Vesti
17.11.2022. 17:45
Đoko Kesić

Okršaj sa liberalima

Josip Broz – veliki maher političkih obračuna

Tito
Izvor: Shutterstock

Klupko Titovog obračuna sa srpskim liberalima krajnje ozbiljno i bez prikrivanja počelo je da se odmotava. Posle Kongresa samoupravljača u Sarajevu 6. maja 1971. gde je Tito žestoko napao srpsko rukovodstvo tvrdeći da "u Beogradu ima snaga koje hoće da dovedu Ruse u Jugoslaviju".

"Posebno je o tome razgovarao s Milentijem Popovićem, koji je po povratku u Beograd o svemu obavestio Mijalka Todorovića, praktično drugog čoveka u jugoslovenskom partijskom rukovodstvu", piše Slava Đukić.

Sutradan po dolasku u Beograd Milentije Popović telefonom je pozvao Mijalka Todorovića i tražio hitno da se vide – „imam nešto važno da ti pričam“! Mijalko Todorović i Milentije Popović našli su se sutra posle podne u Klubu delegata u Tolstojevoj ulici. Mijalko je prepričao kako je tekao "razgovor" između njega i Tita. U nešto širem društvu preselili su se u bioskopsku salu, gde je Milentije Popović umro od srčanog udara. Nekoliko dana posle na sahranu mu nije došao Josip Broz, ali ga je posthumno odlikovao.

U ponedeljak 10. maja uveče hitno su obavljene konsultacije svih vodećih faktora u Srbiji, odlučeno je da traže hitan razgovor s Titom. Delegaciju Srbije činilo je njih 18, bili su tu i predsednici pokrajinskih komiteta, Komiteta Beograda, svi članovi Predsedništva CKJ iz Srbije i pokrajina. Na zahtev Marka Nikezića Tito ih je primio 11. maja u 10 sati. Razgovor je trajao četiri sata i petnaest minuta.

Latinka Perović u svojoj knjizi "Zatvaranje kruga – ishod rascepa 1971–1972" o tom sastanku piše:

"Tito nas je primio u Belom dvoru. Bio je sam sa velikim vučjakom. Ljut i neraspoložen. Rekao je: ’Da vidimo o čemu se radi?’"
 

Slavoljub Đukić u knjizi "Slom srpskih liberala" piše da se vodio ovaj dijalog:

Dragoslav Marković: "Ne znam na osnovu čega ste stekli utisak da Srbija pruža otpor ustavnim promenama. Mi smo na Brionima branili svoja gledišta."

Tito: "A profesori? Mihajlo Đurić plače za predratnom Jugoslavijom, Ćosić vam je postao nacionalni lider... Ja dobijam mnogo pisama. Ljudi pitaju: dokle će to tako, druže Tito? Ako treba, stvorićemo novu partiju koja će se oslanjati na radničku klasu.“

Mijalko Todorović: "Šta znači da mene prati i špijunira vojni ataše? I nije tačno ništa od onoga što je rekao!"

Tito: "Ja vas optužujem!"

Mijalko Todorović: "A ja vas optužujem zbog ovoga što radite!"

Tito: "Pa vi mene sada optužujete i napadate! Imam ja traku na kojoj sve snimam!"

Dragi Stamenković: „Pa zašto se ljutite da je Plavi (Mijalko Todorović) rekao o vašem neslaganju s Kardeljem kada ste vi to meni lično rekli pre nekoliko godina..."

Tito: "Govorio sam o nekim neslaganjima."

Ništa, međutim, nije ostavilo takav trag kao izlaganje Latinke Perović:

"Kod srpskog naroda postoji veliko osećanje uvređenosti i ozlojeđenosti zbog svega što se njemu pripisuje i što se olako prelazi preko žrtava koje je srpski narod dao u revoluciji. I mi smo nekakvi predstavnici te Republike i tog naroda, pa možemo da izrazimo i deo tog njegovog raspoloženja..."
 

Tito upada: "Poznajem ja raspoloženje srpskog naroda i ono je dobro."

