Sport
05.03.2023. 13:33
Zoran Šećerov

Trener FK Čukarički

Dušan Kerkez: "Fudbaleri priželjkuju YU ligu, ali ne i političari"

Dušan Kerkez, ATA, 5.3.2023.
Izvor: ATAIMAGES / Dusan Milenkovic

Od dana kada je obukao dres i odigrao prvu fudbalsku utakmicu Dušan Kerkez znao je šta hoće. U tom trenutku, doduše, ne i koliko u fudbalu zaista može. Do cilja, bar kad je igra u pitanju, stizao je težim putem i kroz mnogima nepoznat fudbalski lavirint prepun iskušenja.

Možda i podsvesno sebe je ubedio da trenutak strpljenja, makar koliko bio bolan i obojen razočaranjima, u trenutku besa sprečava hiljadu žaljenja. Mora se priznati da je malo onih kojima je to uspelo.

Imao je neobičnu karijeru s puno novih klubova, ali i rastanaka koji bi na nekom drugom, kome mentalna snaga nije do te mere naglašena, ostavili ožiljke propuštenih prilika. Međutim, ozračen ljubavlju i neuništivom emocijom prema fudbalu, koračao je intuitivno napred, u neizvesnost i novu avanturu. U jednom trenutku, najviše na insistiranje majke, pokušao je da se dokaže i u pozivu za koji se školovao.

"Tri meseca sam kao tehničar radio na beogradskom Onkološkom institutu. Dovoljno da shvatim da to nije ono što me čini srećnim. Bio je to težak posao kroz koji sam zapravo naučio koliko su srećni oni ljudi koje se bave onim što vole.“

U fudbalskoj karijeri, neuporedivo više nego mnogi drugi, koračao je s vremena na vreme unazad osokoljen ličnim ubeđenjem da se bez tih koraka ne može napred.

U trenutku kada pravi rekonstrukciju lične fudbalske prošlosti, bez trunke griže savesti, sebi zamera što nije više verovao u sebe.

"U toj i takvoj fudbalskoj karijeri, koja nije priznajem dostigla neki top nivo, nedostajalo mi je možda više samopouzdanja. Danas mislim da sam mogao da napravim bolju igračku karijeru, odnosno da bi sve izgledalo moguće je sasvim drugačije da sam malo više radio i trenirao.“
 

Vreme prošlo i ovo današnje ne poredi. Ipak, od nekih paralela ne beži naprosto zato jer objašnjavaju suštinu fudbala čiji smo svedoci.

"Nekada je bio uspeh ako iz generacije na površinu ispliva jedan dobar fudbaler. Danas je druga priča. Svi misle, pogotovo roditelji, da baš svaki dečak mora da se vine u orbitu, a to je naprosto nemoguće. Daleko više je onih koji odustanu. Jedni zato što u tinejdžerskom dobu otkrivaju neke druge talente, drugi zato što su se zaljubili, treći zbog škole i na kraju tu su i oni koji pokleknu zbog napora koji iziskuje svakodnevni trening uokviren u zahteve modernog fudbala. Priču uglavnom nastavljaju samo oni uporni.“
 

Protiv sudbine se, shvatio je još kao dečak, ne može. Igrao je s puno nade za mlađe kategorije beogradskih "crno-belih“ i iz njegove generacije praktično niko nije dostigao fudbalsku orbitu nagomilanu zvezdama.

"Generacija pre bila je ponosna na Ćirića, ona posle moje na Sašu Ilića. Istina, Slavko Matić i Isailović su se izdvajali među nama rođenim 1976, bili su na dobrom putu, ali ni njima fudbalska sreća baš nije bila naklonjena.“

Dušana Kerkeza, danas trenera Čukaričkog, sve te fudbalske Scile i Haribde, utisak je, učinile su gotovo nesalomivim. I u očima drugih apsolutno sigurnim u onom čemu teži uprkos dilemama koje prate svako normalno biće. Zato čak i u momentima kada bi mnogi digli ruke do nebesa u znak predaje on nije odustajao. Tvrdoglavo i uz spoznaju da je bolje načiniti grešku nego kompromis sa samim sobom išao je putem na kojem bi mnogi posustali.

