Srpski sport u fokusu
Godina velikih razočaranja
Na međunarodnoj sceni srpski sport beleži rezultatski pad. Ne tako davno, preciznije na kraju 2022, dakle u trenutku kada je sve još bilo samo u najavi, izrečena je konstatacija "bilo, ne ponovilo se“. Bio je to uzaludan vapaj jer je već ova, 2025, po rezultatima ostvarenim na međunarodnoj sceni bila još neuspešnija. Pogotovo iz ugla kolektivnih sportova.
Zvuči neverovatno, ali je istina. Na evropskim i svetskim takmičenjima u sportovima u kojima uspeh zavisi od saradnje svih članova tima srpski sportisti nisu osvojili ni jednu jedinu medalju. A koliko juče slika je imala sasvim drugi izgled.
U nekim prošlim vremenima srpski narod i zemlja u celini, naravno i sportisti, bili su oličenje kolektivnog duha i entuzijazma neslućenih razmera, kao i spoznaje da krivica nije kolektivna, već pojedinačna stvar, a odgovornost jednako kolektivna koliko i pojedinačna.
"Nekada su nam, kad su u pitanju bili kolektivni sportovi, jedini u svetu na pravi način parirali Amerikanci“, podsetio je Zoran Slavnić, proslavljeni košarkaški as.
Sve to je, nažalost, samo lepa prošlost. Sada je u opticaju neka sasvim nova priča. Jadna i bedna, rezultatski više nego bolna. Puno toga, počev od entuzijazma do navike da se individualni talenat stavi u službu tima kako bi se ostvario uspeh, kao da se negde izgubilo.
"Srbija je od osamostaljenja na Olimpijskim igrama najviše medalja osvojila upravo u sportskim igrama, mnogo više od kako je samostalna nego u periodima pre toga. Ali, uprkos tome došli smo u poziciju da sve češće razgovaramo o krizi kolektivnih sportova“, govorio je na kraju te 2022. profesor dr Vladimir Koprivica.
Godina na izmaku nije bila olimpijska. Ona prethodna jeste. U Parizu na Olimpijskim igrama vaterpolisti su osvojili srebro, a košarkaši bronzu. Preostale medalje, a bilo ih je još samo šest, pripale su takmičarima u individualnim sportovima. Sada je stanje još tužnije.
Jedno od nagradnih pitanja za milion dolara moglo bi da glasi i koliko su medalja srpski sportisti osvojili na evropskim i svetskim šampionatima u 2025? I uz odrednicu "nikad manje“, teško da bismo čak i od onih kojima je sport vrlo blizak dobili tačan odgovor.
Naprosto zato što je ovo godina velikih razočaranja. Pogotovo u ekipnim sportovima koji su koliko juče bili ponos nacije. Ali, krenimo redom, odnosno od uspeha u pojedinačnim nadmetanjima.
Na evropskom dvoranskom šampionatu skakačica uvis Angelina Topić osvojila je srebro. U istim uslovima, ali na dvoranskom svetskom prvenstvu, bila je četvrta. Imala je pravo učešća i na Evropskom šampionatu za mlađe juniore. U ovoj konkurenciji bila je apsolutno najbolja, neprikosnovena. Angelini Topić, javili su naciji izveštači, više nego zasluženo pripalo je zlato.
Najveći uspeh u 2025. sjajna Beograđanka ostvarila je ipak na svetskom seniorskom šampionatu. Sa preskočenih 1,97, kao najmlađa na zaletištu, stigla je do trećeg stepenika pobedničkog postolja i bronzane medalje. Bez obzira na ugao gledanja, bio je to podvig nad podvizima. Neko će reći ‒ i nastavak porodične tradicije Topića jer je i tata Dragutin, svojevremeno kao zvanični svetski juniorski šampion, u istoj godini postao i seniorski evropski prvak. Naravno, u istoj disciplini, u skoku uvis.