Latinka: "Šta znači da se iz Srbije optužuje čas jedan, čas drugi funkcioner? Izgleda da ćemo doći u situaciju da se o funkcionerima iz Srbije govori lepo samo na sahranama, kao što je slučaj s Milentijem Popovićem kog je dotuklo to što je morao da proguta."

Onda je Latinka Perović uprla prstom u one za koje je mislila da su odgovorni za ovakvu atmosferu:

"Šta znači ta praksa da Mijalka Todorovića u Moskvi prati i kontroliše vojni ataše? Mi znamo da se vi obaveštavate i drugim kanalima. Ali znamo i to da Vojna obaveštajna služba, koja vas obaveštava o stanju u Beogradu i na Univerzitetu, podstiče provokacije na Beogradskom univerzitetu. Vi ste govorili na IV Plenumu o atmosferi došaptavanja, nepoverenja, doušništva i straha od toga. Mogu vam reći da u tom pogledu atmosfera sada nije ništa bolja, nego je, naprotiv, gora nego pred Brionsku sednicu."
 

Posle ovog sastanka Latinka Perović rekla je da je dosta raspravljano uverenje učesnika da je tek sada dirnuto u pravi osinjak, u Vojnu obaveštajnu službu, na čije se informacije predsednik Tito dugo oslanja.

O završetku ovog sastanka i reperkusijama, Tito je na kraju rekao svoje mišljenje: "Pa dajte da to sve stavimo ad akta!"

"Tako je ne samo skinut sa dnevnog reda slučaj Mijalka Todorovića, nego je dogovoreno da Todorović umesto Milentija Popovića dođe na čelo Skupštine Jugoslavije, mada je Miloš Minić bio Titov i Kardeljev izabranik. Nekoliko dana posle sastanka u Belom dvoru Tito je sa zadovoljstvom govorio Veljku Vlahoviću o razgovoru sa srpskim rukovodstvom. ’Tako sa mnom niko nije govorio poslednjih 40 godina. Milo mi je da ima takvih ljudi u Partiji.’

Ipak, događaji koji će uslediti pokazuju da je to bilo samo privremeno Titovo povlačenje. Već tada je on bio duboko nezadovoljan liberalima, a Todorović je trebalo da bude prva politička žrtva. Ali Tito nikada nije žurio. Izbegavao je rizične situacije, kakva bi bila sukob sa srpskim rukovodstvom u trenutku kada se najvećim delom Jugoslavije širilo nezadovoljstvo maspokom u Hrvatskoj, pošto je ovaj razgovor vođen šest meseci pre plenuma u Karađorđevu.

Međutim, nema sumnje da su liberali svojim ponašanjem 11. maja 1971. definitivno opredelili svoju sudbinu. Samo je bilo pitanje vremena i političkih okolnosti kad će se taj sukob okončati. Službe bezbednosti i policijske službe neumorno će da prate i izveštavaju Tita o njihovim aktivnostima i kretanjima.

Postepeno je izmican tepih ispod njihovih nogu, a 17 meseci kasnije, oktobra 1972, Tito se opet sastao sa srpskim rukovodstvom, ali u sasvim drugačijim okolnostima. Mirno je gledao kako se Srbi međusobno glože i očekuju njegovu presudu. Jednim potezom skinuo je celu liberalnu garnituru“, piše Slavoljub Đukić.

Pored uverenja da je liberalni koncept „tržišna privreda, snažne državne institucije koje kontrolišu nove događaje, a udaljavaju Partiju iz tog posla, restaljinizacija Partije..." Broz prepoznao kao početak njegovog rušenja s vlasti, on nikako nije mogao da oprosti srpskom rukovodstvu da „tako niko s njim nije razgovarao u poslednjih 40 godina".

Međutim, ono što Latinka Perović nije mogla da zna jeste da je najodgovornija ličnost na koju je ona uprla prstom, šef Vojne bezbednosti general Ivan Mišković Brk, bio iza "providnog stakla" ovog razgovora. On je bio u susednoj kancelariji i slušao celu raspravu. Tito je povremeno izlazio sa sednice i dolazio do njega.