Rođen je u Beogradu, odrastao je na Miljakovcu, živeo je život kao i većina njegovih vršnjaka. Još kao kadet oprostio se od crno-belog dresa Partizana i nastavio priču u komšiluku, u nižerazrednoj Rakovici. Ljubav prema fudbalu koja je tinjala u njemu i pretila čak da se i ugasi posle razočaranja u Humskoj razbuktao je nekadašnji as "motorista“, legendarni Ljuba Alimpić, kome su posle igračke karijere u klubu poverili rad sa mlađim kategorijama.

"Njegov entuzijazam preneo se i na sve nas. Iz četvrte lige sa Rakovicom brzo sam nastavio priču u trećeligašu Voždovcu, onda sam i šest meseci na poziv Miodraga Ješića proveo u prvoligašu OFK Beogradu. Bilo je to ono proleće kad su Beograd zasipale bombe“, priseća se Kerkez.

Novi korak unazad, želeći jedino i samo da igra, napravio je u trenutku kada je obukao dres ambicioznog Palilulca. Na kraju sezone preselio se u Lazarevac, u Kolubaru koja nije krila želju da se domogne višeg ranga.

"Još jednom se pokazalo da su fudbalski putevi nepredvidivi. Iz Lazarevca sam otišao na Ub, tamo su tada ekipom i drugoligaškom scenom gospodarili momci iz Crvene zvezde. Mislim na Pavla Delibašića, Purketa Stojanovića, Piksija Kovačevića. U timu je bio i sjajni Voja Sinđić koji se vratio iz Meksika. Igrao se dobar fudbal.

Posle Uba novi klub zvao se Radnički iz Obrenovca. Kerkez je bio jedna od uzdanica prvoligaša čijim je brodom kormilario Milenko Kiković u ulozi trenera.

"Završila se i ta sezona i onda me put odveo u Trebinje. Pozvao me Paja Delibašić koji se i u Premijer ligi BiH dokazao kao golgeter. Na klupi je kao trener sedeo Mile Jovin. Osvojili smo titulu prvaka države i tek tada je moja karijera dostigla neki ozbiljniji nivo. U Trebinju sam ostao još godinu dana, stekao sam i status reprezentativca BiH, da bih se onda preselio u Mostar i obukao dres Zrinjskog.“
 

U smutnim vremenima koja su zadesila bivšu Jugoslaviju mediji su pisali o prvom Srbinu u dresu Zrinjskog...

"Bio je tu i Rajević, poreklom Crnogorac, ali i tim u čijem su sastavu s podjednakim uvažavanjem igrali i Hrvati, muslimani, Srbi. Podela nije bilo, pogotovo ne etničkih, postojao je samo zajednički cilj. Bio je to klub koji pamtim samo po lepom, dobro organizovan sa urednim finansijama. Plata je uvek dolazila na vreme. Najlepše od svega je ipak bilo to kako su me ljudi tamo primili, kako su me doživljavali. Upoznao sam prijatelje za sva vremena s kojima sam naravno i danas u kontaktu“, govori Kerkez.
 

Sa mostarskim klubom osvojio je još jednu titulu prvaka BiH, drugu u karijeri, da bi se onda preselio u Hrvatsku, u Rijeku sa kojom je osvojio Kup Hrvatske. Bilo je to ono vreme kada je gol Rijeke branio golman Dragan Žilić, Srbin iz Kikinde, kome grupica nedobronamernih navijača nije bila naklonjena zbog toga što je nekad negde, što nikad nije bilo dokazano, podizao tri prsta.

Kerkez nije imao sreće. U drugoj sezoni tri meseca nije igrao zbog povrede. Imao je već pozne fudbalske godine. Razmišljao je da stavi tačku na igračku karijeru, ali je opet sudbina uplela svoje prste.

"Menadžer mi je preporučio da idem na Kipar. AEL-u iz Limasola je nedostajao igrač mog profila. Trener je bio Izraelac, složio se da dođem. Preporučilo me i to što sam imao i četiri odigrane utakmice u dresu reprezentacije BiH i još desetak na klupi iste selekcije.“
 

Ne krije ni danas da mu je silno prijao poziv selektora Blaža Sliškovića da obuče dres nacionalnog tima BiH.