Vreme radi za Angelinu Topić. Trenutno je na pripremama u dalekoj Južnoj Africi. U godinama koje dolaze biće zasigurno jedna od onih kojoj će nacija aplaudirati. I kojom će se Srbija ponositi. Trenutno je samo neko ko ima apsolutno pravo da će na kraju godine biti proglašena za najbolju sportistkinju Srbije.
Još jedna mlada atletičarka, prošlogodišnja vicešampionka Evrope u bacanju koplja, niz vrednih sportskih ostvarenja nastavila je i u 2025.
Na Kupu Evrope u bacačkim disciplinama, održanom u Nikoziji, Adriana Vilagoš bila je ubedljivo najbolja. Pobedu je overila i novim državnim rekordom u bacanju koplja – 66,88 metara.
Na prvenstvu kontinenta za mlađe seniorke, održanom u norveškom gradu Bergenu, takođe je trijumfovala. Tačku na uspešnu sezonu stavila je u finalu Dijamantske lige u Cirihu. Hicem od 62,96 metara osvojila je drugo mesto.
Na visini zadatka bili su i srpski tekvondisti. Na seniorskom prvenstvu Evrope, najvećem takmičenju u 2025. u ovom sportu, ostvarili su jedan od najboljih rezultata u poslednjih nekoliko godina nastavljajući tako kontinuitet vrhunskih ostvarenja na međunarodnoj sceni.
Osvojene su dve zlatne i jedna bronzana medalja. Posle sjajnih borbi na najvišem stepeniku pobedničkog postolja sa zlatnom medaljom oko vrata završili su Stefan Takov i Andreja Bokan. Bronza je pripala Anđeli Šević.
Sjajni su bili i strelci. Tradiciju uspeha nastavili su i u 2025. Na najvećim takmičenjima ostvarivali su vredne rezultate i naravno osvajali medalje.
Zorana Arunović je na Evropskom prvenstvu vazdušnim oružjem, održanom u Osijeku, još jednom u karijeri "upucala“ medalju. Ovog puta srebrnu u pojedinačnoj konkurenciji. Ali, to nije bio njen krajnji domet. U paru sa Damirom Mikecom domogla se i bronze na istom takmičenju.
U Osijeku se pokazalo da imamo takmičare i za budućnost. Mladi streljački par, Aleksandra Havran i Aleksa Rakonjac, debitantski nastup na seniorskom prvenstvu kontinenta završio je kao srebrni. Havranova je osvojila i bronzu u pojedinačnoj konkurenciji.
I na prvenstvu kontinenta u malokalibarskom oružju srpski reprezentativci su se našli među osvajačima medalja. Marko Ivanović je ličnu kartu uspeha obogatio i sa dve seniorske bronzane medalje. Prvu je osvojio u pojedinačnoj konkurenciji, drugu kao član ekipe u kojoj su još bili Milenko Sebić i Lazar Kovačević.
Jedna od najlepših ovogodišnjih sportskih vesti stigla je iz Portugala sa Evropskog prvenstva u kajaku. Osamnaestogodišnji kajakaš Strahinja Dragosavljević iz Bačke Palanke je osvajanjem zlatne medalje u Račicama na Evropskom prvenstvu u sprintu u disciplini K1 na 200 metara postao najmlađi evropski šampion u istoriji seniorskog kajaka. U 2025. Dragosavljević je trijumfovao i na šampionatima Evrope i sveta za mlađe seniore, a bio je prvi i u A finalu Svetskog kupa.
I veslači Martin Mačković i Nikolaj Pimenov na novogodišnjoj jelci imaće srebro sa Svetskog prvenstva u Šangaju u disciplini dubl skul. Takođe, i zlato sa Svetskog kupa u Lucernu.
Rvači nisu razočarali ni u 2025. Svetski šampion u grčko-rimskom stilu postao je Aleksandar Komarov. Njemu je pripala i bronzana medalja na Evropskom prvenstvu.
Sa Prvenstva Evrope sa srebrom oko zlata vratio se i rvač slobodnim stilom Azamat Tuskajev, kao i rvač grčko-rimskim stilom Georgij Tibilov.
Na Evropskom prvenstvu u dizanju tegova, održanom u Kišinjevu, srpska reprezentativka Radmila Zagorac osvojila je dve bronzane medalje.
Medalje istog sjaja osvojile su i srpske džudistkinje Andrea Stojadinov i Aleksandra Andrić na Evropskom prvenstvu održanom u Podgorici.
I to bi bilo sve u godini za koju se verovalo da će biti uspešnija od prethodne. I bila bi da da srpski reprezentativci, pogotovo u ekipnim sportovima, nisu doživeli nokaute još u nokaut fazi evropskih i svetskih šampionata ili poput fudbalera u kvalifikacijama za njih.
Najveće razočaranje priredili su oni od kojih se najviše i očekivalo. Uprkos neuspesima košarkaša, košarkašica i basketaša u igri 3 x 3, Srbija je i dalje zemlja košarke. Ali, bez osvojenih medalja u jednoj kalendarskoj godini.
Košarkaši Srbije, aktuelni svetski šampioni i bronzani sa Olimpijskih igara u Parizu, eliminisani su već u osmini finala Evropskog šampionata. Izabranike Svetislava Pašića u utakmici bez popravnog nadigrala je selekcija Finske.
Ovakav ishod nije se očekivao, ali se još u grupnoj fazi naslućivao. U uvodnoj fazi Evropskog prvenstva izabranici Svetislava Pešića zabeležili su četiri pobede ‒ protiv Estonije (98:64), Portugalije (80:69), Letonije (84:80) i Češke (82:60). Doživeli su i jedan poraz, od Turske (95:90). Verovalo se da će Finska biti samo usputna stanica do četvrtfinala, odnosno završnice u kojoj se od "orlova“ očekivalo zlato.
Dogodio se, međutim, neuspeh. Posle neuspeha tražila se ostavka selektora. On je, uprkos svemu, ostao dosledan sebi.
"Ostavku nikad ne dajem. A i zbog čega bih to uradio. Došao sam da uradim ovo što sam uradio, kad niko nije hteo, ja sam prihvatio“, izjavio je Pešić.
Osim selektora, na udaru javnosti našli su se i reprezentativci. Istina, ne svi. Jasno je, međutim, bilo da se prava istina krije na nekoj drugoj strani. Ovog puta krivica ima predznak kolektivne zablude. Za neuspeh u Letoniji, osim selektora i košarkaša, odgovornost ide i na dušu nekih drugih koji su deo košarkaškog miljea, ali su van košarkaškog terena.
Nebojša Čović, predsednik KSS-a, u celoj priči bio je najiskreniji. Učešće na EP okvalifikovao je kao neuspeh, ali je naglasio i to da su "na rezultat uticale i neke druge okolnosti, pre svih povrede“.
Da ih je bilo, jeste. Prvi koji je morao da napusti takmičenje usred takmičenja, upravo zbog povrede, bio je kapiten Bogdan Bogdanović. Njegovim odlaskom poremećena je i atmosfera u svlačionici, što nije nevažno za tim koji juriša na medalju, ali je umanjena i efikasnost tima. Njegovim odsustvom izgubio se takođe i bitan šraf u mašineriji koja melje protivnike. Zatim je virus pokosio Nikolu Jovića i Nikolu Jokića. S nezalečenom povredom EP su igrali Gudurić i Micić. Zbog povrede pete, maksimum na EP nije mogao da pruži ni Aleksa Avramović. Više je vremena proveo na klupi nego na terenu.
U sredstvima informisanja mogao se pročitati zaključak "da poraz u osmini finala od Finske ukazuje da su se dešavanja u srpskom, duboko podeljenom društvu, nažalost, prelila i na sport“.
Ceh neuspeha na kraju je platio selektor Pešić. Prve utakmice kvalifikacija za naredno Svetsko prvenstvo u Kataru nije dočekao na klupi. Napustio je selektorsku funkciju pošto mu je istekao ugovor koji bi zasigurno bio produžen da se reprezentacija vratila kući sa medaljom. Njegovu ulogu preuzeo je perspektivni Dušan Alimpijević.
Od košarkašica koje su na EP otišle u podmlađenom sastavu nije se očekivala medalja, ali nije ni to da budu poslednje u grupi. Na startu su doživele dva poraza, prvo od Italije, a onda i od Litvanije. I treća utakmica u grupi koja je nudila neku nadu da se može možda dalje donela je novi i treći poraz. Izabranice Marine Maljković doživele su debakl (84:69) u odmeravanju snaga sa Slovenijom i kao poslednje u grupi završile takmičenje na EP.
Posle 14 godina, uz jednu godinu pauze, selektorka Marina Maljković raskinula je saradnju sa KSS-om. Sa selekcijom Srbije tri puta je bila učesnik Olimpijskih igara, dva puta je reprezentaciju predvodila na svetskim šampionatima i šest puta na prvenstvima kontinenta. Osvojena su dva evropska zlata, zatim olimpijska, a onda i evropska bronza. Na EP 2013. i OI 2021. srpske košarkašice bile su četvrte, što je takođe bio uspeh ravan onom kad su osvajane medalje.
"Nisam pretplaćena na mesto selektora košarkašica Srbije i smatram da je vreme da se šansa ukaže novim ljudima“, saopštila je prilikom odlaska Marina Maljković.
U KSS-u su poslušali njen savet. Ono što raduje jeste podatak da u mnogo čemu nenadmašna Marina ostaje i dalje u srpskoj košarci kao trener Crvene zvezde.
"Ubuduće, biću maksimalno usmerena na građenje jakog srpskog kluba u evropskoj konkurenciji koji bi trebalo da predstavlja potporu našoj reprezentaciji u narednim godinama“, saopštila je Maljkovićeva.
Istorija ženske srpske košarke, od osamostaljenja naovamo, počela je da se piše 2015. Na Šampionatu Evrope u Mađarskoj predvođene selektorkom Marinom Maljković srpske košarkašice pokorile su Stari kontinent. Godinu dana kasnije osvojena je olimpijska bronzana medalja u Riju, prva za srpsku žensku košarku na Igrama.
Obraz košarci, ali samo delimično, sačuvali su basketaši 3 x 3. Na Svetskom prvenstvu u Ulan Batoru osvojili su bronzu. U borbi za treće mesto savladali su Nemačku 21:16 i tako najavili juriš na novu evropsku medalju. Treba naglasiti da su na prvenstvu kontinenta srpski basketaši osvajali medalje u kontinuitetu još od 2014. Tačnije, pet puta uzastopno Srbija je bila prvak Evrope. Na poslednjem šampionatu kontinenta osvojila je srebro.
A onda se dogodilo da 2025. u četvrtfinalu EP Srbija doživi poraz od Letonije i ostane bez medalje.
Srbija je sjajno počela. Takmičenje u grupi sa Švajcarskom i Italijom završila je bez poraza. Međutim, već u prvoj rundi nokaut faze, u četvrtfinalu, doživela je neuspeh u meču protiv Letonije. I više nego ubedljiv poraz ‒ 21:14.
Neki kažu da je ovo početak kraja dominacije srpskih basketaša na evropskoj i svetskoj sceni. Nadajmo se da nisu u pravu. Pre će biti da je EP bilo samo loš dan Strahinje Stojačića i društva koje je naciju naviklo na medalje sa najvećih takmičenja.
Srbiju je užasno zaboleo i neuspeh vaterpolista. Sa Svetskog prvenstva vratili su se bez medalje. U utakmici za treće mesto na turniru u Singapuru izgubili su od Grčke 16:7. S obzirom na to da je u pitanju trostruki uzastopni olimpijski šampion, sve ovo moralo se okarakterisati kao neuspeh. Međutim, tu je i istina da je ovo "delfinima“ peto uzastopno svetsko prvenstvo bez osvojene medalje. Poslednju, bronzanu, osvojili su 2017. u susednoj Mađarskoj.
Srbija je odigrala baš neobičan meč sa Grcima u borbi za bronzu. Ne pamti se da je nekad četvrtinu izgubila sa 6:0. Ali, baš to se dogodilo u Singapuru u drugoj deonici meča sa nekadašnjim južnim susedima. Ne pamti se, takođe, ni da je neko protiv Srbije vodio na poluvremenu 8:2. Ali, za sve postoji prvi put.
Srpskim vaterpolistima zapravo ništa nije išlo od ruke. Protiv Grka zatajili su oni od kojih se najviše očekivalo. Pre svih Mandić, Ćuk i Jakšić. U tom galimatijasu neverovatnih događanja jeste i podatak da je trenutno jedan od najboljih napadača sveta i golgeter bez premca Dušan Mandić postigao samo jedan gol.
Da su glave naših reprezentativaca bile u bazenu, a ne na nekom drugom mestu, kako je poraz protumačio selektor Stevanović, na neki način potvrdio je i kapiten Nikola Jakšić.
"Utisci su loši, posle poraza od Mađara u polufinalu jednostavno nismo uspeli na pravi način da se vratimo i poraz je bio neminovan, bronza je zasluženo pripala Grcima.“
I sve se to dogodilo reprezentaciji koja je u 21.veku bila sedam puta prvak Evrope, selekciji koja je 11 puta osvajala Svetsku ligu i tri puta Svetski kup od 2006. do sada. Takođe, i selekciji koja je osvojila zlatnu medalju na OI u Riju 2016. i srebrnu na OI u Parizu 2024. Nacija je ovog puta od svojih "delfina“ očekivala ni manje ni više već samo onoliko koliko oni stvarno mogu. Sad se pokazalo da što uistinu mogu zapravo i ne mogu.
Srpske odbojkašice su na SP održanom na Tajlandu branile zlato. Na kraju su ostale i bez zlata, ali i bez medalje. Ispale su još u osmini finala posle poraza u duelu sa Holanđankama. S obzirom na to da je u pitanju dvostruki uzastopni svetski šampion, javnost je ovu vest primila kao neprijatno iznenađenje.
Izveštači su neuspeh pravdali izostankom Tijane Bošković, uz napomenu da se srpski tim sjajno borio, ali i da to nije bilo dovoljno da se početnih 0:2 pretvori u trijumf.
Zoran Terzić, selektor koji je srpsku žensku odbojku učinio sportskim brendom u svetskim okvirima, o svemu je govorio mirnim tonom stavljajući akcenat na podmlađivanje selekcije.
"Jednostavno, moramo da shvatimo da je to proces koji traje neko vreme. Igračice od dvadesetak godina prvi put igraju za reprezentaciju, a nosioci su igre, što je najveći problem. Zato je i logično da prave neke greške u određenim momentima. Mislim da smo odigrali najbolje što je ova ekipa mogla u ovom trenutku.“
Poslao je, takođe, i poruku naciji da preteranih razloga za brigu nema uprkos lošem ostvarenju na SP.
"Žal, naravno, ostaje za tim što se desilo, ali to je nešto što se dešava u sportu i što ne možeš nikada da prežališ kad se desi tebi. Ostajem pri onom što sam rekao i igračicama posle utakmice, a to je da je ova ekipa pokazala da ima potencijal i da se u nekim narednim akcijama od njih, odnosno od nas, opet očekuju medalje.“
I odbojkaši, ne tako davno svetska velesila, na ovogodišnjem SP ostali su bez medalje. Istina, od njih se i nije očekivala. Trebalo je samo da dokažu da se polako sa nekim novim i mlađim snagama vraćaju na staze uspeha.
Novi selektor, Rumun George Krecu, poveo je na Filipine selekciju sa osam debitanata. U prvoj utakmici Češka je nadigrala Srbiju 3:0. Međutim, u dva naredna meča slika se promenila. Srpski odbojkaši prvo su savladali Kinu sa maksimalnih 3:0 u setovima, a zatim u najboljem meču na prvenstvu i favorizovani Brazil takođe sa 3:0 čime su obezbedili mesto u nokaut fazi.
Posle velike borbe u pet setova izgubili su meč protiv Irana u osmini finala. Da su prošli dalje, ne bi bio nezasluženo. Možda će se u borbu za medalje uključiti već na narednom većem takmičenju. Do sada su za cilj imali da prođu grupu, posle Filipina ciljaće se verovatno samo završnica i medalja.
I na kraju fudbal. Kontinuitet učešća na evropskim i svetskim šampionatima prekinut je kad se to najmanje očekivalo. "Orlovi“ selektora Dragana Stojkovića Piksija nisu uspeli da izbore plasman na SP. Doživeli su posle očajnih igara debakl u kvalifikacijama kao treći u grupi, iza Engleza i Albanaca. Ako je za utehu, bili su bolji od Andore i Letonije.
Nacija nije zamerila toliko što se Srbija nije plasirala, događalo se to i ranije, ali jeste na načinu zašto se nije plasirala. Kap u čaši vode prelila se posle poraza od Albanije.
Sledeći potez povukao je selektor Stojković koji je odlučio da se povuče sa ljubomorno čuvane pozicije pre isteka pozamašno plaćenog ugovora.
"Bila je velika privilegija predvoditi Srbiju u više od 50 utakmica. Odluke sam uvek donosio sam, bez ikakvog uplitanja. Izvinjavam se celoj naciji zbog poraza i neuspeha u kvalifikacijama, ali joj istovremeno i zahvaljujem na podršci koju sam imao više od četiri i po godine. Igračima sam rekao da podignu glavu, da je fudbal satkan od pobeda i poraza, lepih i manje lepih momenata“, zaključio je na odlasku Stojković.
Novi fudbalski selektor Srbije je Veljko Paunović. S obzirom na to da iza sebe ima i trijumf sa U19 selekcijom na prvenstvu sveta održanom pre 10 godina na Novom Zelandu, fudbalska Srbija se nada lepšem sutra.
Srbija, ona sportska, svoju budućnost uglavnom temelji na nadi i očekivanjima da će sportsko sutra biti bolje. Nerado se bavi problemom da smo u problemu. Posebno u kolektivnim sportovima.
Nije nikakva tajna da je na ovom prostoru nestao kolektivni duh i kolektivno vaspitanje. Takođe, i da smo kao nacija u fokusu odrednica tipa ja i samo ja. Prevedeno na sportsku terminologiju, to izgleda ovako: moje statistike, moj rezultat i moj uspeh su najvažniji.
Budućnost srpskog sporta posle apsolutno rezultatski loše 2025. godine razlikovaće se od prošlosti. Individualne sportske grane u budućnosti biće, upozoravaju stručnjaci, dominantne po broju medalja na velikim takmičenjima u odnosu na one koje zovemo kolektivnim.
Jedan od razloga za ovakvu teoretsku mogućnost jeste smanjenje broja stanovnika. Teoretičari sporta ističu da je Srbija sada u poziciji da više ne sme da računa na prirodnu selekciju, već na mogućnost da iz sve manjeg broja izdvojimo one koji su sposobni da u budućnosti ostvare vredan rezultat. Takođe, i da u nekom budućem sistemu nauka i struka moraju imati veći značaj. Ukoliko se i ubuduće strategija sporta prepusti ljudima koji su tu u ime ličnih interesa, menadžerima i sličnoj kamarili, onda će srpski sport biti u velikom problemu i sa sve manje vrhunskih ostvarenja na međunarodnoj sceni.
Možda je spas u modelu koji je karakteristika Japana. Mada su kao zemlja neuporedivo bogatiji i ljudski brojniji, u Zemlji izlazećeg sunca postoje sportske grane koje imaju prioritet u odnosu na ostale. Pitanje je zašto tako nešto i mi ne bismo prihvatili, tim pre jer Japanci sa "odabranim sportovima“ u proseku osvajaju 30 medalja na međunarodnim takmičenjima svake godine. A mi u sveopštoj šaradi iz godine u godinu ‒ sve manje i manje.