To je u razgovoru vođenom nekoliko decenija kasnije general Mišković potvrdio Draganu Biseniću:

"Tito mi je rekao ’Dolazi mi srpsko rukovodstvo, tražili su. A da nisu tražili oni, tražio bih ja... Idete sa mnom, ne znam u koliko sati u Belom dvoru...’ Ja sam mu rekao da to nije dobro, odmah će reći Vi i policija... On je to kraju prihvatio i rekao ’Dobro, onda ću ja sam, a vi budite u drugoj sobi.’ Ja sam bio u drugoj sobi i slušao ih... Tito je posle rekao: ’E sada i nikad više sam. Njih 18, a ja sam... Vidiš bogati, kako su jedinstveni. Postigli su jedinstvo po tom, a odmah čekaju da se posjeku dve ruke kad izađu van!’"
 

Sa tog sastanka 11. maja 1971. Latinka i Marko Nikezić su često izlazili i pričali misleći da ih niko ne čuje. Nikezić je Latinki, između ostalog, govorio da je Tito senilan. Ali nije on to pričao samo Latinki. To se pričalo u tim krugovima. To je pričao Cvijetin Mijatović Stijačiću. Ta priča o Titovoj senilnosti nije bila isključiva. Tito je znao da se govori o njegovoj senilnosti. To su pričali i Petar Stambolić, čak i Kardelj koji je Stamboliću rekao: "Tito je površan i više nije u stanju da dublje ulazi ni u jedno pitanje, nego najviše reaguje na osnovu neposrednih informacija ili utisaka koje mu daje Vojna obaveštajna služba..."

Drugim rečima, svaki razgovor državnog i partijskog rukovodstva u Srbiji, a verovatno i u celoj Jugoslaviji, bio je pod prismotrom službi, odnosno Josipa Broza. A on kao vrhunski igrač u političkim obračunima, na osnovu tih informacija, rešavao se relativno lako svih koji drugačije misle. Tako je bilo i s obračunom s CK SK Srbije, sa srpskim liberalima, sa sloganom "Zavadi pa vladaj".

Josip Broz nastavio je da pravi svoju konstrukciju za obračun s CK SK Srbije. Na sednici Izvršnog biroa Predsedništva CK SKJ i Izvršnog biroa 18. septembra 1972. usvojeno je Pismo predsednika Josipa Broza Tita, čiji su glavni autori bili Tito i Stane Dolanc. Pismo je bilo platforma za obračun s liberalima. Pismo je Predsedništvo CK SKJ usvojilo 30. septembra. Pre toga je Petar Stambolić kritikovao CK SK Srbije zbog toga što neće da slede Titovu liniju i da ništa ne može da se učini „dok se ne likvidira institut liberala na 10. spratu“ gde su se nalazile kancelarije Marka Nikezića i Latinke Perović.

Posle toga Tito je zatražio razgovor s političkim aktivom Srbije. To je bio najduži sastanak tog formata u komunističkom svetu. Pre sastanka Tito je pozvao Nikezića.

"Mislim da te poznajem. Ti nisi tražio konsultacije. Ponosit si. Mislio si, šta ima ja da ga konsultujem – ono što bi mi on mogao reći, ja ionako znam. Nemačka štampa piše da ti od mene braniš demokratiju. Nikezić, pa to nema smisla", rekao je Tito.
 

"Dosta mi je što odgovaram za Srbiju, ne mogu još i za Švabe", odgovorio je Nikezić.

"Poznajem ja i Dražu i Peru. Dobro znate nas sve, pa odlučujte", ravnodušno je uzvratio Nikezić.

Razgovor sa aktivom Srbije počeo je u ponedeljak 9. oktobra 1972. godine Titovom uvodnom rečju. On je rekao kako se u Srbiji ignorišu njegovi govori i podvukao da između CK SKS i njega postoje „ideološke razlike“. Posle njega govorio je Draža Marković koji je analizirao odnose u partiji posle julskog razlaza uz ocenu da „dugo traje manir tzv. antirežimskog, a to znači antisocijalističkog ponašanja“.

Nekoliko dana pre početka ovog sastanka Marko Nikezić i Latinka Perović otišli su kod Tita, s kojim su bili Stane Dolanc i Kiro Gligorov, i ponudili mu svoje ostavke. On ih nije odbio, ali je rekao da želi sve da čuje. Na izlasku iz sobe Latinka Perović ostala je nasamo s Titom i rekla mu: "Nećete u Srbiji lako naći Nikezića. On je uvek bio načelan i pošten."

"Tito me je kao i ranije uhvatio za ruku i rekao: ’Pa ne radi se o vama dvoma’. ’Nego o kome se radi’, pitala sam."

Razgovori su trajali još tri dana. Tito je u četvrtak otišao u Karađorđevo sa Dolancom i Gligorovim, najavljujući da će on govoriti u ponedeljak 16. oktobra. Vratili su se iz Karađorđeva, posle Titovog govora nije bilo diskusije. Dolanc je žurno zgrabio mikrofon i zaključio sednicu.

Latinka i Nikezić otišli su kod Tita. "Dali ste satisfakciju hrvatskim i srpskim nacionalistima, rekla je Latinka Perović.

"Kako to razgovaraš s Titom?", uskočio je Dolanc.

"Nemoj ti da me učiš šta smem da kažem Titu", odbrusila mu je Latinka.

Hroničari su beležili da je Latinka Perović između svih srpskih rukovodilaca najhrabrije razgovarala s Titom, tokom tri godine koliko je bila na funkciji. Kad se glasalo o ostavci Marka Nikezića i Latinke Perović, samo je jedan glas bio protiv. Gordana Predić, sekretar Međuopštinske konferencije CK iz Prokuplja.

Istoričari su, ocenjujući ovaj proces, imali dve procene: da je srpsko rukovodstvo stalo iza Nikezića, njega ni Tito ne bi smenio, i druga – potonje vreme pokazalo je koliko je odlazak Marka Nikezića bio koban po Srbiju, ali i Jugoslaviju.

Televizija Beograd 25. oktobra 1972. u „Dnevniku“ je saopštila vest da je CK SKJ usvojio ostavke Marka Nikezića na dužnost predsednika i Latinke Perović na dužnost sekretara, i razrešio ih ovih funkcija. Posle ovog čina u Srbiji je smenjeno 12.000 ljudi, sledbenika Marka Nikezića – članovi CK Srbije i federalni i partijski funkcioneri za koje se sumnjalo da su liberali, direktori gotovo svih javnih preduzeća, inženjeri, univerzitetski profesori, profesori po srednjim i osnovnim školama... „Svi tehnomenadžeri“ naklonjeni prozapadnim shvatanjima. Srbija je ovim činom trajno оbogaljena.

Četvorodnevni sastanak, zapravo politički obračun Tita sa srpskim liberalima oktobra 1972. godine, po drugim istorijskim tumačenjima imao je još dinamičniji tok. Pre tog sastanka Stane Dolanc na Brionima se sreo sa Markom Nikezićem i Latinkom Perović. Rekao im je da je Tito veoma ljut na njih i da je pripremio čitav niz zamerki koje će im reći. U atmosferi u kojoj Dolanc zastrašuje, a Draža Marković pravi raskol u srpskoj partiji, Tito u razgovoru sa Nikezićem i Latinkom u početku procenjuje da su oni vrlo tolerantni prema četništvu, prosovjetskim snagama koje su pretnje Jugoslaviji: „Ne budite prema njima tako tolerantni. Treba ih javno raskrinkati, pristupite i krivičnom gonjenju i razobličavanju tih neprijatelja..."

Pominjao je rankovićevce, Vojina Lukića, bivšeg saveznog sekretara unutrašnjih poslova, nazvao je Al Kaponeom, vladiku žičkog Vasilija, Dobricu Ćosića... Optužio je Nikezića da toleriše različite političke neprijatelje na visokim pozicijama.

Nikezić odgovara: "Mislite u kulturi i trgovini. Imamo i ibeovaca, koji su posle završili fakultete, doktorirali pa se vratili na fakultete."

Latinka dodaje: "Čak ih je bilo i u vojnim komitetima za narodnu odbranu."

Tito: „Oni pokušavaju da zauzmu pozicije, naročito ih interesuje Armija. Nažalost, ima ih u Armiji, naročito penzionisanih...“

Tito se posle vratio na Ćosića: "Ponavljam, to nije jednostavna stvar ako se njima pušta da dalje razvijaju velikosrpski nacionalistički kurs u Srbiji... To rukovodstvo treba raskrinkati. Na primer, ko je taj Žika Stojković ’književni istoričar’, Sveta Lukić, pisac..."

Latinka Perović: "Taj je radio za sve policije, druže Tito... On je otišao u inostranstvo."

Tito: "Imate tamo čitav niz ljudi koje bi trebalo javno raskrinkati. Taj Đurić je pred hapšenjem. Vlado, ili kako se zove?"

Draža Marković: „Mihajlo Đurić, koji je 1971. kritikovao ustavne amandmane, tvrdeći da oni razbijaju Jugoslaviju.“

Sednici Tita s političkim aktivom Srbije, koja je počela 9. oktobra 1972. godine i trajala četiri dana, označila je kraj liberala. Na početku Nikezić je rekao da „na mesto predsednika CK SKJ Srbije treba dovesti drugog čoveka.“

Draža Marković: "Prilaz Nikezića je dobar, njegova ostavka obezbeđuje prebrođavanje teškoća."

Po tim svedočenjima sednica je imala sasvim drugi tok, većina predstavnika srpskog rukovodstva branila je pozicije Marka Nikezića. Tito tada odlučuje da ne iznosi završnu reč, video je da prvi put nema većinu. Pre puta u Karađorđevo Tito je, po svedočenju Latinke Perović, pri odlasku dobacio: "Nemojte sazivati CK Srbije.“ „Kad je čuo da nećemo, odahnuo je."

Po povratku iz Karađorđeva 16. oktobra Tito je rekao da nema nameru da arbitrira i da je velika većina prihvatila njegovu uvodnu reč... „Pogotovo mi je teško palo kad se počelo pričati da sam ja jedan od onih koji, tobože, želi vraćanje na staro, da ja mijenjam politiku SKJ, da je revidiram bez demokratske diskusije. Referat druga Draže Markovića većim dijelom bio je u skladu s mojim govorima i govorima mojih saradnika.“

Tako je okončana trogodišnja agonija rukovodstva srpskih komunista, poznatijih po prihvaćenom pseudonimu „srpski liberali“. Marko Nikezić isključen je iz Saveza komunista dve godine kasnije. Bio je pod policijskom prismotrom sve do smrti 6. januara 1991. godine. Ispred njegove kuće postavljena je policijska kabina u kojoj su policajci dežurali neprestano. U politiku se nije više vraćao. Družio se s prijateljima, srpskim intelektualcima, univerzitetskim profesorima, i nikad više nije odlazio u lov, koji je toliko voleo.

 

Komentari
Dodaj komentar

Povezane vesti

Transkripti razgovora Tito–Stepinac 2. deo
Stepinac

Film "Razgovor“

22.05.2022. 08:10

Transkripti razgovora Tito–Stepinac 2. deo

Hrvatski tjednik je nedavno objavio navodno "autentične“ transkripte razgovora Tito–Stepinac koji su vođeni u Lovačkom domu na Tuškancu broj 63 u Zagrebu, privatnoj rezidenciji J. B. Tita 4. juna 1945. godine.
Close
Vremenska prognoza
light rain
16°C
16.04.2024.
Beograd
Wind
PM2.5
5µg/m3
PM10
6µg/m3
UV
UV indeks
1
AQI indeks
1

Oni su ponos Srbije

Vidi sve

Najnovije

Vidi sve

Iz drugačijeg ugla

Vidi sve