"Sada mogu da pričam da sam bio deo tima u kome su još igrali Sergej Barbarez, Baljić, Bolić, Misimović, Spahić. Svi su bili majstori fudbala, dokazani internacionalci i kvalitetni ljudi.“

AEL je bio novo iskušenje za iskusnog fudbalera. Posle dva meseca klub je bio na pragu gašenja, a onda su se stvari promenile.

"Dres AEL-a nosio sam četiri godine, a onda još tri Arisa iz Limasola. Bio sam kapiten u oba kluba.“

Da ga je sreća i tad zaobišla dokaz je priča da je bilo dana kada su u Arisu fudbalerima i trenerima plate kasnile i po tri meseca. Danas je gazda kluba bogati Belorus koji bogato plaća i ništa ne pita. 

"Uprkos svemu bile su to sezone koje se ne zaboravljaju. Na kraju sam se vratio u AEL i kao trener početnik preuzeo na sebe obavezu da radim sa mlađim kategorijama. Ljudi iz kluba su me cenili, uostalom dve sezone sam nosio i kapitensku traku AEL-a, rekli su mi da se vratim, da sam ostavio dobar utisak.“

Još dok je bio profesionalac položio je ispite za licence koje su mu omogućavale da radi kao trener.

"Znao sam šta želim da radim kad završim karijeru. Dok sam igrao, pohađao sam i trenersku školu. Suština je zapravo da volim ovaj posao, sviđa mi se, uvek sam bio produžena ruka trenera na terenu gde god da sam igrao. Sa 32 godine imao sam trenersku B licencu. Jasno je dakle da sam se pripremao za poziv trenera, a kada sam počeo da radim sa omladincima odlučio sam da položim i ispit za pro licencu.“

Nije čekao, kao što je to slučaj sa mnogim srpskim trenerima, na red.

"Bosanski fudbalski savez je sve organizovao u letnjim mesecima, u danima pauze, i tako omogućio mnogim svojim internacionalcima da steknu potrebno zvanje“, priča Kerkez.

U šali za sebe kaže da govori srpski, bošnjački, hrvatski. Dolaskom na Kipar prvo je usavršio engleski, a onda je morao da savlada i tajne grčkog.

U Čukarički nije stigao slučajno. Pre bi se moglo reći da je to bio plan Brđana kome je trebalo vreme da se realizuje.

"Radeći na Kipru prvo sam upoznao Nenada Mirosavljevića koji je tada imao ulogu sportskog direktora Čukaričkog. Nešto kasnije i Nenada Matijaševića, da bi kad je Čukarički došao na pripreme na Kipar, koje sam pratio, upoznao i Dragana Galeta Obradovića, prvog čoveka Čukaričkog, koji je pratio moj rad na Kipru jer tamo često boravi. Zanimljivo je da smo pre mog konačnog povratka u Beograd dva puta pregovarali da se preselim na Brdo, ali to tad nije bilo moguće. Imao sam ugovor na Kipru na kome sam kao trener osvojio i prvi trofej, nacionalni Kup. Na kraju se sve pogodilo. Bio sam bez kluba, a i želeo sam da izađem sa Kipra. Na Kipru mladi igrači i mladi treneri koji počnu tamo karijeru teško prave iskorak ukoliko ne odu na vreme.“
 

Mogao je, kaže, da ostane na ovom prelepom ostrvu Mediterana, da se kao trener dokazuje možda i u Grčkoj iz koje su takođe pristigle neke ponude.

"Tražio sam izazov, mentalitet ljudi na Kipru i u Grčkoj je isti, meni je trebalo nešto drugo. Bilo je ljutnje kad sam odlazio iz AEL-a, ali ni tada nisam zaboravljao šta je meni taj klub značio kad sam bio igrač, posle i kad sam postao trener. Znao sam vrlo dobro šta su mi doneli, šta sam ja doneo njima. Najlakše je izgovoriti ružne reči, teške reči. Otac me je naučio da ne rušim mostove iza sebe, da je čak i normalno da u sredini u kojoj radite ponekad dođe do nesporazuma ili svađe, takođe i da ima stvari preko kojih se može preći, ali i onih preko kojih je to nemoguće. Iskren razgovor sve brzo rešava.“

Uz osmeh priča i da u fudbalu nije zaradio veliki novac, ali svojim bogatstvom smatra i to što je igrajući fudbal živeo u nekoliko prelepih gradova.

"Doživeo sam lepotu Rijeke u kojoj mi je dane lepšim svojim gostoprimstvom učinio čuveni Beograđanin Krlja Radović, veliki majstor fudbala, koji i danas tamo živi. Dani u Trebinju i Mostaru bili su lepši baš zbog lepote tih i takvih gradova. Limasol opet ima drugu dimenziju. Ne samo zbog svoje lepote, već i zbog toga što je moja porodica tamo svila svoje gnezdo. Supruga i mlađi sin, koji igra fudbal, i dalje su stanovnici ovog kiparskog grada. Stariji sin je posle transfera iz AEL-a u austrijski Linc trenutno prvotimac češkog Trenčina.“
 

Činjenica da je igrao po bivšoj Jugoslavije nameće i pitanje da li je moguća zajednička fudbalska liga. Kerkez je uveren da jeste.

"Znate šta se sve događalo u Drugom svetskom ratu pa se uprkos svemu danas bez ikakvih problema igraju utakmice u okviru evropskih kupova. Vreme će zasigurno učiniti svoje i na ovim prostorima. Fudbalski ljudi i fudbaleri priželjkuju tu ligu, političari i politika još uvek ne.“

Da ljubav ima snažnije korene od mržnje, Kerkez nudi primer koji zaslužuje pažnju.

"Mnogo je timova u inostranstvu u kojima su saigrači fudbaleri sa područja eks Jugoslavije. U 99 odsto slučajeva oni se druže, prijateljuju, međusobno posećuju. I u kiparskim klubovima koje sam trenirao imao sam u sastavu Makedonce, Hrvate, Srbe i nije bilo nikakvih problema. Za kvalitet fudbala u regionu bilo bi dobro da ta liga ponovo zaživi.“

Kaže da je na klupu Čukaričkog došao pripremljen, da je pratio šta se događa u srpskom fudbalu, da je neke stvari u pravom svetlu na pravi način prepoznao tek kad je letos preuzeo tim.

"Svaka liga ima svoje specifičnosti. Ova liga ima vrednost u smislu da mladim i talentovanim igračima pruža šansu da se brzo pokažu i dokažu. To je specifičnost, ali i vrednost najkvalitetnijeg ranga u Srbiji. Prirodni talenat je ono što nas izdvaja u odnosu na druge. Ono što je minus, veliki minus, jeste infrastruktura. Tu smo daleko iz drugih. Uzalud je što nešto uporno vežbate ako to zbog kvaliteta terena ne možete u igri da primenite. Kod nas, sad kad je pao prvi sneg, već je odložena jedna utakmica.“

Da se neke stvari mogu promeniti nabolje dokaz je TSC koji raspolaže možda i najsavremenijim fudbalskim objektom u Srbiji.

"Neko je tu uložio pare, zna se, mađarska vlada, i sada su svi oduševljeni. Meni je zato drago što se grade moderni objekti i u drugim sredinama Srbije. U ovoj priči nudim primer BiH, igrao sam tamo. Što se tiče kvaliteta lige, kaskaju za mnogima. Žrtvovali su međutim ovu godinu, napravili su i prave ukupno 12 terena sa hibridnom travom uz pomoć UEFA. Videćete, u dogledno vreme to će promeniti kvalitet fudbala u BiH jer i tamo postoji neiscrpan izvor talenata.“

Ne krije i da je njegov Čukarički, ne samo u Srbiji, u mnogo čemu ispred drugih, takođe i da ima infrastrukturnih problema.

"Klub iz dana u dan napreduje. Ima omladinsku školu koja zaslužuje svaki respekt. Deca u Čukaričkom ne napreduju samo fudbalski, već prave i prvi iskorak u ljudskom smislu. Svaki dečak mora da se potvrdi i talentom i radom. To je i klub koji zapošljava mnogo ljudi, mnogo dece je tu. Svi oni dobijaju i stan i hranu, stipendije. Krivo mi je što to neko ne vidi. Ljudi koji vode klub imaju i volju i želju, ali su im ruke vezane jer je ta neka papirološka priča užasno komplikovana.“

Kerkez naglašava i da nije lako raditi u klubu koji nema navijače. Takođe i da je u takvom klubu još teže igrati, fudbalerima definitivno nedostaje taj vetar u leđa. Na pitanje kako je raditi u ekipi koja unapred zna da je za nju treće mesto isto što i šampionska titula odgovor Kerkeza je ubedljiv.

"Kad sam dolazio, znao sam šta je cilj kluba. I ove sezone je prvi zadatak da se izbori mesto u Evropi. Takođe i da se afirmiše što više mladih igrača. Klub ima tu snagu, takođe i potreban kvalitet i samo od tih dečaka, njihovog rada i prilježnosti zavisi kada će dobiti šansu i napraviti iskorak u karijeri. Sada sam deo te priče i meni je veliko zadovoljstvo što sam bar malim delom doprineo da talentovani Petković, rođen 2003, ode u SAD i što je kroz njegov transfer stigao novac u klub.“
 

Kerkezu ne smeta čak ni to što u toku sezone mnogi igrači odlaze, što takođe i mnogi dolaze.

"Klub se finansira od prodaje igrača. Iskreno, ja i ne znam koliko je igrača otišlo od kako sam došao. Mi treneri jednostavno moramo da budemo spremni na to. I ne dešava se to samo u Čukaričkom, danas je to trend u svakom klubu sveta. Činjenica je da nama trenerima treba vremena da neke stvari posložimo na pravi način, ali to je naš poziv i mesta za bilo kakav alibi naprosto nema.“

Kerkez priznaje bez zadrške da mu vreme od jutra do večeri brzo prolazi, da u jednom danu mora puno toga da isplanira i uklopi.

"Kad si igrač, razmišljaš o sebi, kad si trener ‒ razmišljaš od 25 igrača kojima raspolažeš. I kad sam kod kuće dosta puta supruga me pita gde si. Odgovor je prost, na poslu. Dakle, moraš u svakom trenutku da znaš i ko je ustao na koju nogu, da li je raspoložen ili nije, tu su pored treninga i razgovori, analize utakmica, igre svakog pojedinca.“

Da trener nije samo fudbalski učitelj, već i pedagog, takođe i psiholog, dokaz je i to što se, po rečima Kerkeza, pogotovu prilikom analiza utakmica ili igre pojedinaca, događaju i neobične situacije.

"Insistiram na analizi, dobro je da igrač vidi svoje greške jer slika je daleko ubedljivija od bilo koje priče. Ima, međutim, igrača koji ne vole kritiku pred drugima, neki kritike uopšte ne žele da čuju, a ima i onih koji vole samo pohvale. Ali to je naš posao.“

Mladi stručnjak ne krije i da kroz rad, ali i razne druge načine usavršava i sebe, proširuje vidike.

"Fudbal ne voli šablone, stvari se u ovoj igri brzo menjaju. Naravno, menjam se i ja. Došao sam sa nekim idejama, video da to ne ide i onda sam to promenio. Naprosto, morao sam da se priviknem na ovdašnje igrače.“

Šta je još zapazio što se promenilo u odnosu na neka prošla vremena, druge sredine, da li su u pravu evropski skauti kad tvrde da je taktičko-tehnička obučenost srpskih fudbalera više nego zabrinjavajuća.

"Ovde fudbaleri nemaju naviku, što je u svetu deo profesionalne obaveze, takođe i etike, da dođu kod analitičara, da pitaju i vide gde možda greše, kako da grešku isprave. Kad bi to radili, mnoge stvari bi i na terenu izgledale drugačije, bolje, kvalitetnije. Zapazio sam kod pojedinaca višak sujete, što je opasnost za svakog igrača, ali i za fudbal kao kolektivni sport. Stalno ponavljam da klupa nije mesto za uvređene mlade.“

Ima i onih koji tvrde da je život trenera u Srbiji zbir poniženja. Kerkez kaže da sve nije daleko od istine, da ima primera i za to.

"Jedno od poniženja može biti i to što na mnogim stadionima ne postoje svlačionice za trenera. Očigledno u fudbalskoj Srbiji i dalje ima onih koji žive u ubeđenju da trener ne mora da se istušira posle utakmice. Poniženje profesije vidljivo je i kroz egzaktan podatak da od početka sezone samo četiri kluba nisu menjala šefove struke. To su TSC, Mladost Lučani Radnički Kragujevac i Čukarički. Stvaranje igre i tima je proces, o tome oni koji ishitreno reaguju takođe moraju da vode računa.“
 

Kerkez, ukazujući na kompleksnost posla kojim se bavi, rado odgovara i na pitanje da li svaki novi meč dočekuje sa mačem ili štitom u ruci.

"Mačem napadaš, štitom se braniš. Uvek se trudim da pripremim ekipu da prvo na protivnika ide mačem, ali i da štit mora biti tu jer nikada niste sigurni da li će plan da prođe. Protiv kragujevačkog Radničkog pripremali smo jedno, onda zbog zaleđenog terena, ali i kvaliteta rivala, to nije donelo rezultat. U toj situaciji pao je dogovor da sa štitom dođemo do cilja. Na kraju smo uspeli, neki kažu uz pomoć sreće, ali to je tema o kojoj se danima može debatovati.“

Već se etablirao kao trener koji zna u pravo vreme da napravi prave izmene. Uz osmeh konstatuje da je to lep kompliment.

"Nekad je to stvar sreće, nekada intuicije i trenutka kada osetite da taj i taj igrač svojim ulaskom može da napravi željenu razliku. Trener u toku meča mora da čita igru. Neke izmene su, priznajem, donele željeni rezultat.“

Čukarički je danas klub koji nema samo dobre igrače u svojoj sredini.

"Mnogi su na pozajmici i ono što nas u klubu čini ponosnim jeste saznanje da svi imaju više nego zapažene uloge u novim sredinama, što opet samo potvrđuje kvalitet rada unutar fudbalske škole, ali i kluba u celini.“

Uzajamnost trenera i igrača u svetu fudbala pa i kod nas je sve izraženija. O tome koliko trener utiče na karijeru igrača, a koliko igrač na karijeru trenera Kerkez kaže:

"To je slagalica. Jedan dribling ili gol ponekad menja sve i može i te kako da promeni karijeru jednako trenera kao i igrača. Primera je bezbroj. Fudbal je danas, međutim, obojen brojnim interesima. Jedan od interesa svodi se na želju da se što pre ode napolje. U toj želji daleko naglašeniji interes od igrača imaju roditelji i agenti. Oni stvaraju te priče iz kojih se rađa atmosfera linča za trenera jer nije dao šansu ovom ili onom. Trener i na to mora da bude spreman.“
 

Zanimljiva je i Kerkezova opservacija ne sve prisutniju temu koliko je danas trener u Srbiji samostalan u radu.

"To je besmislica, fudbal je timski sport, zna se stalno šta je u ingerenciji trenera, ali i šta je projekat kluba kome se trener, ukoliko prihvati posao, mora podrediti. Kad sam dolazio u Čukarički, sve to mi je jasno predstavljeno. I sada kažem, da nisam mislio da svojim radom mogu ispuniti zadate ciljeve vezane za Evropu i doprineti afirmaciji mladih igrača i njihovoj prodaji, poziv da radim ne bih nikada prihvatio.“

Kerkezovo pravilo koje rado saopštava mladim fudbalerima jeste da ne igraju fudbal ako ga ne vole. Takođe i da u tom procesu fudbalskog odrastanja ne smeju biti nestrpljivi.

"Teško mi je da shvatim mladog igrača koji je u prvom timu i koji uprkos tome pokazuje dozu nezadovoljstva. Takođe i što sede na klupi. Čovek naprosto mora da bude strpljiv, pre ili kasnije stvari će doći na svoje mesto. Nekom se namesti da sa 18 ili 19 godina napravi transfer, neko opet mora da čeka do 28. Ima primera da su neki tek u poznim godinama otišli u inostranstvo i to dobro naplatili, takođe i da su najveći talenti zarad nestrpljenja od fudbala digli ruke u dvadesetoj. Moj primer može biti dobar ili loš primer, ali daleko upečatljiviji je karijera Nemanje Matića. Nestrpljivi, a talentovani se moraju na njega ugledati. I ne samo oni.“

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Oporavljeno fudbalsko tržište: Ostvareno 20.000 transfera
fudbal

Rekord

26.01.2023. 18:25

Oporavljeno fudbalsko tržište: Ostvareno 20.000 transfera

Međunarodna fudbalska federacija (FIFA) saopštila je da je u protekloj godini ostvareno više od 20.000 transfera između klubova iz različitih zemalja, što je ujedno i novi rekord.
Close
Vremenska prognoza
clear sky
13°C
20.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve