustvovao jednom poniženju? Kakvo rešenje treba da bude pa da se iz istorije izbriše sramotna činjenica da je Moskva započela okupatorski rat sa ciljem da teritoriju proglasi delom Ruske Federacije!?

Kakav ustupak treba da se napravi Kremlju pa da svet opet poveruje da je ruska vojska druga oružana sila Evrope, a da ruski vojnici baštine najsvetlije tradicije sovjetske Crvene armije? Kocka je bačena i teško da više iko razmišlja kako će kraj rata da utiče na stanje svesti kako predsednika Putina tako i njegovih jastrebova, ali i svih građana Rusije.

Moje ubeđenje je da su šanse za povoljan ishod po Kremlj na početku invazije bile znatno veće i da je Moskva morala odmah da uđe u pregovore sa jasnim ciljevima. Kako vreme prolazi, Moskva gubi tempo, a time su i mogućnosti za povoljniji ishod sve manje.“

Beograd se od početka rata nalazi pod pritiskom da uvede sankcije Moskvi. Čini li Vam se da se sve više približavamo trenutku u kojem će to biti neminovno? Da li sledi još jedno "istorijsko ne“?

"Od samog početka invazije sve zemlje koje su imale dobre ili korektne odnose sa Rusijom našle su se u problemu. Imajući u vidu činjenicu da je Ruska Federacija članica Saveta bezbednosti UN i da ima direktan uticaj na za nas izuzetno važno pitanje, a to je status Kosova, mi smo se našli u veoma nezahvalnoj poziciji.

Moj stav po tom pitanju je od početka jasan. Srbija treba da se ponaša istovetno kao i Rusija ’90-ih, dakle uvodimo sankcije i očekujemo da ruski partneri imaju razumevanje upravo koliko smo i mi imali za njih kada su nam uvodili sankcije.

Međutim, Rusija nam to ne bi oprostila i već postoji ozbiljna pretnja da u tom slučaju nećemo moći da kupimo gas ni po kojoj ceni. Dakle, Moskva umesto da nam pomogne da ne dođemo u tešku situaciju, ona nam čak i otvoreno preti.

U tim uslovima nije jednostavno uvoditi sankcije, a da se pre toga nije našlo rešenje za diverzifikaciju energenata. S druge strane, kao što će nam uskoro naftovod biti ’suv’ bez ruske nafte, za očekivati je da se to desi i sa gasovodom.

Mi nemamo mnogo opcija jer sa jedne strane možemo ostati bez ruskih energenata, ali za nas je mnogo veća egzistencijalna opasnost da ostanemo bez zapadnih investitora i tržišta. Često od političara čujem argument po kome smo i sami bili pod sankcijama, te da sankcije ne pogađaju donosioce odluka, već građane. To je politički licemerno jer se niko od njih nije bunio zbog sankcija protiv Belorusije ili Mjanmara.

Svako ko potegne ovaj argument u stvari opravdava agresiju Rusije, a nema dovoljno kuraži da to otvoreno kaže. Sličan argument bio je i sa pominjanjem majmunskih boginja u svetlu želje da se ne dozvoli ustavom zagarantovano pravo dela građana.“

Kakav bi odgovor Rusije na to mogao da bude? Verujete li da bi Srbija mogla da ostane bez ruskog gasa?

"Treba verovati diplomatskom narativu, pa kad ruski ambasador Bocan Harčenko javno izjavi da bi Srbija mogla imati ekonomske i socijalne posledice ukoliko uvede sankcije Moskvi, to odgovara službenom stavu Kremlja koji on predstavlja.

I upravo te ekonomske posledice mogle bi da budu potpuni prekid izvoza nafte i gasa iz Rusije na šta je Srbija trebalo da bude spremna odavno, a izvore snabdevanja da diverzifikuje.

Podsećam, jedna od tačaka nedavno potpisanog sporazuma u Vašingtonu odnosila se upravo na diverzifikaciju energetskog sektora. Protivnici uvođenja sankcija Rusiji uglavnom koriste ovaj argument pri tome zanemarujući kontekst transporta koji je krucijalan u globalnom izolacionizmu. Međutim, ambasador je ostao nedorečen u kontekstu socijalnih posledica po Srbiju koje nije objasnio, a koje mi možemo samo naslućivati.“

Ili bi metode ruskog delovanja mogle da budu i malo perfidnije uz upotrebu tzv. meke moći?

"Metode ruskog delovanja već sada obuhvataju ceo spektar hibridnog delovanja. Ukoliko proučite šta u stvari predstavlja hibridni rat, vidimo da Moskva sve to odavno primenjuje u Srbiji – od plasiranja lažnih vesti, agresivnog obaveštajnog rada, finansiranja anti EU nevladinih organizacija, otvaranja informacionih centara, paravojne obuke srpske omladine pod ruskom zastavom, rada pseudohumanitarnog centra u Nišu, pa sve do sajber napada na kritičnu infrastrukturu posle svakog glasanja u UN koje je nepovoljno za interese Moskve.

U ovom trenutku strateški interesi Rusije i Srbije nisu kompatibilni. Dok Srbija vapi za periodom mira i razvoja, Rusija nastoji da diverzifikuje sukob, a svoje ratno angažovanje predstavi kao liderstvo dela svetske zajednice. Istina je porazna – niti će Srbija postati proksi sledbenik politike Kremlja, niti će Rusija nakon ovog rata biti percipirana kao globalna sila.“

A kako bi građani u Srbiji reagovali na uvođenje sankcija Rusiji?

"Uveren sam da bi građani to prihvatili sa razumevanjem, posebno ukoliko im se na transparentan način objasni kakve bi bile posledice po vitalne interese Srbije, a konsekventno tome i na njihove lične interese. Bilo bi bez sumnje i onih koji ne bi prihvatili uvođenje sankcija, ali taj deo građana je ili opterećen zabludama o globalnim geopolitičkim odnosima ili je unosno motivisan da medijski zastupa ruske interese.

U svakom slučaju, bez obzira na lukrativne opstrukcije, maligna dejstva i kognitivne zablude, društvo mora investirati u budućnost ne zaboravljajući prošlost. Takođe, nacionalne interese Srbije je neophodno povremeno podešavati u odnosu na geopolitičku realnost na koju ne možemo da utičemo i na regionalne odnose u kojima se moramo nametnuti poverenjem, transparentnošću i pouzdanošću.“

Ima ocena da bi uvođenje sankcija Rusiji, zapravo, značilo definitivan gubitak Kosova. Slažete li se sa tim? Da li je Rusija, odnosno njen glas u Savetu bezbednosti UN, zaista jedina i poslednja prepreka prijemu Kosova u UN?

"Upravo suprotno. Rusija nastoji da pripoji osvojene teritorije Ukrajine, i kad bi to hipotetički uspela, Srbija bi zauvek ostala bez Kosova. Na isti način kao što je Moskva kapitalizovala svoj uticaj na Balkanu ’90-ih naoružavajući hrvatsku vojsku uprkos UN embargu, i sada bi veoma lako promenili svoj glas o Kosovu ukoliko bi im se u UN priznao teritorijalni suverenitet bar nad Krimom. Kako se brutalnost prema civilnom stanovništvu u ratu intenzivira tako je i stalni status Rusije u Savetu bezbednosti UN doveden u pitanje. Ne isključujem mogućnost da uskoro Rusija ostane samo članica UN bez prava veta u SB UN.

Ipak, treba naglasiti da je ishitrenim priznavanjem nezavisnosti Kosova 2008. godine kreiran opasan presedan za sve aktuelne i buduće etničke konflikte širom sveta. Teza o jedinstvenom slučaju Kosova je neubedljiva, a presedan koji obavezuje na jednako postupanje u budućim slučajevima iste sadržine jako primamljiv za generatore kriza. Svi shvataju da pregovori o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine ne predstavljaju samo regionalno pitanje ili projekciju uticaja velikih sila, već i opšteprihvaćeni konsenzus o međunarodnim normama koje bi generisale održivu budućnost. Zato je sporazum u vezi s Kosovom komplikovan na globalnom nivou jer može da kreira principe mirovnih rešenja ili spirale ultimatuma i vojne sile.“

Srbija se nalazi između dve vatre i deluje kao da se trenutno prave procene o tome kako da pretrpimo što manju štetu u celoj situaciji. Može li Srbija, ipak, iz svega da izađe i sa nekim dobitkom i šta bi to moglo da bude?

"Upravo u kriznim situacijama se grade partnerski i saveznički odnosi. I ne treba gajiti iluzije o strateškim savezništvima sa najmoćnijim zemljama sveta. Naša politika i fokus treba upravo da budu usmereni na region i da tu ostvarujemo ono što danas mnogima izgleda nemoguće. A to smo počeli još kada smo zemljama regiona garantovali prioritetno obezbeđenje žitarica što se može sagledavati i kao spoljnopolitička investicija. Zato inicijativa ’Open Balkan’ ima mogućnost da pokaže i regionu, ali i EU u celini, sav potencijal partnerskih odnosa Zapadnog Balkana.

Bez obzira na dojučerašnje fantazije o ideji kolektivnog prijema zemalja Zapadnog Balkana u EU, globalni efekti i nepredvidivi kraj rata u Ukrajini nameću potrebu za geografski jedinstvenom Evropom. Rat je nezaobilazan faktor koji regionu još više nameće ne samo neophodnost zajedničkog tržišta, već i inkluzivan pristup inicijative ’Open Balkan’ zajedničkoj spoljnopolitičkoj i bezbednosnoj politici EU. Početni korak bi mogao biti da se nefunkcionalni Srpsko-ruski humanitarni centar u Nišu što pre zameni regionalnim centrom za vanredne situacije ’Open Balkan’ koji bi delovao u okviru EU (Emergency Response Coordination Center – ERCC). Region Zapadnog Balkana i svi lideri bili bi krajnje nesavesni ukoliko ne iskoriste ovakvu priliku dugoročnih partnerskih odnosa.“

Kako ocenjujete poslednji francusko-nemački plan za rešavanje kosovskog problema kojim se Srbiji, bar koliko smo čuli, nudi i ubrzani pristup EU?

"S obzirom na to da pomenuti predlog dolazi od najmoćnijih zemalja EU, ne treba ga apriori odbacivati. U principu ne treba odbacivati nijednu inicijativu koja bi mogla generisati bilo kakav napredak u normalizaciji odnosa Beograda i Prištine. Uz suzdržanost, s obzirom na to da nisam imao uvid u dokument, očigledan je pokušaj međunarodne zajednice da poštuje ’crvene linije’ spoljnopolitičkog nastupa Srbije, a to je da Beograd neće formalno priznati Prištinu. Sve ostalo može da bude predmet pregovaračkog procesa, naravno u onom trenutku kad EU utiče na pregovaračke strane da se sve stavke iz potpisanog Briselskog sporazuma implementiraju.

Pregovori su imperativ za obe strane jer se i bez njihovog učešća mogu ostvariti ideje moćnih zemalja. Zato treba jasno definisati čime Beograd ne može pregovarati, a koji su to minimalni, odnosno maksimalni ustupci. Posledično tome, za svaki ustupak se gradijalno podrazumeva dobijanje benefita, a to ne može biti puka frazeologija poput ubrzanog pristupa EU. Bez obzira na dobronamernost politike Brisela u trenutku potpisivanja ugovora, a imajući u vidu princip konsenzusa u EU, ne može se predvideti buduća posvećenost svih članica tako definisanom ’ubrzanom putu’ Srbije ka integraciji. Za tako krupne ustupke, poput članstva Kosova u svim međunarodnim organizacijama, i EU mora biti spremna da pokaže kredibilitet medijatora, a ne da se zamajavamo floskulama.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Ko dobija ekonomski rat?
1

Sankcije Rusiji

07.09.2022. 15:20

Ko dobija ekonomski rat?

Rat u Ukrajini je već uveliko zagazio u sedmi mesec sa čini se pat pozicijom. Ruski ratni ciljevi zasad se ne ispunjavaju, dok ukrajinski branioci, zahvaljujući dostavama oružja sa Zapada, odolevaju, pa čak sprovode i određene ofanzivne akcije.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
8°C
19.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve